Tijekom zadnjih pet desetljeća velik je broj renomiranih hrvatskih i bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika – slikara i kipara – radio u sakralnim prostorima franjevačke provincije Bosne Srebrene. U Provinciji se dogodio umjetnički zamah 70-ih godina 20. st. i potrajao niz sljedećih desetljeća. Riječ je o desecima umjetnika koji su likovno osmislili brojne franjevačke crkve, među kojima se, brojnošću svojih djela, izdvajaju Đuro Seder, Josip Biffel, Zdenko Grgić, Ivo Dulčić, Vasilije Jordan, Slavko Šohaj, Josip Marinović…
Ovdje ćemo svratiti pogled na Zlatka Pricu (1916–2003), vrsnoga slikara, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, člana HAZU-a, koji je radio za franjevce u Sarajevu i na Plehanu. Likovni kritičar Ive Šimat Banov napisao je za njega da je umjetnik „snažne individualnosti i […] upornosti koja je izrasla u primjere kakvih je s obzirom na prošlost i sadašnjost malo u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti.” (I. Š. Banov, Prica, /monografija/, Zagreb 1996, str. 8).
Život i djelo
Zlatko Prica rođen je u Pečuhu 26. lipnja 1916. U ranom djetinjstvu preselio u Zagreb (1922), a potom u Samobor (1924). Godine 1937. upisao je Umjetničku akademiju u Zagrebu gdje je diplomirao 1940. Prvu je izložbu imao 1941. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Na početku rata 1941. interniran je u logor Danica kraj Koprivnice gdje je potajno napravio zbirku crteža o životu logoraša. Razlog zatvaranja bio je njegov prosvjed protiv odredbe vlasti da se u staju doktora Reisera (budućega Zlatkova tasta i oca slikara Nikole Reisera) u Mirnovcu zatvore uhićeni Židovi! Zauzimanjem „samog vrha zagrebačkog Kaptola” iste je godine pušten na slobodu – uvjetno s ograničenim kretanjem. Godine 1942. vjenčao se sa Zdenkom Reiser, sestrom slikara Nikole Reisera (1918–2010), s kojom je imao kćer Vesnu, umjetničku fotografkinju (1947–1996). Supruga Zdenka mu je preminula 1976, a kći Vesna 1996, te se te godine ženi Jasminom Jugo.
Nakon što je 1943. pristupio partizanskom pokretu, on je zajedno s Nikolom Reiserom i Edom Murtićem (1921–2005) organizirao kulturno-umjetničke djelatnosti u ratnim okolnostima. Godine 1944. u Topuskom je s E. Murtićem ilustrirao čuvenu poemu „Jama” Ivana Gorana Kovačića, koja je, po riječima književnika Božidara Petrača, „prosvjed protiv svih i svakog zločina”. U poratnom vremenu zbog neprihvaćanja diktata partijskih ideologa da slika u duhu socrealizma „za široke narodne mase”, nije mogao steći njihovu naklonost. Kratko je boravio u Parizu (1948), Indiji (1952) i Brazilu (1954), a potom odlazi u Samobor, gdje nastaje njegov „Samoborski ciklus” (1953–57). Tada se potvrđuje „kao nastavljač zagrebačkog luminizma u krugu V. Bukovca i atribuiranoga u Europi kroz Die bunte Schule von Agram” (I. Š. Banov, n. dj., str. 145). Potom su uslijedili ciklusi „Plodovi zemlje” (1957–69), „Anatomija prirode” (1969–71), „Tarski ciklus” (1971–92), i „Opatijski kišobrani” (1992–2003). Godine 2002. u Samoboru je otvorena Galerija Prica u kojoj su djela što ih je umjetnik darovao gradu Samoboru, te umjetničke fotografije njegove kćeri Vesne. Za svoj je umjetnički rad nagrađen najvišim priznanjima, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
U sakralnim prostorima
Prvo sakralno djelo Zlatka Price, koliko mi je poznato, vezano je za baroknu kapelu sv. Roka u Galgovu kod Samobora. Ta je kapela podignuta u 18., a obnovljena u 19. stoljeću. Na glavnom oltaru sačuvani su kipovi sv. Petra i sv. Pavla iz 18. stoljeća, a 1934. Zlatko Prica, tada je imao tek osamnaest godina, izradio je oltarnu zidnu sliku sv. Roka. Kapela je zaštićena kao spomenik kulture visoke kategorije.
