Dok se nad Zagrebom i dijelovima Bosne i Hercegovine proteklih dana nadvio dim „trnjanskih krijesova“ i odjekivale pjesme u slavu jednog prohujalog režima, teško je bilo oteti se dojmu da živimo u svojevrsnom civilizacijskom rascjepu. Slavljenje 1945. godine kao trenutka „oslobođenja“ ne samo da ignorira povijesne činjenice, već duboko vrijeđa nebrojene tisuće onih koji su u toj istoj godini, i godinama koje su uslijedile, pronašli svoj kraj u tolikim neoznačenim grobištima, posebno u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Povijesna je zabluda, koja se uporno servira kroz ljevičarski narativ, da je svibanj 1945. donio slobodu. Međutim, činjenice su neumoljive: događaji koji su uslijedili neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije predstavljaju jedno od najtragičnijih i najkontroverznijih poglavlja moderne povijesti ovih prostora. Ono što je započelo na polju kod Bleiburga u svibnju 1945., pretvorilo se u višemjesečni val represije i masovnih ubojstava poznat kao Križni put. Tu je i dobro osmišljena likvidacija inteligencije kada je novi režim krenuo je u sustavno obezglavljivanje naroda. Ubijeni su pisci, svećenici, časne sestre, liječnici, novinari, profesori, umjetnici… Sa preko 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica, komunistički režim na ovim prostorima drži neslavni rekord u Europi po okrutnosti prema vjerskim zajednicama. Godine 1945. i 1946. obilježene su brutalnim otimanjem imovine. Stanovi u centru Zagreba postali su plijen „pobjednika“, dok su radišni i bogati seljaci – stupovi tadašnjeg društva – proglašavani kulacima, zatvarani i ubijani samo zato što su svojim radom stekli više od partijskog prosjeka. Rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta jasno su osudile sve totalitarne režime, izjednačavajući nacizam, fašizam i komunizam po njihovim metodama i posljedicama. Ipak, dok se prvi opravdano prokazuju, komunizam se u našem javnom prostoru i dalje pokušava „umiti“ i prikazati kao progresivna ideja.
Otužno je gledati kako ljevičarske udruge, pojedini političari i pisci koji se inače zaklinju u ljudska prava i kojima se konstantno priviđaju ustaše, danas „plešu“ oko vatri koje simboliziraju zločinački komunistički sustav koji je ta ista prava gazio tenkovima i golim otocima. Nemati ni grama pijeteta prema nebrojenim tisućama nevino ubijenih ljudi, čije kosti i danas nalaze pri svakom dubljem iskopavanju zemljišta, dokaz je potpunog moralnog sljepila i nečovještva.
Slavljenje Tita, čovjeka koji se na svjetskim listama masovnih ubojica nalazi u samom vrhu, nije „antifašizam“ – to je fetišizacija diktature i zla. Pravi antifašizam je demokratska vrijednost, a komunizam je bio i ostao negacija svake demokracije.
Nažalost, taj duh nije nestao 1990-ih. On i dalje živi u institucijama, u strukturama moći, a ponajviše u mentalnom sklopu onih koji i dalje upravljaju procesima u Hrvatskoj i BiH.U Hrvatskoj, on se očituje kroz selektivno pamćenje i medijsku zaštitu simbola totalitarizma. U Bosni i Hercegovini, situacija je još kompleksnija. Tamo se komunističko naslijeđe često koristi kao paravan za unitarističke politike, bježeći od istine da je upravo taj režim sijao sjeme budućih nesreća, gušeći nacionalne identitete i vjerske slobode pod lažnom parolom „bratstva i jedinstva“ koja se raspala u krvi onog trenutka kada je nestalo diktatora.
Dokle god budemo palili krijesove u čast onih koji su gasili živote i slobodu, nećemo moći postati uistinu zrela demokratska društva. Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaslužuju istinu, a ona se ne nalazi u partizanskim pjesmama i krijesovima, već u tišini grobišta koja još uvijek čekaju svoj mir i u priznanju da je 1945. godina, umjesto sunca slobode, donijela dugu i hladnu noć totalitarizma, represije i masovnih zločina. Kultura zaborava je opasna, ali je kultura slavljenja zločina – sramotna. Svaki onaj tko danas slavi simbole pod kojima su činjeni masovni zločini, postaje saučesnik u povijesnoj laži koja nas i dalje drži zarobljenicima prošlosti.
