Pisati tekst za Kalendar svetog Ante, u rubrici Vjera i život, posebna mi je čast, prvenstveno zbog sveca čije ime nosi ovaj kalendar, a i zbog toga što je zaštitnik moje župe.
Sveti Ante mi je pomogao puno puta i mogu reći da je jedan od mojih omiljenijih svetaca upravo zato što je u moj život u nekoliko navrata vraćao upravo vjeru. Sveti Ante je izniman čudotvorac i kao takvog ga poznajem, jer su po njegovu zagovoru u moj život stigle mnoge neočekivane milosti i zbog toga ću mu uvijek biti zahvalna. Druga stvar, već spomenuta, koja me posebno potiče na ljubav i poštovanje prema svetom Anti je ta što sam odrasla pored predivnoga padovanskog svetišta u Hercegovini. To je moja draga i voljena crkva svetog Ante Padovanskog na Humcu. Ipak, ovaj ću tekst prožeti mislima jednoga drugog, meni također jako dragoga sveca, svetoga Ivana od Križa. Koliko god mi je Ante bio drag, blizak i pristupačan, toliko mi je sveti Ivan znao biti nedokučiv, mističan, pa pomalo i nejasan. Unatoč tome, sveti Ivan nam je ostavio mnoge mudrosti koje su proizišle iz njegove duboke kontemplacije i koje su za mene bile jako vrijedne. Te njegove misli izvrstan su način da neraskidivo povežu naš život s vjerom, jer život bez vjere se tako uopće ne bi trebao zvati. Kako Ante ima veliku čudotvornu moć vratiti vjeru u naš život, tako nam sveti Ivan daje konkretne naputke na koji način tu vjeru sačuvati kada nadođu kušnje i problemi.
Savladavanje požude
Papa Benedikt XVI. je rekao: Bavljenje Bogom nešto je bez čega više ne mogu. Kako lijepo! Tako su živjeli sveti Ivan i sveti Ante, a trebali bismo i mi. U kapljici rose ogleda se duga,eto to je čovjek koji se uvijek bavi Bogom. Kakav bi samo bio svijet kad bismo se manje bavili sobom, vlastitom ugodom, ratovima, profitom i nasiljem, a više Bogom koji je sama ljubav. Mi nažalost često ljubimo Boga jednako kao i druge stvari na svijetu, ponekad čak i manje, a na taj način, Njega, koji je neizmjerno iznad svega ostaloga, izjednačavamo sa sitnim probitcima i interesima koji upravljaju našim životom. Sveti Ivan savjetuje da je najbolji put prema Bogu onaj u kojemu se mi lišavamo svojih požuda. Koliko god budemo marljivi da svoju dušu lišimo požuda, u toj mjeri ćemo biti mirni i sretni. Upravo je, naime, svojstvo onoga koji udovoljava požudama da je uvijek nezadovoljan i nemiran. Kako je ovo jednostavno i istinito, a toliko teško u praksi. Kad malo bolje pogledamo, cijeli se naši životi vrte oko zadovoljavanja požuda, pa i ne čudi što toliki pate, boluju, nemirni su i depresivni. Ivan uspoređuje požude s ognjem – dok god dodajemo drva, one gore sve više. Ako im prestanemo udovoljavati, oganj se gasi. Kako kaže jedna pjesma, ako tražiš sreću tamo gdje je nema, eto nađi je… Tražiš li je u drugim osobama, u novcu i bogatstvu, u slavi i ugledu, napuštaš jedinu pravu utjehu. Ono jedino što zasićuje mijenjaš s onim što uzrokuje još veću glad.
Često sami sebi znamo određivati razne pokore, postove, molitve, vjerujući da ćemo svojim zalaganjem ostvariti jedinstvo s Bogom, ali bi nam tu puno korisnije bilo da se odreknemo svoje vlastite volje i požude koja nas zarobljava. Neće u kraljevstvo Božje onaj koji viče Oče, oče!,već onaj koji se odriče vlastite volje, uzme svoj križ i krene za Njim. Ne napredovati na putu spasenja isto je kao da idemo unatrag. Ako se trudimo i molimo, a i dalje njegujemo neku svoju požudu, možemo mi misliti da stojimo u mjestu, ili još gore, umišljati da napredujemo, ali istina je da zapravo samo nazadujemo, unatoč trudu koji ulažemo u izvanredne pokore. Potrebno je uvijek hodati, uvijek krotiti želje, jer je to jedini način da postanemo ponizni i skromni. Budemo li kreposni, za nagradu nećemo postati neugledni i nesretni, čega se pribojavamo, pa se uvijek vraćamo požudama, nego ćemo zadobiti mir, utjehu, svjetlo, jasnoću i snagu. Kako je to sve predivno, a posebno to što će uz jednu krepost jačati i druge. A pustimo li se manama, jedna će drugu podupirati i naš će život postati potpuno suprotno od onoga čemu smo se nadali dok smo udovoljavali požudama. Stići će nas umor, sljepoća, mlitavost, muka…
Svatko je od nas pozvan na svetost u skladu sa svojim sposobnostima. Netko će veoma daleko napredovati i postići će mir, a drugi će naoko zaostajati, ali će također biti miran jer je u skladu sa svojim poslanjem ostvario svoj napredak. Dok god mi ne ostvarimo onoliko koliko nam je Bog odredio, bit ćemo nemirni. Ovo je također razlog zašto se nikada ne trebamo uspoređivati s drugima i zavidjeti im na onome što oni sami sebi dozvoljavaju. Na isti način nikad ne trebamo gledati što bi drugi trebali, već što mi trebamo. A trebali bismo uvijek sve podnositi bez uznemiravanja, radosno prolazeći ovim svijetom čineći dobro.