Prica je 1989/90. radio za bosanske franjevce u Sarajevu i na Plehanu kod Dervente. U crkvi sv. Marka na Plehanu izradio je mozaik Izgon iz hrama (250 x 200 cm) te vitraj Ananija, nisi slagao ljudima nego Bogu (230 x 120 cm). Nažalost, oba su djela uništena kada su srpske vojne postrojbe minirale crkvu i samostan 1992. godine. U kapeli sv. Pavla, pri Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, radio je Put križa u mozaiku, koji je postavljen 1990. U tom je prostoru već bilo nekoliko umjetničkih djela: veliki brončani Križ kipara Šime Vulasa (1976), te njegov monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Interijer kapele uredio je arhitekt Zlatko Ugljen (1984). Sav je u znaku bijele boje i ostavlja impresivan dojam: „Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije […] ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne spiritualnosti…” (Ivan Lovrenović, Motrišta, Mostar, 63/2012).
U tom i takvom umjetničkom okružju postavljen je Put križa Zlatka Price. Ideja da se Z. Prici ponudi izrada ovoga djela potekla je od Vjeke Bože Jarka. To je naša zajednica na Teologiji i usvojila. S umjetnikom je u Zagrebu taj posao dogovorio potpisnik ovih redaka koji je, k tomu, zajedno s fra Ivanom Marićem, dovezao i materijal iz Venecije (muransko staklo) u njegov atelje u Zagrebu (1989), nakon što je on prethodno odredio količinu različitih boja mozaičkih pločica, među kojim su i one sa zlatnim i srebrnim listićima. Put križa je dogotovljen u prvoj polovici 1990. u ateljeu u Zagrebu. Umjetnik ga je postavio u frizu na dva bočna zida (790 x 80; 780 x 80 cm). Poslije su uokvirene mramornim trakama širine 10 cm. Uzdužni rubni dijelovi friza su tamne boje, dok se srednjim dijelom pružaju zlatna i srebrna traka širine nešto veće od polovice uzdužne plohe. Na takvoj pozadini Prica je u nizu predstavio sva događanja Isusova križnoga puta, a pojedine se scene neposredno navezuju jedna na drugu. Intenzitet i bogatstvo boja, karakteristični za Pricino slikarstvo, nisu izostali ni u ovom djelu golgotske drame. Likovi su koloristički naglašeni i oni se na opisanoj pozadini doimaju poput gotičkih iluminacija koje snažno dočaravaju svu dramatiku zbivanja. Autor je ostao dosljedan svome slikarskom opredjeljenju u kojem je raznolikost i snaga boje nenadomjestiva. Po nacrtu Zlatka Ugljena za svaku je postaju izrađen po jedan bijeli metalni križ (10 x 10 cm). (Usp. M. Karamatić, „Slikari upisani u memoriju Bosne Srebrene. U povodu smrti Ivana Lovrenčića, Slavka Šohaja, Zlatka Price i Ljube Ivančića)”, Bilten FT, 1-2/2003, str. 7-17, ref. 12-15).
Za kapelu su naručena i dva brončana reljefa, Gospa i Sv. Pavao, od Marije Ujević (1933–2023), kiparice iz Zagreba. Reljefi svojim dimenzijama (200 x 40 cm) korespondiraju uspravnim reljefnim gredama Vulasova djela. Oni su odljeveni u Zagrebu 1991. godine, ali su zbog rata u Sarajevo prevezeni povratkom Teologije iz samoborskoga izbjeglištva 1997. godine.
Zgradu Franjevačke teologije, pa tako i kapelu sv. Pavla, srpska vojska je zaposjela 8. lipnja 1992, a nas koji smo se tu našli prisilila na odlazak. Svojim odlaskom 1995. vojska je ostavila zgradu posve devastiranu i opljačkanu: odnesena je cijela knjižnica (oko 50 000 knjiga), nekoliko stotina umjetničkih djela, sav namještaj i sve što je prenosivo! Također je i sama zgrada bila teško oštećena. Nasreću, Vulasov reljef i Put križa Zlatka Price ostali su sačuvani. Odnesen je Vulasov brončani Križ, koji je nakon rata vraćen. Također je vraćena i knjižnica, ali ne i kolekcija najstarijih knjiga.
