Ispred drevnog zdanja koje svjedoči o stoljećima bogate povijesti hrvatskog katoličkog puka na ovim prostorima, 13. studenoga ratne 1993. godine dvojicu je fratara ubio Miralem Čengić, pripadnik Armije RBiH iz Visokog. Čengić i njegovi pomagači su osuđeni, ali naknadno i više puta pomilovani, dok je nalogodavce ovoga zločina ruka pravde u potpunosti zaobišla. O odnosu prema zločinima i jednakom statusu svih žrtava ovisi izgradnja trajnog mira i suživota — preduvjeta da se zločin poput ubojstva fojničkih fratara, koji su svojedobno i pojedini mediji nazvali „pucnjevima u Bosnu“, više nikada i nikome ne ponovi, izvješćuje portal artinfo.ba
Predvodeći misu za ubijene franjevce, kao i za više od stotinu u ratu poginulih i ubijenih Hrvata Fojnice, mons. Mate Uzinić naglasio je važnost istine i odgovornosti:
„Za fra Leona kažu da je bio prava ovčica Božja, volio je sva živa stvorenja, dok je fra Nikica nesebično pomagao svima. Obojica su u vremenu rata, mržnje i podjela ostala uz svoj narod, vjerni svojemu poslanju. Ne žaleći vlastite živote, sačuvali su ih za vječnost. No to ne umanjuje strahotu počinjenog zla. Posebno zabrinjava što ovaj zločin do kraja nije rasvijetljen, a nalogodavci nisu otkriveni niti kažnjeni. Počinitelj je osuđen pa pomilovan, no nikada nije pokazao kajanje. Upravo takav odnos pokazuje koliko je teško suočiti se sa zločinima u kojima su počinitelji ‘naši’.”
Riječki se nadbiskup posebno osvrnuo na nužnost pravednog pristupa i empatije prema svakoj nevinoj žrtvi kao jedinom temelju iskrenog pomirenja:
„Sjećanje na fra Nikicu i fra Leona ne smije biti povod za novu mržnju i podjele, nego poticaj za izgradnju društva u kojem se takva zla više neće ponavljati. Lako je osuditi tuđe zločine; moramo smoći snage priznati i one koje su počinili pripadnici našega naroda. Isto tako, lako je žaliti samo svoje žrtve — moramo jednako žaliti svaku žrtvu. Tek tada bit ćemo istinski Kristovi sljedbenici koji prekidaju spiralu zla i na mržnju odgovaraju ljubavlju.”
Hrvati Fojnice, od kojih je većina tijekom rata protjerana sa svojih ognjišta, izravno su iskusili posljedice selektivne pravde i nejednakog pristupa žrtvama. I tri desetljeća nakon rata mnogi stradanja i progone i dalje prešućuju, relativiziraju ili opravdavaju, čime se održava praksa dvostrukih mjerila prema zločincima i žrtvama ovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti.
