Jedno od najdalekosežnijih i najproročkijih upozorenja suvremenog doba izrečeno je u bazilici svetog Petra u Rimu uoči konklave 2005. godine. U svojoj čuvenoj homiliji Missa pro eligendo Romano Pontifice, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger dijagnosticirao je ključnu antropološku i duhovnu bolest zapadne civilizacije: nastanak „diktature relativizma“. Ratzinger je uočio kako se stvara „neka vrsta diktature relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao jedino mjerilo ostavlja samo vlastiti ‘ja’ i njegove želje“. Relativizam kao shvaćanje da ne postoji nikakva nepromjenjiva, transcendentna istina, nego da je sve tek pitanje osobnog mišljenja, kulture ili trenutnog konsenzusa više se ne predstavlja samo kao jedna od filozofskih opcija. On je postao službena dogma modernog društva. Svaki pokušaj da se obrane objektivne moralne kategorije ili pozove na trajni poredak stvari danas se sumnjiči za dogmatizam, fundamentalizam i netoleranciju, dok se radikalni subjektivizam slavi kao oblik istinske slobode i napretka.
No, postavlja se presudno pitanje: može li društvo koje je objavilo rat objektivnoj istini uopće preživjeti ili je osudilo samo sebe na polagano raspadanje u kulturni kaos, moralni nihilizam i novu, dotad neviđenu vrstu suptilnog totalitarizma?
Dubina Ratzingerove dijagnoze
Da bismo razumjeli dubinu Ratzingerove misli, moramo shvatiti da on relativizam nije promatrao tek ako bezazlenu intelektualnu modu ili prolazni akademski trend, nego kao opasnu filozofsku patologiju s dalekosežnim praktičnim posljedicama po cjelokupnu strukturu društva. Za Ratzingera, srž krize modernoga zapada leži u drastičnom i opasnom sužavanju pojma razuma (ratio). Moderni čovjek, pod utjecajem radikalnog pozitivizma, scijentizma i tehničkog utilitarizma, proglasio je spoznajno važećim i legitimnim samo ono što se može izmjeriti, kvantificirati, eksperimentalno dokazati ili tehnološki proizvesti. Sve ono što prelazi te granice, sve što spada u područje etike, religije, metafizike, svrhe i smisla ljudskoga postojanja, potisnuto je u sferu čiste subjektivnosti, privatnog ukusa i iracionalnog osjećaja.
U svojoj knjizi Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Ratzinger upozorava na opasnost od sistemskog krivotvorenja istine. Kada se objektivna istina zamijeni pukim društvenim konsenzusom, medijskim narativom ili političkom korisnošću, društvo neizbježno gubi metafizičko tlo pod nogama. Ako ljudski razum više nije sposoban spoznati što je u sebi moralno dobro i pravedno, nego samo što je tehnički izvedivo i politički oportuno, tada tehnika, ekonomija i politička moć postaju naša jedina i neprijeporna božanstva.
Ratzinger pritom lucidno primjećuje trajni paradoks i nutarnju proturječnost moderniteta: pozivajući se na apsolutnu toleranciju i inkluzivnost, relativizam u praksi postaje iznimno netolerantan prema svakome tko tvrdi da postoji nepromjenjiva, objektivna istina. Tako se relativizam iz teorije o oslobođenju pretvara u novu, ideološku diktaturu koja sustavno i agresivno potiskuje kršćanski svjetonazor i klasičnu filozofsku baštinu iz javnog prostora.
U samom korijenu današnje krize autoriteta leži upravo ta zamjena metafizičkog temelja individualnim subjektivnim doživljajem. Zapali smo u doba u kojem je postmoderna krilatica „to je moja istina“ u potpunosti potisnula i zamijenila drevni filozofski i teološki uvid da je istina podudarnost uma sa stvarnošću (adaequatio intellectus et rei). Kada istina prestane biti izvanjska, neovisna stvarnost koju čovjek otkriva u stvorenom poretku i prihvaća s poniznošću i poštovanjem, ona postaje puki produkt koji pojedinac samovoljno konstruira i mijenja prema vlastitim trenutnim emocijama, porivima i željama.