Odričući se uživanja u naravnim dobrima, u duši se rađa velika tišina, duša se rastereti od rastresenosti, te se porađa sabranost u osjetima. Savladavajući požude, u nama će sve više rasti jedna uistinu posebna krepost, a to je krepost velikodušnosti. Ništa nam neće podariti toliko mira i zadovoljstva kao ova vrlo važna vrlina. Postanemo li takvi, bit ćemo sve sličniji Bogu, jer sama bit našega Boga je velikodušnost. Velikodušan čovjek lako nadvlada napasti i svaku nevolju podnosi strpljivo. Dok oni koji ne mogu odoljeti užitku požude gube vedrinu i redovitu radost u Bogu.
Manje tražiti, a više davati
Sveti Ivan kaže da malo tko od nas čini bilo što samo radi Boga. Većina nas, što god radimo, radimo tako da u tomu tražimo vlastitu utjehu, užitak ili nešto slično tomu. Samodopadnost koju goje prema svojim djelima ohlađuje njihovu ljubav. Vrlo često smo zadovoljni sa svojim molitvama i pokorama, ali uopće ne razmišljamo koliko je njih učinjeno s pravom ljubavlju. Ne činimo ih radi Boga, niti razmišljamo o Njemu, već samo o tome kako se mi osjećamo. I za to Bog ima razumijevanja, on zna koliko smo mi slaba bića, ali kad bismo malo manje gledali što ćemo dobiti i kad bismo se fokusirali na to što ćemo dati, osjetili bismo predivnu moć velikodušnosti koja je spremna sve uvijek okrenuti nabolje. Tko više daje, postaje sve ponizniji i razboritiji, ne djeluje u žurbi, gonjen čežnjom i pohlepom, niti je ohol, precjenjujući vrijednost svojih djela. On je ugodan Bogu i ljudima, oslobođen brojnih mana, miran i blag.
Ima nekih koji više mole zato da dobiju što žele negoli zato da časte Boga; jer premda su oni spremni Bogu služiti, dao im On to ili ne, ipak po duhu vlasništva i ispraznog užitka u Bogu oni množe svoje prekomjerne molbe za ono što žele, dok bi bolje bilo da te molbe zamijene sa za njih mnogo važnijim molbama kao što su da istinski očiste svoju savjest i da se stvarno založe u poslu svojega spasenja, zapostavljajući sve ostale svoje želje koje ne spadaju na to, i na taj bi način postigli sve što im je potrebno (premda ne bi to tražili) mnogo bolje i brže negoli da su u to uložili svu snagu. Budemo li tražili one najdublje istinske stvari, one koje spadaju na spasenje, sve će nam se ostalo nadodati. Jer našu dušu ne zarobljavaju stvari ovoga svijeta, koje se nalaze izvan nje. Dušu zarobljava naša čežnja i želja da stvari posjedujemo.
Sveti Ivan ovo je pisao u svojoj knjizi Uspon na goru Karmel.To je njegov simboličan uspon prema Bogu. Bogu se uvijek iznova vraćao i sveti Ante, i papa Benedikt XVI., a vratit ćemo se i mi, ako ništa onda na dan suda. Kakvi ćemo tada stati pred lice Božje, ošamućeni požudama ili mirni jer smo barem ponekad uspjeli kontrolirati naše ludo srce? Bog je naš milosrdni otac i to je naša nada. Ali uložimo i mi napora, onoliko koliko se od nas traži, u skladu s talentima koje smo dobili, da ostvarimo mir, da utišamo požude i da živimo slobodni kao prava djeca Božja. Dao Bog da tako bude, po zagovoru svetog Ante i svetog Ivana od Križa. Amen.
(Kalendar sv. Ante 2026)
