Među bosanskim franjevcima koji su se bavili i spisateljskim radom, a bili vezani za samostan na Plehanu posebno mjesto pripada fra Mirku Šestiću, koji je u svojim tekstovima najviše pozornosti posvećivao crkvenoj i narodnoj povijesti. Pisao je tako o stanju u Bosni i Hercegovini u vrijeme turske uprave, uglavnom prema memoarskim zapisima fra Grge Martića i fra Martina Nedića. Osim toga u nekoliko je navrata pisao o Ivanu fra Frani Jukiću, a objavljivao je i radove s područja etnologije. Imao je i književnih ambicija u užem smislu, ali ih nije uspio realizirati ponajviše zbog velikog broja pastoralnih zaduženja. Da je međutim bio vičan pisanoj riječi, vidi se po relativno brojnim tekstovima koje je uspio objaviti. Bio je uz to i dobro obrazovan te izrazito komunikativan. Dobro je poznavao latinski, njemački i talijanski, a donekle i mađarski jezik.
Fra Mirko Šestić rođen je u Dažnici kod Plehana 1862, a umro u Dubici 1929. godine. Osnovnu školu završio je na Plehanu, a filozofski i teološki studij dijelom po samostanima Bosne Srebrene, a dijelom u Grazu i Pečuhu. Za svećenika je zaređen 1885. godine. Nakon toga službovao je kao lektor po raznim samostanima u Provinciji (1885–1892), a poslije bio župnik u Potočanima, Prnjavoru i Dubici. Bio je dvaput i gvardijan na Plehanu, a zatim tajnik provincijalā fra Ilije Ćavarovića i fra Danijela Bana te definitor Provincije (1928). Pripadao je krugu bosanskih franjevaca (pretežno posavskih) okupljenih oko časopisa Novi prijatelj Bosne, što ga je uređivao fra Josip Dobroslav Božić po uzoru na prvi časopis u Bosni i Hercegovini koji je uređivao I. F. Jukić pod naslovom Bosanski prijatelj. Surađivao je također u brojnim drugim publikacijama, npr. u Franjevačkom glasniku, u novosadskoj Zastavi, u Serafinskom perivoju, u Našoj misli, u Franjevačkom vijesniku itd. Sastavio je i Šematizam Bosne Srebrene za godinu 1906. Skupljao je i narodne pjesme koje je slao Matici hrvatskoj pa su neke od njih i objavljene. U rukopisu je ostavio tekstove o fra Marijanu Šunjiću i fra Marijanu Markoviću, dio korespondencije fra Grge Martića, zanimljivu korespondenciju o pravopisnim pitanjima između fra Grge Čevapovića i Tome Košćaka, koju je objavio fra Julijan Jelenić 1930. godine. I napokon u Šestićevoj ostavštini našao se i rukopis pod naslovom Život Ivana Franje Jukića, kojemu je autor fra Augustin Ćorić, a koji su 1908. godine objavili fra Josip Markušić i Branko Škarica.
Položaj bosančice i latinice
Iz Šestićevih publiciranih spisa navest ću tri ulomka. Prvi je iz uvodnog teksta objavljenog u prvom broju časopisa Novi prijatelj Bosne (Senj, 1888, str. IX–XXI) pod naslovom Kratak osvrt na stariju hrvatsku književnost u Bosni i Hercegovini – kao pristup knjizi. U njemu je riječ o položaju bosanice (bosančice) i latinice u starijoj bosanskohercegovačkoj književnosti odnosno u književnosti franjevaca Bosne Srebrene:
Kada je u prekosavskih pokrajinah već opala poraba narodnjega govora, pa latinština učioni i domu rabila, njom se saborisalo i u crkvah pojalo; onda i u bosanskoj književnosti nalazimo njeke preinake, ali ne koje bi bile na uštrb domaćemu govoru, jer se to sbi samo uvedjenjem „latinice” mjesto „bosanice” u tiskana diela. Medjutim ovo ne bijaše od obiesti već za ljutu nevolju; poklie tada ne bijaše tiskara za bosanicu, a da se u Bosni urede niti sredstva, niti okolnosti dopuštaše. Tim zastalno prinukani bosanski pisci počeše svoja djela latinicom izdavati pridržavši još uviek u domaćoj porabi svoje staro pismo. Svi hrvatski pisci u obće, a bosanski napose težko osjećaše nespretnost neuredjene tada latinice za hrvatske riječi; zato medju njimi vladaše veliki metež, jer bijaše u današnjoj knjizi o s a m različitih pravopisa, od kojih svaki brojaše svojih pristaša i svakomu se htjede dati prvenstvo pred drugimi. Ovo, rekoh, osjećaše i bosanski pisci, te svaki htjede latinicu na svoju ruku priudesiti, ne bi li ju što bolje hrvatskomu govoru prilagodio; to učini Lastvić (bit će Lastrić!?) to Miletić, to Marijanović i mnogi drugi.