Ovaj trijumf subjektivizma nosi razorne posljedice po ljudsku zajednicu. Ako ne postoji zajednički, nepromjenjivi sadržaj istine koji obvezuje sve ljude jednako neovisno o njihovoj moći, društvenom statusu, bogatstvu ili trenutnim željama na čemu se onda uopće može temeljiti društveni ugovor i miran suživot? Kada odbacimo izvanjski moralni autoritet i objektivni red stvari, jedini preostali kriterij za rješavanje međuljudskih sukoba i društvenih konflikata ostaje čista moć. Bez objektivne istine, pravo se više ne temelji na pravdi i naravnom poretku, nego na volji jačega bilo da je riječ o političkoj većini, korporativnim elitama, tehnokratskim centrima moći ili medijskim mogulima. Ratzingerova dijagnoza stoga ostaje zapanjujuće precizna: relativizam naizgled nudi neograničenu slobodu, ali neminovno završava u diktaturi, jer u svijetu bez istine vlada samo onaj tko ima dovoljno moći nametnuti svoju volju drugima.
Obrana naravnog zakona
Nasuprot suvremenom zaboravu poretka stoji višestoljetna, duboko ukorijenjena tradicija naravnoga zakona (lex naturalis) kojoj je Ratzinger u svojim teološkim radovima, filozofskim esejima i papinskim nagovorima posvećivao iznimnu pozornost. Od antičkih mislilaca poput Heraklita, Platona, Aristotela i Cicerona, pa sve do vrhunca u srednjovjekovnoj teološkoj sintezi sv. Tome Akvinskog, zapadna je civilizacija počivala na uvidu da je stvoreni svijet prožet Božjim umom (Logosom, Nousom, Ratiom). Naravni zakon u toj tradiciji nije ništa drugo nego sudjelovanje stvorenoga razuma u vječnom Božjem zakonu (lex aeterna), utkani moralni kompas zapisan u ljudskom srcu i naravi koji svakom čovjeku, samim time što je razumsko biće, omogućuje da spozna osnovna načela dobra i zla, pravde i nepravde.
U svom povijesnom govoru održanom u njemačkom Bundestagu 2011. godine, papa Benedikt XVI. podsjetio je suvremene političke i pravne elite na tragičnu opasnost koja nastaje kada se pravo u potpunosti odvoji od morala i naravnog reda. Pozivajući se na poznatu misao sv. Augustina, postavio je presudno pitanje: „Ako se ukloni pravo, što je onda država ako ne jedna velika razbojnička družina?“. Suvremeni zaborav naravnoga zakona doveo je do toga da se ljudska prava danas sve češće pokušavaju utemeljiti na pješčanim, nestabilnim temeljima trenutnih političkih konvencija, parlamentarnih preglasavanja ili individualnih prohtjeva pojedinaca i raznih moćnih lobija u društvu, pa i u samoj Crkvi.
Međutim, logika naravnoga zakona upozorava: ako nam ljudsko dostojanstvo i temeljna prava ne pripadaju po samoj naravi stvari i po tome što smo stvoreni na sliku Božju (imago Dei), nego nam ih dodjeljuje država, zakonski akt ili društveni konsenzus, onda nam ta ista država ili politička većina ta ista prava sutra mogu legitimno oduzeti.
Obrana naravnoga zakona stoga nije nikakav vjerski fanatizam, ideološki dogmatizam niti želja za uspostavom teokracije. Ona je, naprotiv, najjača i najpouzdanija obrambena linija samoga čovjeka, njegovog neprikosnovenog dostojanstva i temeljnih ljudskih sloboda. Priznanje da postoje objektivne moralne granice koje nijedan zakonodavac, nikakav ustav i nikakva politička vlast ne smije prijeći jedino je istinsko jamstvo protiv totalitarizma i samovolje moćnika. Kada društvo prizna autoritet naravnoga zakona, ono priznaje da postoji nešto više od države, više od politike, više od trenutačnih stranačkih programa i više od nezasitnog ljudskog ega.
U svojoj metafizičkoj i antropološkoj utemeljenosti, naravni je zakon trajni moralni red upisan u samu strukturu stvorene stvarnosti. On je pristupačan ljudskom razumu bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost te je neraskidivo povezan s Božjim stvarateljskim naumom. Stvarnost nije neutralna, prazna masa koju čovjek može oblikovati prema vlastitom nahođenju bez ikakvih posljedica; ona posjeduje vlastitu teleologiju, unutarnju svrhu, smisao i strukturu koju je čovjek dužan poštovati ako ne želi uzrokovati vlastitu propast.
