Čak i u krajnjoj razvodnjenosti, osoba Isusa Krista ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Njegov ulazak u povijest do temelja je uzdrmao svaku ljudsku koncepciju, i nikome nije svejedno kada ulazi u dijalog s njim. On stoji kao trajna provokacija, odnosno trajni poziv na vlastito preispitivanje, kao i preispitivanje svijeta oko sebe. Usudio bih se reći da ga je na taj način nemoguće subvertirati. Kakav god veo prebacili preko toga neizmjernog otajstva, on će iznova naći rupice ili pukotine gdje će svojim pravim svjetlom zasjati, te nas ponukati da rastrgamo veo koji mu je nametnut.
Kranjčevićeva poetika
Pod ovim svjetlom postaje zanimljivo promatrati poetiku velikoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. On je svojom erudicijom, pjesničkom eklektičnošću i prije svega modernim senzibilitetom uveo hrvatsku, ali i širu južnoslavensku književnost u modernizam, stvarajući pjesnička djela koja su postala paradigma hrvatskoga književnog kanona. U svojim najznačajnijim pjesmama Kranjčević poseže za jasnim kršćanskim, napose biblijskim motivima i aluzijama, reinterpretirajući ih po načelu modernističkoga senzibiliteta koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo puštati svoje korijene. Tako primjerice biblijski Mojsije u Kranjčevićevoj redakciji postaje genij naroda koji je raspet između ideala i slobode koje želi za svoj narod i nemogućnosti ostvarenja toga puta zbog iskvarenosti i nevoljkosti naroda. Čitajući ovu pjesmu, kao i razne druge, mi promatramo čovjeka koji je u srži vjernik. Ne možemo ga čitati kao konfesionalnoga vjernika, pogotovo jer je u mnogočemu (gledajući eklezijalno i dogmatski) bio heterodoksan, no imao je istinsko duhovno nagnuće.
Tankoćutnost je bitna Kranjčevićeva pjesnička odlika, i ona se ogleda u njegovoj osjetljivosti na sva bitna društvena i duhovna pitanja druge polovice 19. stoljeća, koja između ostaloga uključuju pitanje radništva, dostojanstva čovjeka, njegove sve veće otuđenosti u svijetu mehanizacije, kao i krajnje svrhovitosti čovjeka u svijetu koji je primarno obilježen patnjom i nepravdom. U tom smislu Kranjčević kao pisac nije bio „buntovnik bez razloga”, vrednujući i boreći se u svojim tekstovima za ljudski duh koji čeka svoje oslobođenje. S druge strane, valja imati na umu kako je Kranjčević sam bio dijete 19. stoljeća, kojega Dostojevski (znakovit Kranjčevićev suvremenik) definira kao dijete nevjere i sumnje. Usprkos vlastitom idealizmu, stalna skepsa nagriza svako uvjerenje do kojega drži. Nada i ushit u Kranjčevića stalno su isprepleteni bolovima i pesimizmom, što je rezultiralo njegovim unutarnjim raspećem koje pjesnik do kraja života nije mogao u potpunosti razriješiti. Iako su Kranjčevićevi krajnji eshatoni i telosi stajali pod upitnikom, razvidna nam je njegova dijagnoza svijeta, kao i ono što u svijetu želi postići.
Krist među ljudima
Eli! Eli! lamâ azâvtani?! primjer je Kranjčevićeve pjesničke dijagnostike. On uzima Golgotu i čin Kristove muke i smrti te od njih stvara vlastitu sudnicu povijesti. Kristova žrtva predstavlja standard po kojem se vrednuje čovječanstvo, i po njemu Kranjčević zaključuje sljedeće:
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!
Povijest se prošetala i iznova se šeta u sramotničkoj halji nepravde, sukoba i patnje, nijema na golgotsku žrtvu koja postaje uzaludna. Isusov krik i vapaj za Ocem nebeskim u ovoj pjesmi postaje krik čovječanstva lišenoga dostojanstva:
A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani?!
