Kada se danas govori o kršćanskom braku, lako je steći dojam da je njegov glavni cilj osjećati se voljeno, ispunjeno i zadovoljno. Ljubav se često prikazuje kao trajno stanje unutarnje ugode, a dobra komunikacija kao jamstvo bračne sreće. Sve su to vrijedne sastavnice bračnoga života, ali nijedna od njih ne zahvaća njegovu puninu.
Kršćanska se predaja oduvijek izražavala drukčijim jezikom i porukom. Brak nije ponajprije mjesto na kojem tražimo potvrdu vlastite vrijednosti, nego prostor u kojem postupno učimo ljubiti. To je put koji uključuje radost, ali i odricanje; blizinu, ali i kušnje; nježnost, ali i obraćenje. Drugim riječima, brak nije samo dar nego i zadatak.
Upravo će nas tim putem sazrijevanja duhovnoga života u braku i obitelji – obrađenim u jedanaest članaka – u prvom dijelu, kao jedan od najvećih učitelja zapadne duhovnosti, voditi sveti Bernard iz Clairvauxa, a u drugom dijelu veliki franjevački naučitelj sveti Bonaventura. Sv. Bernard bio je cistercitski opat koji je živio u dvanaestom stoljeću. Poznat je kao mistik i crkveni naučitelj, kao čovjek koji je desetljećima pratio ljude u njihovim duhovnim borbama, te savjetovao pape, biskupe, redovnike i vladare. Njegova razmišljanja o ljubavi stoga nisu samo plod apstraktne teorije nego i životnoga iskustva čovjeka koji je dobro upoznao ljudsku narav i ljudsku dušu.
Možda će se netko zapitati kakve veze jedan srednjovjekovni redovnik može imati s današnjim obiteljima koje žive rastrgane između radnih obveza, školskih zadaća, računa, bolesti, umora i neprestanoga nedostatka vremena. Upravo tu sv. Bernard iznenađuje svojom aktualnošću. On ne nudi tehnike za brže rješavanje sukoba niti recepte za „uspješan brak”. Njega zanima dublje pitanje: kakva osoba postajem dok živim sa svojim supružnikom, djecom i bližnjima? Jer kada se mijenja ljudsko srce, postupno se mijenjaju i odnosi.
Rast u ljubavi
Jedna od najvažnijih misli sv. Bernarda jest da čovjek ne postaje odjednom sposoban za zrelu ljubav. Ljubav se tijekom vremena mijenja. Ona raste, sazrijeva i pročišćuje se. Zato se ni brak ne može prosuđivati samo prema tome koliko je on trenutačno skladan ili protkan nesuglasicama. Mnogo je važnije pitati prema kojem su cilju supružnici zajedno usmjereni, koje životno usmjerenje percipiraju ili shvaćaju kao ono u kojem žele napredovati, rasti.
Sveti Bernard autentični kršćanski rast opisuje kroz četiri stupnja ljubavi.
Prvi je stupanj kada čovjek ljubi samoga sebe radi sebe sama. To ne znači da je on zao ili nesposoban za svako dobro, već radije znači da spontano polazi od vlastitih potreba, želja i traženja sigurnosti. Svijet promatra iz vlastite perspektive. U bračnoj svakodnevici to se očituje na bezbroj načina: kada više slušamo sebe nego drugoga, kada nam je važnije da budemo u pravu nego da razumijemo drugoga, kada nas više boli vlastita povrijeđenost nego patnja supružnika. No, takvo naše stanje nije razlog za očaj, nego polazište svakoga ozbiljnog duhovnog rasta.
Drugi je stupanj kada čovjek ljubi Boga radi sama sebe. No tada, suočen s vlastitim granicama, otkriva da sam sebi nije dovoljan. Počinje moliti, tražiti Boga i oslanjati se na njegovu pomoć. Njegova je vjera, međutim, još uvijek dobrim dijelom usmjerena prema vlastitim potrebama. Moli za zdravlje, mir u obitelji, uspjeh djece ili izlazak iz poteškoća. Takve nakane ipak ne predstavljaju licemjerje, već normalan korak na putu sazrijevanja.
Treći stupanj nastupa kada čovjek počinje ljubiti Boga radi njega samoga. Polako otkriva da Bog nije samo onaj koji donosi darove, nego da je on sâm najveći i najljepši dar. Ljubav je sve manje usmjerena na ono što prima, a više na onoga kojega susreće.