U tom filozofsko-teološkom okviru, naravni zakon jasno prepoznaje spolnost kao konstitutivni dio ljudske tjelesnosti koja je po svojoj inherentnoj strukturi binarna, stvorena isključivo kao muško i žensko. Iz perspektive naravnoga prava, postojanje dvaju spolova nije društveni konstrukt, kulturološki varijabilna kategorija niti stvar osobne samodefinicije kako se to danas propagira i od nas traži da to prihvatimo kao nešto normalno (što nije niti će ikada biti), nego nepromjenjiva biološka i ontološka stvarnost. Ta je raznolikost usmjerena prema međusobnom dopunjavanju (komplementarnosti) te prenošenju života.
Tradicija kao živa vjera
Zajedno s odbacivanjem objektivne istine i naravnoga zakona, moderna i postmoderna kultura objavila je sustavan rat i samom konceptu tradicije. Prosvjetiteljska iluzija, pojačana suvremenim individualizmom, uvjeravala nas je kako je čovjek autonoman, slobodan i zreo tek onda kada se odrekne tradicije, obiteljskih i nacionalnih korijena, vjerskih dogmi i povijesnog kontinuiteta. Tradicija se u takvom redu stvari pogrešno i zlonamjerno prikazuje kao teret, kao mračni ostatak prošlosti ili prepreka koja koči ljudski napredak i samoostvarenje. Oikofobija, pojam koji je konzervativni filozof Roger Scruton definirao kao odbacivanje ili prezir prema vlastitoj kulturi, tradiciji i domu danas je uzela snažan mah diljem zapadnoga svijeta. Na zapadu se ona očituje kroz sustavno preispitivanje i odbacivanje vlastitoga povijesnog, vjerskog i kulturnog naslijeđa, pri čemu se kršćanska tradicija često promatra isključivo kroz prizmu krivnje i prevladanih vrijednosti. Taj se trend prelilo i na naše društvo, u kojem se u dijelu javnosti i intelektualnih krugova razvio samomrzilački narativ vječite krivnje za nešto koji tradiciju ili nacionalni identitet unaprijed proglašavaju zaostalima i sumnjivima. Posebno je primjetno kako je ovaj fenomen zadnjih godina zahvatio i pojedine crkvene krugove.
No, suprotstavljajući se tom plitkom shvaćanju, veliki engleski mislilac G. K. Chesterton ponudio je jednu od najdubljih definicija tradicije, nazvavši je „demokracijom mrtvih“. Za Chestertona, tradicija je odbijanje da se politički i moralni glas dade samo onoj maloj, prolaznoj i često samouvjerenoj oligarhiji koja slučajno hoda zemljom u ovom sadašnjem povijesnom trenutku. Umjesto da svaka generacija počinje iznova od nule, oslanjajući se isključivo na trenutačne intelektualne mode i ideološke trendove, tradicija nam omogućuje da u obzir uzmemo akumulirano iskustvo, prokušanu mudrost i glasove tolikih ljudi koji su živjeli, trpjeli, gradili i razmišljali prije nas. Ukratko, tradicija nije slijepo i mrtvo ponavljanje prošlosti, nego čin vrhunske pravednosti, poniznosti i suosjećanja prema onima koji su položili temelje svijeta u kojem danas živimo.
Na tragu te iste misli, Joseph Ratzinger je neumorno naglašavao važnost hermeneutike kontinuiteta. Tradicija nije obožavanje pepela, nego prenošenje žive vatre. Ona predstavlja akumuliranu duhovnu i intelektualnu mudrost stoljeća, provjerenu u ognju najtežih povijesnih kušnji, koja nas uči kako dostojanstveno živjeti, kako graditi stabilne obitelji, kako očuvati ljudsku zajednicu i kako se s poštovanjem pokloniti Bogu Stvoritelju.
