Nada Pivac je likovna umjetnica koju poznajemo prije svega po oslikanim krajolicima, mrtvim prirodama i portretima, ali i djelima sakralne tematike, uglavnom rađenih u slikarskoj tehnici pastela.
Pridonijela je trasiranju puta modernom slikarstvu u BiH zajedno sa slikaricama Adelom Behr Vukić (1888–1966), Lujzom Kuzmić Mijić (1889–1959), Micom Todorović (1900–1981) i kiparicom Ivom Despić-Simonović (1891–1961) s kojima čini ženski likovni peterolist.
Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnoga ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci” i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića 1953. godine.
Slikarski i pedagoški rad u Sarajevu
Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001.) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije.” Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. i na njoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.
Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkoga vijeka (1960–1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.
Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).
U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih pogodila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana poslije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista” (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj” koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun” u Dubravama „Posljednju večeru” (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće” (ulje na platnu) i „Posljednju večeru” (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac” i „Skidanje s križa” (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.
Umjetnost portreta
Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali pozivu na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost, nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju” lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom prilikom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam „doraditi”. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovoga zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta […] čovjek u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.
U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svoga povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.
Zadnju svoju izložbu pastelā priredila je 2001. u Sarajevu, u istoj galeriji kao i 1991, gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.
Dobitnica je niza nagrada, među kojima su Plaketa sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Nagrada Republičke zajednice za kulturu BiH, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada ULUBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Nagrada za slikarstvo „Collegium Artisticum”, Nagrada „Oslobođenja”, Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru za doprinos razvoju Sveučilišta i dr.
U ovoj se zemlji mnogo toga prekriva „zaboravom”. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila duboke tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada jedva da ima ikoga koji bi se sjetio nje i njezina djela!
Rekli su o Nadi Pivac
Đuro Seder, ak. slikar:
„Nada […] sliku prvenstveno gradi. Ona zna što je to tektonika slike. I onda kada se koristi mrljom i neredom poteza, uvijek je to u funkciji arhitekture cjeline. Nada Pivac je od onih umjetnika koji sebi ne opraštaju. Zato i ne proizvodi preobilno. Kritična prema sebi, zahtijeva od slike maksimum i zadovoljna je tek onda kad je slika dorečena do kraja. Nada je slikarski temperament koji se ne razbacuje emocijama. Ona je kreator koji svoj doživljaj sapinje uzdama oblika, da bi moć slike buknula većom snagom. Nada je prije svega jedan kultivirani slikar, jedan rafinirani slikar, jedan otmjeni slikar.”
(Nada Pivac, Pasteli 1983–1995, Katalog izložbe, Galerija „Miroslav Kraljević”, Zagreb 1995).
Fra Vendelin Karačić, voditelj Galerije u Širokom Brijegu:
„Njezine su slike lišene negatorskih poriva, zrače otvorenošću prema sve-bitku i ujedno očituju individualnu dostatnost kadrom zahvaćena mikrokozmosa. Nada Pivac tvorbom slike niti koga zbunjuje niti što rastače. Slojem pojavnosti pruža uvjerljivost i utemeljenost svoga likovnog izraza na unutarnjoj zakonitosti svijeta. Ona slikanjem gradi svijet, utvrđuje dobar odnos prema postojećoj i mogućoj zbilji, te proviruje i s onu stranu pojavnosti.” („I s onu stranu pojavnosti”, predgovor za izložbu pastela Nade Pivac, održane tijekom rujna i listopada 1996. u Galeriji Muzeja Široki Brijeg).
Azra Begić, povjesničarka umjetnosti:
„Vidjelo se da dobro poznaje i svoje moći i svoje granice te da maestralno vlada slikarskim umijećem: s jedne strane, mrljom i gipkom, razigranom arabeskom, koja ima svoj samostalni život, a s druge, manje ili više geometrijski strukturiranom površinom, čiji su obrisi i oblici katkad pojednostavljeni, a katkad opet veoma složeni, a čak i s naglašenom trećom dimenzijom. […] Tijekom svoga umjetničkog djelovanja slikala je ona i figuralne kompozicije na biblijske teme, no premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira.” (Azra Begić, „Slikarski opus Nade Pivac. Dva smjera istog puta”, Stećak, 77, svibanj 2000, str. 16-17).