Etnološki zapisi
Drugi je ulomak iz istoga broja časopisa Novi prijatelj Bosne. Riječ je o podužem tekstu s područja etnologije pod naslovom Ženitbeni običaji u okolici derventskoj (str. 59–91). Tekst je sastavljen iz tri dijela s naslovima Prošnja, Prsten i Svadba. Prenosim prvo ulomak iz prvoga dijela, i to iz odjeljka pod naslovom Jabuka:
Pošto se je sve prijašnje obrede provelo, onda otac momački kao siguran u svojoj stvari, podje do svoga župnika pa mu cielu stvar saobći i zamoli od njega blagoslov, da može već naimenovanu mu dievu za svoga sina ozbiljnije prositi. Kroz ovo se je vrieme takodjer izpitalo, ima li što rodbine ili svojte medju mladencima; a to ne može ni ostati sakriveno, jer bi babe pronašle, pa taman da je rodbina zašla u deveto koljeno. Sporazumivši se o svem sa župnikom i dobivši od njega blagoslov stupi naš domaćin na ozbiljnije čine; pa kako i nebi, kada je ciela stvar veći stepen sigurnosti postigla.
Prva gostba što sada sliedi zove se „jabuka” ili „velika jabuka” ili „drugi ljudi”. Na jabuku idju sa svekrom djevojačkim još trojica prosaca; njih dvojica nose samo po plosku rakije, a treći na konju natovareno jelo i piće: pitā, pečenu svinju, kolača, kruha itd. Prosac svekar nosi na uzdarje zaprošenoj mladoj dievi „curski kolač”. Na ovom kolaču mora biti šarenika jabuka sva unakrug cvancikami okićena, uz jabuku valja naći pečenu koku i plosku poluokinju naljevenu domaćom šljivom.
Djevojački roditelji dočekaju dolazeće prijatelje, s njimi se za liepo zdravlje izpitaju i crnom ih kavom počaste. Kada se još malo šljivom obredalo i s obje strane lafe preturilo, to se stavi objed od donošenoga jela. Na srid stola stavi se „curski kolač” sa svimi spomenutimi stvarmi; kolač ne smije manjkati, jer on tuj veliku ulogu igra … Kada svi zaredaju oko stola (sinije), onda prvi prosac svekar uzevši plosku u desnicu prosbori svomu novomu prijatelju otcu djevojačkomu: „Prijatelju! Ja išćem od Boga sreće, a od tebe tvoje kćeri; ako bude Bog naredio na nebesih, da i mi ljudi sastavimo na zemlji! Živio! I zdrav si mi!”
Treći je ulomak iz istoga, prvoga dijela članka o ženidbenim običajima, ali ovaj put iz odjeljka pod naslovom Svilarice (kolačaruše):
Prosci, o kojih neposredno govorismo, dodju u večer, te zato poslie obavljenih pomenutih obreda prenoće u kući djevojačkoj. Sutra dan, dok još ljudi uživaju kavu, rakiju, zalažući s mesom pečeniem, eto ti i ženskoga družtva, koje broji od osam do preko dvadeset članova što ženā, što djevojaka. Družtvo predvodi jedan mužkarac noseći u ruci preslicu najljepšim vlasom navijenu, u koji je vreteno zadjeveno, a na vreteno jabuka nabijena, i jedna djevojka noseći crvenu krpicu (maramu) na štapu (barjak). Kao što medju ljudi ne smije faliti svekar, tako se i medju ženami mora naći svekrva. Svaka ženska nosi zaprošenoj dievi po kolač, ali je medju njimi najodličniji svekrvin: na njem bo se mora naći svilena marama, jemenije, a u novije vrieme cipele, ženske papte s malom tkaničicom i njekoliko struka gjerdana (obično stakleni bobci); to mora biti, a ima još sijaset drugih ženskih nakita.
Dolazeće družtvo dočeka dieva pred kućom, te se sa svimi počam od svekrve izljubi, i uvede ih u kuću. Svekrva sama ode u sobu i sjedne za stol, a druge joj, ostavivši prtljagu, izlete na dvor, pa uganjaju i umlate dvie tri kokoši. To im je polag običaja slobodno učiniti. Zaplieniv plieno vrate se u kuću i „svežu mir”, da neće više u tudji mahl svojih ruku unositi, i potom si same priprave ubijene kokoši za jelo, ne dopušćajući nikomu živu, da se u njihov posao mieša, te najposlie što su same zaradile, to same i pojedu. Stupivši za užinu najprva svekrva metne svoj kolač sa svim pomenutim milošćem na stol, a za njom sve svilarice.
