Početna stranica » Osma Božja zapovijed: Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

Osma Božja zapovijed: Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

219 pregleda

Osma Božja zapovijed ukazuje na praksu govora i djelatnosti u kojima se istina, tj. istinito svjedočanstvo namjerno zapostavlja ili pak direktno iskrivljuje

Osma Božja zapovijed Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga (Post 20,1-21; Pnz 5, 6-21) pripada redu vrlo jasnih i preciznih zapovijedi. Svojom kratkoćom i sažetoš­ću ona očituje u čemu se sastoji bît zapovijedi/zabrane kao takve: zapovijed mora biti kratka te time jasna i razumljiva da bi imala učinak. To ipak ne znači da je ideal neke zapovijedi/zabrane njihova kratkoća već njihova jasnoća odn. razumljivost. Kratkim izričajem Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga odn. Ne reci lažna svjedočanstva zapravo se ukazuje na praksu govora i djelatnosti u kojima se istina, tj. istinito svjedočanstvo namjerno zapostavlja ili pak direktno iskrivljuje.

Promatrajući sam izričaj ne svjedoči lažno već na prvi pogled možemo primijetiti da se ovdje radi o lažnom izričaju o nekom i to na sudu.Krenimo, stoga, od svjedočanstva na sudu: svjedočanstvo se uvijek govori pred nekim, tj. pred trećom ili više osoba o nekoj drugoj, konkretnoj osobi ili pak općenito situaciji. Govoriti o nekom krivo, tj. lažno svjedočiti znači namjerno dopustiti da se dotičnog nepravedno kazni i time unesreći za čitav život. Lažno je svjedočenje, stoga, u svim civilizacijama potpadalo pod teške oblike prijestupa te se samim time tako i kažnjavalo. Jer lažno se svjedočanstvo ne događa slučajno. Čovjek ne upada u grijeh lažnog svjedočenja kao što je to slučaj kod nekih ostalih grijeha (primjerice 6. Božja zapovijed). Ovaj se prijestup lažnog svjedočenja redovito događa svjesno i slobodno u namjeri da se nekom načini šteta. I k tome velika šteta. U tom smislu, pojam lažnog svjedočenja ili laganja o nekom, ne mora se odnositi isključivo na instituciju suda odnosno sudski proces. Ta je poražavajuća praksa nadaleko prisutna u našim svakodnevnim životnim situacijama u kojima se o drugom govori, piše ili pak prepričava lažno, s namjerom da se našteti njegovu dobru glasu. Ovome valja pridodati i pasivni vid, gdje se šutke odobrava laganje o nekom, bez da se tomu suprotstavimo. Izričaj koji u potpunosti odgovara ovom o čemu promišljamo jest kleveta (“Lažna glasina o kome, koja se širi sa zlom namjerom” Rječnik hrv. jezika). U tom smislu zapovijed ne svjedoči lažno na bližnjega svoga možemo još posuvremeniti izričajem koji je ovom u potpunosti identičan te glasi Ne klevetaj. Taj pak – od nas posuvremenjen – kao da traži svojevrsnu nadopunu u smislu ni pod koju cijenu i ni u kojim okolnostima ne klevetaj. Ako smo lažnim svjedočenjem pred sudom stavljeni u opasnost da drugog nepravedno osudimo, ovdje to isto činimo s malom razlikom jer je u pitanju (samo) njegov dobar glas. Međutim, posljedice i ovdje mogu biti nesagledive. Upravo na tu činjenicu izvrsno ukazuje i njemački izričaj Rufmord koji se odnosi na ‘tešku javnu klevetu pogubnu za nečiji dobar glas’. Pravo na dobar glas pripada redu temeljnih ljudskih prava, što, čini se, često zaboravljamo te preko njega olako prelazimo kada su drugi u pitanju.