Četvrti je stupanj vrhunac toga puta. Čovjek tada slobodno ljubi i samoga sebe – zato što ga ljubi Bog. Njegova vrijednost više ne proizlazi iz uspjeha, priznanja ili osjećaja, nego iz izgrađenoga odnosa s Bogom. Sv. Bernard smatra da je to najviši stupanj ljubavi i da mu na ovomu svijetu možemo samo postupno težiti.
Važno je odmah primijetiti da ti stupnjevi nisu poput potpuno odijeljenih pretinaca, jer možemo pokazati znakove i malo višega i malo nižega stupnja ljubavi. Sv. Bernard ne piše kako bi ljude razvrstao ili zaokupio samima sobom, nego kako bi ih potaknuo na rast. Jer ono što je bitno jest težiti vrhuncu duhovne zrelosti i učiniti sve što je u našoj moći da ga dosegnemo, prepuštajući Gospodinu da nas po svojoj milosti povede do stupnja koji je za nas providio.
Što to znači za obitelj?
Na prvi pogled moglo bi se činiti da je riječ o razmišljanjima prikladnijima za Bogu posvećene osobe nego za obiteljske ljude. No i obiteljski dom je mala crkva pozvana na veliku svetost. Svećenici i redovnici su nam dani kao proroci, kao pokazatelji da smo svi stvoreni i pozvani da se potpuno posvetimo Bogu, ondje gdje jesmo.
Svaki član obitelji može vrlo lako otkriti koliko mu je teško svakodnevno ljubiti. Poteškoće se ne pojavljuju i očituju samo u velikim krizama već mnogo češće nastaju oko sasvim običnih stvari: podjele kućanskih poslova, umora nakon radnoga dana, različitih očekivanja, načina odgoja djece ili osjećaja da nas druga osoba nedovoljno razumije. Takve situacije lako postaju izvor razočaranja ako od braka očekujemo da će spontano ukloniti našu sebičnost.
Sv. Bernard nam ukazuje da je stanje stvari upravo suprotno. Jer brak, naime, nije mjesto na kojem sebičnost nestaje, nego mjesto na kojem ona izlazi na vidjelo. Takva vidljivost nije znak da je brak neuspješan. Naprotiv, često je upravo to početak njegova istinskoga rasta i sazrijevanja.
Kada supružnici shvate da nisu u brak ušli kao potpuno oblikovane osobe nego kao ljudi koji tek uče ljubiti, mnogi sukobi dobivaju drukčije značenje. Prestaju biti samo prepreke koje treba što prije ukloniti, a postaju prilike za rast u strpljivosti, poniznosti, opraštanju i povjerenju.
To ne znači da treba romantizirati patnju niti opravdavati nepravdu. Kršćanski brak nije poziv na trpljenje pod svaku cijenu i radi trpljenja samoga; on je radije poziv na ozbiljan rad na vlastitoj duši. Upravo tu Bernardova misao ostaje iznenađujuće suvremena.
Tri polazišta za naše zajedničko putovanje
Obrađujući temu duhovnoga sazrijevanja tijekom sljedećih mjeseci uvijek ćemo se vraćati trima temeljnim polazištima. Prvo, ljubav ne počiva prvenstveno na osjećajima. Oni su važni i dragocjeni, ali su promjenjivi. Temelj kršćanskoga braka nalazi se u vjernosti savezu koji je Bog sklopio sa supružnicima po sakramentu ženidbe. Drugo, duhovni rast uvijek je postupan. Nitko ne postaje svet preko noći. Kao što dijete uči hodati malim koracima tako i ljubav sazrijeva kroz svakodnevnu vjernost u naizgled običnim okolnostima. Treće, obiteljski život traži duhovnu budnost. Ono što razara zajedništvo često ne dolazi u dramatičnom obliku, već ulazi kroz sitnu oholost, tvrdokornost, ravnodušnost, neizrečene zamjerke ili postupni zaborav zajedničke molitve i zahvalnosti. Zato je potrebno bez prestanka i uvijek iznova bdjeti nad vlastitom dušom.
Put koji započinje istinom
U sljedećem članku podrobnije ćemo zastati upravo na prvom stupnju ljubavi prema sv. Bernardu: na ljubavi prema samome sebi radi sebe sama. Pokušat ćemo razumjeti kako sebičnost djeluje u svakodnevici obiteljskoga života i zašto njezino prepoznavanje nije razlog za obeshrabrenje, nego prvi korak prema istinskoj slobodi.
Možda u ovome trenutku upravo trebamo čuti tu poruku sv. Bernarda: da ljubav ne počinje onda kada mislimo da smo savršeni, već onda kada imamo dovoljno poniznosti priznati istinu o sebi. Jer tek tada se otvara prostor za Božju milost koja postupno preobražava našu dušu, a s njome i naše obitelji.
