Ne znamo točno kad je jezik nastao, a ni Biblija nam o tome ništa ne kazuje – Adam jednostavno govori od početka, što i nije mala poruka: čovjek je nezamisliv bez govora; ako ne govori, nije čovjek. Budući da nam nisu sačuvani CD-ovi i MP3 zvučni zapisi iz pretpovijesti, možemo samo iz posrednih dokaza zaključivati o prvim pojavama govora. Paleontolozi su iz fosilnih ostataka neandertalaca, analizirajući anatomiju njihova grla i usne šupljine, zaključili da su ti naši daleki rođaci mogli artikulirati ograničen broj glasova, iako vjerojatno piskutavo. Moguće je, dakle, da je postojala određena verbalna komunikacija, makar i limitirana, čime bi se objasnila relativna složenost neandertalskih zajednica, njihovo proširenost i dugotrajnost trajanja.
Čimpanze i znakovi
Kod homo sapiensa to je možda jednostavnije. Teorija da su moderni ljudi potekli iz Afrike, i da su je napustili prije 100 000 godina te se uputili na dugo putovanje prema Australiji, koje je uključivalo i prelaženje morskih tjesnaca, implicira znatne sposobnosti dogovaranja. Drugu važnu stepenicu predstavlja nagli skok u umijeću, osvjedočen nalazom brojnih naprednijih alata, kao i pojava spiljske umjetnosti koja i danas zadivljuje promatrače – kao da je tada došlo do reorganizacije i napretka ljudskog društva, koji bi zacijelo bio nemoguć bez razvijenog jezika. Znanost, dakle, pojavu jezika smješta u doba između 70 000 i 30 000 godina, bez perspektive da se to odredi pouzdanije, no jedno je sigurno: jezik je veoma dugo s nama.
I ne samo da je s nama, on je dio nas, a moglo bi se reći da smo jezik i mi sami. Nijedno živo biće na Zemlji osim čovjeka ne razgovara. Životinje komuniciraju, ali ne razgovaraju. Pas laje i maše repom, mačka položajem repa pokazuje je li napeta ili opuštena, delfini imaju složen sustav zvižduka, a primati se mogu sporazumijevati sa znanstvenicima pomoću kartica koje sadrže i više stotina pojmova, no ništa od toga nije slično ljudskom jeziku. Jezik nema samo pozitivne i jednostavne rečenice, kao kad eksperimentatori čimpanzi znakovima zadaju da se popnu na sanduk i štapom skinu svežanj banana koji visi sa stropa, pa majmun to i učini – ljudski jezik može govoriti o mogućim kao i nemogućim stvarima, o vidljivim i nevidljivim, ne samo o zbiljskom nego i o osjećajima, snovima i strahovima; nijedan majmun u kontroliranim uvjetima, pa bio i inteligentan kao bonobo, nije nikad poručio nešto izmišljeno, ironično ili šaljivo.
Tračanje u Africi
I još jedna važna stvar: na svijetu ima 7000 jezika, ali nijedan od njih nije primitivan. Svi jezici, ma koliko bili neobični, imaju bogat leksik, razrađenu gramatiku i mogućnost izricanja konjuktivnih, kondicionalnih ili pogodbenih rečenica, da spomenem samo neke. Je li ikada uopće i postojao primitivan jezik? Je li u onom davnom početku prvo nastao nukleus od nekoliko jednostavnih riječi i gramatičkih oblika, pa je s vremenom evoluirao u ove složene sustave kakve znamo danas? Ili je nastao u svojoj kompleksnosti odjednom, naglo, i rodio se već gotov, kao što je Atena izašla iz Zeusove glave odrasla, oklopljena i naoružana?
Ni to nećemo saznati nikada, ali možemo se zabaviti raznim teorijama, a meni je najzabavnija ona koja kaže da se jezik razvio iz tračanja. U ta pradavna vremena, kad su ljudski čopori izašli iz afričkih džungli i sišli u savane, u kojima su s vremenom usvojili i uspravni hod kako bi imali bolji pregled nad viskom travom, njihov se broj znatno uvećao. Gledali smo majmune u zoološkom vrtu ili na televiziji: jedan otrijebi buhe drugom, a onda mu ovaj vrati uslugu. Istraživači su, međutim, primijetili da se među majmunima događa katkad sljedeće: vi otrijebite sudruga, ali kad je na njemu red da otrijebi vas, odjednom ima nekog prečeg posla. Izdajica i nezahvalnik! Ako je riječ o čoporu od dvadesetak jedinki, onda takav nekorektni tip – a svi ga dobro poznajemo – brzo dođe na loš glas, ali kada je ljudski čopor narastao na mnoštvo od dvjesto ili tristo članova, moglo mu je dugo biti dok nije bio otkriven. Teorija kaže da se ljudski govor razvio baš zbog toga da takvi izrabljivači budu otkriveni i izdvojeni. Drugim riječima, naši davni preci, čak i prije nego su se odvažili na napuštanje Afrike i osvajanja svijeta, svoje su vrijeme proveli tračajući.