Kranjčević se ovdje odmiče od kozmičke i eshatološke dimenzije Kristove muke, i smješta je u kontekst društvene i povijesne pravde, odnosno osjećaja nepravde koja u nebo vapi. Taj sentiment uvodi nas u pjesmu Resurrectio u kojoj Kranjčević Krista opet smješta u konkretni društveno-povijesni kontekst, odnosno u ovom slučaju kontekst Francuske revolucije. Kranjčević je svakako bio poklonik duha kojega je velika Revolucija iznjedrila, odnosno poklonik nepokolebljivoga ljudskog duha koji je proizišao iz nje, no on nije imao nikakve iluzije o burnim i krvavim previranjima koja su obilježila Revoluciju. Usred toga napetog meteža on dovodi Krista koji silazi s križa među revolucionare predvodeći ključni juriš:
– „Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,
Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!
– „Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,
Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!
Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,
Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.
Pa koracim velikima na krvave grede gazi,
Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.
Usred užarene rulje Isus se pojavljuje kao začudna pojava, koja na trenutak tromi teški bijes revolucionara. On se nakratko pojavljuje, ukazuje na put, i zatim nestaje, i ono što je zanimljivo – skoro nitko ga nije prepoznao. Prepoznaše ga samo smrtno pogođeni koji su ovo imali reći o njemu:
Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,
Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.
Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:
Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!
Kranjčević u ovoj pjesmi uzima središnji događaj povijesti Spasenja i pretvara ga u proročki navještaj za čovječanstvo koje je Francuskom revolucijom ušlo u modernu. Posred krvi i rana ljudskoga napora, pojavljuje se Krist kao jedan od njih, spreman da ih povede naprijed za jednakost i za bratstvo i slobodu! I ovdje je Krist udaljen od svoga potpunog eshatološkog i kozmološkog konteksta, ali i takav ne gubi na svojoj snazi i uvjerljivosti.
Doista, pogrešno bi bilo u Kranjčevićevo djelo učitavati ono što mi smatramo uobičajenom duhovnošću. Za života je bio deklarirani antiklerikalac, a u njegovim pjesmama često iščitavamo Krista koji je više u suglasju s najčišćim idealima Francuske revolucije nego idealima biblijski shvaćenoga evanđelja. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da u Kranjčevića nema duhovnosti. Dapače, ona revolucionarnoj trokrilatici daje stvarni smisao, a njegove reinterpretacije temeljnoga kršćanskog mitosa zapravo afirmiraju njegov značaj, čak i kada skreće na pitanjima ortodoksije. Sažetak Kranjčevićeva uvjerenja možemo iščitati u posljednjem katrenu pjesme Hristova slika:
I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.
Kranjčević je duboko nadahnut Kristovim otajstvom, i ogorčen je na institucionalni stav Crkve koja to otajstvo sakriva. Ogorčenje proizlazi iz općega stanja Crkve u 19. stoljeću. Svjesna da gubi društveni utjecaj te da je sama u opasnosti, ona se na institucionalnoj razini povezala s državnim strukturama kako bi osigurala goli opstanak. Uslijed državne manipulacije i pritiska Crkva se na svim svojim razinama začahurila i pretvorila u administraciju koja je zaboravila svoje poslanje. Kranjčević se nije mogao zadovoljiti s Kristom koji birokratski zahtijeva poštivanje dogmi, nego tek s Kristom koji će sići među ljude i izdići ih iz bijede u kojoj se nalaze.
Kranjčević i dalje odiše svježinom, i osim što imamo priliku oplemeniti um i dušu njegovim djelima, njegove pjesme nam mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti. On do u srž pogađa i artikulira temeljne boljke našega ljudskog stanja, i možda se nećemo (u potpunosti) slagati s njegovim konačnim rješenjima, ali će nam svakako pomoći da pročistimo vlastitu duhovnost i uputiti nas na Krista koji s nama u patnji bdije i koji nas od te patnje oslobađa.
