Kršćanski vjernici u dijalogu s ateistima obično naiđu na stav da se odbija vjera, kao konkretna povijesna religija sa svojim objavama, te da se preferira filozofska vjera – osobni, egzistencijalni odnos prema transcendenciji. S tim su u vezi značajna razmišljanja Karla Jaspersa, njemačko-švicarskoga psihijatra i filozofa koji je u prvoj polovici 20. stoljeća o religiji pisao iz egzistencijalno-filozofske, a ne teološke perspektive, jer je nastojao sačuvati dubinu religijskoga iskustva, a bez oslanjanja na dogmu.
Život pojedinca
Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.
Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.
Put u nihlizam
Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.
Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.
Parole umjesto dubine
Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.
S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.
Svijet nije u redu
Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.
Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.
Odlučujuća vječnost
Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.
Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.
Pobjeda nad smrću
Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.