Društvo koje namjerno presiječe svoje korijene u tradiciji i povijesnom kontinuitetu nalikuje stablu koje je odrezalo vlastito korijenje u ime lažne “slobode rasta”. Takvo stablo ne raste u visine niti donosi plodove; ono brzo vene i ruši se kod prvog jačeg društvenog ili ekonomskog vjetra. Bez tradicije kao živog korektiva, svaki je naraštaj osuđen na to da iznova izumijeva kotač, prepušten na milost i nemilost ideološkim manipulacijama, političkim inženjeringom i prolaznim modama svog vremena.
Povratak logosu
Duboka kriza autoriteta, smisla i identiteta koju danas proživljava zapadni čovjek nije nekakva neočekivana prirodna nepogoda, nego izravni rezultat metafizičke pobune modernog čovjeka protiv Boga i stvorenoga poretka. Želja da čovjek sam postane apsolutno mjerilo svih stvari, da redefinira samu narav i stvori vlastiti poredak neovisno o Stvoritelju, promašila je svoj cilj. Umjesto obećanog zemaljskog raja i potpune slobode, ta je pobuna donijela epidemiju duboke usamljenosti, egzistencijalnu tjeskobu, raspad obiteljskih i društvenih veza te opću nesigurnost u kojoj trenutno živi današnji svijet.
Ratzingerov teološki i filozofski odgovor na ovu sveobuhvatnu krizu nije jeftini bijeg u prošlost niti nostalgija za prošlim vremenima, nego ponovna, obogaćujuća sinteza vjere i razuma, cjeloviti povratak Logosu. Logos je stvoriteljski Um, Božja Riječ koja je na početku svega i koja daje smisao, strukturu i ljepotu cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti. Povratak smislenom poretku i preživljavanje našega društva neće i ne može doći kroz još više zakonskih propisa, birokratskih kontrola, državnih dekretâ ili političkih inženjeringa. Jedini stvarni i trajni lijek jest ponovno otkrivanje i prihvaćanje objektivne Istine koja nas sve nadilazi i obvezuje.
To od suvremenog čovjeka i vjernika zahtijeva intelektualnu, moralnu i duhovnu hrabrost da se odbaci udobni, kompromisni relativizam te izrekne jasna, nepokolebljiva obrana naravnoga zakona, dostojanstva svake ljudske osobe i neprocjenjive vrijednosti kršćanske tradicije. Obnova civilizacije počinje onog trenutka kada ponovno shvatimo da sloboda odvojena od istine nije sloboda nego destruktivna samovolja, a da autoritet koji izvire iz Božje mudrosti ne sputava čovjeka, nego ga jedini čini uistinu slobodnim i cjelovitim bićem.
Zbog toga povratak Logosu nije tek apstraktno teološko pitanje niti puka akademska rasprava, to je neposredan, sudbonosan i egzistencijalni poziv svakome od nas. U svijetu koji rasipnički troši vlastiti duhovni supstrat, koji gasi vlastita sidrišta i nezaustavljivo tone u samorazarajući zaborav, kršćanin ne smije ostati nijemi promatrač niti preplašeni bjegunac. Pozvani smo biti svjetlo koje razobličava iluzije, jeftine utopije i lažna obećanja našega doba, ali istovremeno i neumorno sidro nade za svakog tražitelja smisla.
Ako smognemo odvažnosti pa dopustimo da se u našim obiteljima, društvu, Crkvi, u našim župnim zajednicama, ali i u javnom i intelektualnom prostoru ponovno rasplamsa ta stvoriteljska i preobražavajuća Božja Riječ, počet će pucati okovi diktature relativizma. Tek tada, raskinuvši spone s besmislom, čovjek će iz prostranstva egzistencijalne tuđine ponovno pronaći svoj pravi dom. Put iz tame i tjeskobe suvremenoga trenutka ne vodi kroz površne kompromise niti kroz povlađivanje duhu vremena. On vodi uskim, ali nepokolebljivo sigurnim putem: kroz duboku smjernost pred Stvoriteljem, beskompromisnu odanost objektivnoj Istini i djelotvornu ljubav prema Božjem stvorenju. Samo tako, neuzdrmano usidreni u Logosu koji je utjelovljena ljubav, nećemo tek pasivno preživjeti oluje ove krize, nego ćemo ponovno otkriti tko smo, vratiti dostojanstvo vlastitom pozivu i postati graditelji nade u svijetu koji za njom čezne.