Gradimir Gojer, teatrolog:
„Prosto je nevjerovatno da ova velika slikarka našega Sarajeva, jedna od utemeljitelja slikarske pedagogije na sarajevskoj Likovnoj akademiji i voditelj prve slikarske generacije na širokobriješkoj likovnoj univerzi Mostarskog sveučilišta nema snažniju podršku struke.” (Riječ na otvorenju izložbe Nade Pivac, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, Oslobođenje, 9. 10. 2001).
Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti:
„Ime Nade Pivac, u našoj umjetnosti, već je niz decenija sinonim za slikarstvo u tehnici pastela. Za nju slikati znači misliti sa pastelnom kredom u ruci. Odmjerenost u intelektualnom i emotivnom poimanju slike i slikarstva uz vlastitu senzibilnost i imaginaciju povećavaju utisak o njenoj izuzetnoj strogosti i prema samoj sebi i prema vlastitom djelu. Pojam improvizacije njoj je nepoznat. Ravnoteža njenih slika ravnoteža je i njene ličnosti.” („Susret dva zanosa: gledanja i stvaranja”, Revija slobodne misli, god. VIII, br. 35, januar – mart 2002, str. 71–72).
Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti:
„Nada Pivac je pokretač nastajanja dviju likovnih akademija, u Sarajevu i Širokom Brijegu, gdje su uz njenu ljudsku i profesionalnu pomoć stasale brojne generacije likovnih umjetnika, a među njima i nekolicina najvećih. Bila je veliki crtač i majstor pastela koje je koristila za svoj slikarski izraz, ostvarivši putem njih značajne likovne vrijednosti, koje su postale obilježjem slikarstva druge polovice XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini.” (In memoriam, Galerija sv. Ante, Sarajevo–Bistrik, 10. 11. 2008).
Fra Stjepan Pavić, utemeljitelj Galerije Šimun u Dubravama:
„Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo.” („Put u plavo nebo”, Vijenac, god. XVI, br. 367, Zagreb, 27. 3. 2008, str. 15).
Ljiljana Perduv-Misirlić, likovna kritičarka:
„Nešto kompleksniji su portreti rađeni osamdesetih do sredine devedesetih, tehnikom suhog pastela. Najupečatljiviji su portreti Andrije Zirduma (1982), Slavka Marojevića (1988), Marka Karamatića (1990), Nenada Ugljena (1990), gdje lice čudno deformira, kao da iz dubine bića izvlači skrivene riznice stanja duha i materije, koje idu u korist likovnosti i ekspresije, a na štetu ‘ljepote’ portretiranog. Lica kriju bezbroj vidljivih i skrivenih tragova svjetla i tame, izbalansiranih ploha i linija.” („Umjetnost kontinuiteta”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 5).
Anto Kajinić, ak. slikar:
„Nije riječ o umjetnici koja je to htjela biti. Ona je morala biti slikarica kako bi mogla disati i mentalno funkcionirati. Slijedila je samo svoj životni imperativ i pazila, koliko je mogla, da ne ide ‘malena ispod tirkiznih neobuhvata’. Ta stvarateljska usudnost joj je, u obilju, podarila i smisao trajanja, jer je uspjela djelima materijalizirati osjećenu, dokučenu i darovanu slobodu stvaranja svjetova mikrokozmosa po inicijalnoj i neobujmljivoj svekolikoj snazi svakog Početka. Tako je ova neobična i rijetka umjetnica realizirala i žuđenu sakralnost u svemu što je činila umjetnošću i oko umjetnosti.” („Slikarski runolist”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 9).
(Kalendar sv. Ante 2026.)