Ono što ovu zapovijed također posebno očituje u krugu ostalih u Dekalogu jest autoritet Onog koji ju izdaje. Štoviše, ona sama je autoritativna, zbog toga što je prevažna u reguliranju ljudskih odnosa te se u tom smislu bez nje jednostavno ne može niti smije. Autoritet zasigurno tim biva veći što dolazi od Boga. Stoga, zapovijedi poput ove kao uostalom i čitav moral, ne mogu i ne smiju biti svedene tek na savjet te biti predmetom pukog odabira, poput bontona odnosno lijepog ponašanja. One radi svoje važnosti u sebi uvijek sadrže određenu dozu imperativa – nužnosti. Ne reci lažna svjedočanstva jednostavno treba poštivati ne pitajući se je li to sada i ovdje oportuno i korisno. Štoviše, poštivati ovu zapovijed poput ostalih u Dekalogu znači prihvaćati je bez zahtjeva za dodatnim pojašnjavanjima i opravdanjima. Univerzalne zapovijedi poput ovih treba prihvaćati sa stavom da se one jednostavno moraju poštovati ‘bilo to u zgodno ili nezgodno vrijeme’. To je bît svake zapovijedi/zabrane, inače u suprotnom ona gubi smisao.

Daljnje pitanje koje se nameće u razmatranju ove zapovijedi tiče se principa koji se njezinim nepoštivanjem krši na jednoj, te karaktera neke osobe koja to kršenje izvodi, na drugoj strani. Ono, naime, o čemu ovdje govorimo jest pitanje motiva. Osim što je ponovo bitno religiozne naravi, pitanje motiva dotiče i bitno antropološko, opće ljudsko područje. U tom smislu, možemo sebi postaviti pitanje: da li smo u poštivanju ove zapovijedi više vođeni motivom da ne kršimo princip, tj. normu ne lagati ili nam je pak pri tome pred očima karakter vlastite osobnosti koji će iz zapostavljanja tog principa proizaći. Drugim riječima, je li dovoljan razlog ne kršiti zapovijed o laganju taj što je to grijeh, zlo i slično ili pak također i taj da ćemo mi sami biti označeni kao lažljivci, prvotno u odnosu prema samima sebi, a onda i prema drugima? Odgovor se zasigurno krije i u jednom i u drugom elementu. Ovo je pitanje, dakle, utoliko važno jer očituje i druge bitne aspekte onog što nazivamo ljudski moral, budući da upravo u moralnom području čovjek raste i pada ponajprije u vlastitim očima, a onda i nadalje. Stoga, dodatni motiv u poštivanju ove zapovijedi jest, dakle, osobina koja se pripisuje našoj osobnosti/karakteru s obzirom na njezino (ne)poštivanje: iskren i dosljedan, ili pak lažac i prijetvornik jesu osobine koje iznimno mnogo ‘govore’ o karakternoj crti neke osobe te koje nas dodatno motiviraju u poštivanju ove zapovijedi.

Laž se općenito tiče povrede povjerenja. Na ovoj se zapovijedi, između ostalog, mjeri stupanj povjerenja kojeg imamo prema nekoj osobi. Što smo s nekom osobom povezaniji (u intimno-prijateljskom i dr. smislu), tim više ćemo biti oprezniji da joj ne lažemo, a pogotovo da ju ni u kojem slučaju ne klevećemo, o njoj ne govorimo lažna svjedočanstva. Samim time ova se zapovijed pokazuje iznimno važnom upravo u odnosima do kojih nam je stalo i od kojih živimo. Jer, već i ‘male’, ‘sitne’ laži (iako takve ne postoje, jer laganje je uvijek iskrivljavanje istine), mogu narušiti naše intimne odnose. Tko razvije naviku na svakodnevne sitne laži prema vlastitoj supruzi, prijatelju…, taj će vremenom olako upadati i u one veće, značajnije. Stoga, zapovijed ne laži pretpostavlja koliko smo prema drugima povjerljivi odnosno nepovjerljivi. Jer zaslužiti povjerenje jest nešto iznimno bitno. Drago nam je kada kod nekog steknemo povjerenje, budući da smo u to uložili trud. Znamo to iz iskustva: povjerenje se stječe teško i dugotrajno, ali se može i brzo izgubiti. Ono se redovito gubi upravo u laži i drugim oblicima prijevare. Stoga, mi zahtijevamo od onih s kojima smo povezani da prema nama budu iskreni i, dosljedno tome, da nam ne lažu. Isto to trebamo činiti i mi prema njima. Ako krenemo već od toga, na dobrom smo putu da ovu prevažnu Božju zapovijed počnemo ozbiljno shvaćati.

(Stjepan RADIĆ)