Grijeh ogovora
Biblija je puna upozorenja protiv ogovaranja, što znači da je ta praksa raširena od davnina, a ovdje mogu dati njezinu najjednostavniju definiciju: ogovaranje je ispovijedanje tuđih grijeha. Za razliku od klevete, koja iznosi laži o drugima, ogovor iznosi istinu, ali neugodnu; tračanje je vrsta moralnog policajca, onog koji prenosi i učvršćuje društveni moral, takva vrsta jezične djelatnosti koja iskazuje što se smije a što ne smije, koja je suknja prekratka i koje je mito previsoko, koje izdvaja i žigoše pojedince koji su prekoračili neku normu, bračnu, profesionalnu ili društvenu.
U prilog toj teoriji je to da mi najradije upravo tračamo. Tko je što napravio, s kim i u kojim okolnostima, zašto i pod koju cijenu, i danas je glavni sadržaj svih naših razgovara, a razgovori su naša najvažnija preokupacija, na poslu, s prijateljima i u obitelji, toliko da ih vodimo i sa samima sobom. Jezična djelatnost jednostavno nam je prirođena – jer ima ljudi koji ne znaju plivati, voziti bicikl ili piti iz boce, ali nema ljudi koji ne znaju govoriti – a zapravo nam je urođena. Američki lingvist Noam Chomsky je argumentirao da ljudi imaju urođenu sposobnost da nauče govoriti, ali samo jedan jezik, materinji. Nakon prve godine, kako je već uočila psihoanaliza, napose Jacques Lacan, dijete ulazi u svijet jezika, da bi do polaska u školu već tečno i točno govorilo. Chomsky je prvi uočio da je dijete unutar obitelji izloženo premalenoj količini jezičnog materijala da bi moglo usvojiti jezik – ta svaki latinski glagol ima sedam tisuća oblika – i da dijete jezik ne imitira nego konstruira, a to može samo zato što za to ima jedinstvenu sposobnost.
Nepouzdani pripovjedač
To bi značilo da postoji gen za jezik, koji još nije izdvojen, i univerzalna gramatika, koja bi nam bila upržena u mozak da bi se ostvarila u bezbroj konkretnih jezika, koja također još nije opisana, ali svakako je riječ o eminentno ljudskoj djelatnosti, a ta djelatnost najradije tematizira druge ljude. Svi smo u njoj sudjelovali, u pekari, uredu, kafiću, čekaonici, školi, vrtiću, parku, tramvaju, kao slušatelj ili pripovjedač. Znate onaj legendarni uvod: susjedo draga, nećete vjerovati što sam čula? Kad vam se netko tako obrati, odmah znate da je pred vama ono što književna teorija zove nepouzdanim pripovjedačem.
Klasični pripovjedači, poput Ive Andrića ili Ivana Aralice, donose priču u trećem licu: oni vam znaju sve o liku, čak i o njegovu porijeklu, znaju sve što radi i misli, a znaju i što se zbiva istovremeno na nekom drugom mjestu, čak i u drugom vremenu. Nasuprot takvom pripovjedaču, koji sve iskazuje u trećem licu, postoji i pripovjedač koji sve govori u prvom licu. Njegova je prednost u tome što sve iskazuje neposredno i živo, a mana da mu je pripovijest ograničena osjetilima. Takav pripovjedač ne zna ništa što nije vidio, čuo i iskusio neposredno, i ta ograničenja ne može nadići, što je osobito frustrirajuće kad je naše iskustvo šire od njegova. Roman Lovac u žitu, čiji je junak i pripovjedač zbunjeni tinejdžer, primjer je takve naracije, a u našim je relacijama najpoznatiji film Tko pjeva zlo ne misli, iskazan iz perspektive malog Perice. Ima ona scena kad mu gospon Fulir nudi dva dinara da nacrta konja na balkonu, što Perica prihvaća objeručke, ali mi smo stariji i znamo da se radi o tome da Fulir želi ostati nasamo s njegovom majkom.
Gdje je istina
U literaturi je nepouzdani pripovjedač tipično dijete, pijanac ili maloumnik, a zadovoljstvo čitanja proizlazi upravo iz toga što nikad nismo sigurni što nam se to priča, nego moramo preko njegova ramena gledati i rekonstruirati događaje o kojima je riječ. Nepouzdani pripovjedač je i mehaničar koji mi govori da će ulje biti zamijenjeno danas popodne, vodoinstalater koji kaže da će doći idući tjedan, frizerka koja tvrdi da će pramenovi izvrsno ispasti – mi ih slušamo i nismo potpuno uvjereni da će to biti baš tako, ali nadamo se najboljem ishodu, i da ćemo dobiti kavu-takvu protuvrijednost za naš novac. Nezgodno je to reći, ali nepouzdani pripovjedači smo zapravo i mi dosta često, kad kažemo da ćemo neki posao isporučiti na vrijeme, da ćemo biti na tom i tom mjestu kad smo se dogovorili, da ćemo poštivati odredbe dogovora ili vratiti posuđeni novac ili uslugu.
Pripovijedanje je uvijek nepouzdano, a nemamo ništa bolje da bismo saobraćali s drugim ljudima. Naracija je uvijek pomalo fikcija, i naši su izrazi uvijek pomalo figurativni, a obje te riječi – fikcija i figura – potječu od latinske riječi fingere, što znači fingirati, to jest lagati. Pas je iskren kad reži, mačka nema skrivene misli kad frkče, ali kod ljudske životinje misao je često prikrivena, i nikad nismo sigurni u tuđe namjere, a vjerojatno ni u vlastite. Čovjek zato od pamtivijeka traži neki pouzdan i čvrsti diskurs, i mnogo ih je iznašao: vjerski diskurs na prvom je mjestu jer je utemeljen na apsolutnom, no znamo da se pojedinci znaju zaogrnuti božanskim autoritetom i preko njega promicati svije ciljeve; zakon i sud se također utemeljuju na pravdi, ali znamo da se mogu donijeti i nepravedni zakoni i da nedužni ljudi mogu završiti u zatvoru; znanost se utemeljuje na istini, ali poznate su mnoge njezine zablude i zlouporabe.
Velike i male priče
Zato više ne vjerujemo u velike priče, i okrećemo se malima. U školi su nas učili velikoj povijesti, ali mi smo u roditeljskom domu slušali malu povijest, i njoj više vjerujemo; mediji govore o važnim stvarima, ali nama se one čine malima u usporedbi s onim o čemu razgovaramo u krugu najbližih; slovenski kantautor Andrej Šifrer pjevao je prije rata da su u krčmama pored pruge istine veće nego u banci, i točno znamo na što je mislio.
Prijateljski razgovor, obiteljska predaja, ljubavno gugutanje, bezazleno dječje brbljanje, susjedska dobacivanja, šaputanja uz kavu, sve su to modusi privatnog koji daleko više uspostavljaju naš svijet od onog javnog. Spikeru manje vjerujem nego supruzi, prijatelja pretpostavljam premijeru, ćakula uz boće, šega jarana, spika frendova, dumine uz špricer, sve su to razgovori koji nas ne pune toliko informacijama koliko emocijama, a samo od njih živimo.
Pripovijedanje je prava hrana naših života, i zato nam se Bog objavio kao pripovjedač. Kad u Bibliji piše da je u početku bila Riječ, pogrešno je to shvatiti tako da bi ta Riječ bila sama i usamljena, kao u nekom rječniku, i strogo izdvojena i definirana. Ne, Božja Riječ uvijek dolazi u društvu drugih riječi, ona nije beskrvna filozofska i teološka natuknica, nego bujica koja teče.
Pripovijedanje kao sudbina
Riječ je uvijek u priči, i zato se Bog objavljuje kao pripovjedač. Sveto pismo je divovska pripovijest, ali i vrlo jednostavna, koja se može sažeti u samo jednu rečenicu: čovjek je pao, ali je Bog poslao sina da ga otkupi. Moć priče – otkupiteljska moć – nije u njezinoj dužini i ljepoti, iako je i dugačka i lijepa. Njezina je moću njoj samoj, u događajima koji su se odvili i u kojima možemo sudjelovati dok je slušamo. Zato i Isus nije davao zakone i propise, nije učenike poučavao paragrafima i teoremima, nego im je pričao priče. Želio im je pokazati da je Bog uvijek djelatan, da Otac uvijek radi, da se ljubav očituje samo u postupcima, da je sama pripovijest spasonosna.
Bog je jedini pripovjedač koji nije nepouzdan. Kad Biblija upozorava na to da se ne pouzdajemo u čovjeka, na to misli. Kada govorimo, upozorava nas Isus, budimo pouzdani poput njega – da nam da znači da, a ne da nam znači ne. Čarolija riječi vrlo je moćna, a njezini majstori mogu prijeći na mračnu stranu ekonomske i političke propagande, tako da za sobom u propast povuku cijele narode. Budući da smo ljudi, dano nam je da budemo i pripovjedači, i zato moramo pažljivo birati koju ćemo priču kazivati jer to će biti priča u kojoj ćemo se i sami naći.
