Zvanje se u krilu obitelji rađa tiho, gotovo neprimjetno, poput tajne koja u najbližima traži svoje prvo utočište. Kada se taj Božji zahvat počne nazirati u duši djeteta, pred roditeljima se otvara pitanje koje nadilazi puki odgoj: kako postati vjernim čuvarima onoga što im ne pripada, a što im je povjereno? Obitelj, naime, nije izvor zvanja, jer ono je, u svojoj biti, djelo Duha Svetoga koje prethodi svakom ljudskom nagnuću i neizmjerno nadilazi roditeljsku vlast i obiteljski plan. Uloga obitelji je radije uslužne naravi: pozvana je ponizno surađivati s Božjim naumom, budno prateći djetetov poziv i pomažući mu u razlučivanju.
Roditelji, stoga, ne bi smjeli preuzeti ovlast nad duhovnim putem svoje djece. Na to su napastovani roditelji koji se protive Božjem pozivu, ali ne samo oni. Napast može biti prisutna i kod onih u kojima tinja snažna, možda i sveta želja da im sin postane svećenik ili kći redovnica. Iako takva želja može biti plod duboke vjere, lako može skliznuti u roditeljsku projekciju, to jest roditelji nesvjesno mogu kroz dijete tražiti vlastitu duhovnu afirmaciju. Ako se njihovo praćenje razvoja poziva pretvori u psihološki pritisak ili stalno podsjećanje na „znakove iz djetinjstva”, ono postaje teret koji guši slobodu. Poziv je, naime, osobni odgovor na Božji glas koji se rađa iz autentičnoga i neponovljivog susreta duše s Kristom.
Biti čuvar
Često je biljeg autentičnosti poziva upravo sveta diskrecija. Mladić ili djevojka u čijem srcu klija klica poziva slute da dotiču Božju tajnu. Takva unutarnja stidljivost nije plod nesigurnosti, već znak poštovanja prema prostoru koji pripada isključivo Bogu. U jeku mladosti, buka materijalnoga svijeta lako može zaglušiti tihi glas duhovnoga. Stoga su roditelji pozvani da čuvaju taj krhki odnos. Pozvani su da, poput svetoga Josipa, koji je bio čuvar najuzvišenijega otajstva, a da ga nikada nije prisvajao, bdiju nad tajnom koja im ne pripada.
U tom smislu, prva zadaća roditelja je molitvena. Majka nikada ne može reći da je dovoljno, i na način na koji to sâm Bog želi, molila na nakanu da joj djeca budu potpuno Božja. U molitvi roditelji osobno otkrivaju i prihvaćaju temeljnu istinu da su im djeca povjerena u naravnom redu, no da na dubljoj razini ona pripadaju Bogu. A kada je riječ o djetetovom pozivu, stvari su još osobnije, jer poziv je osobni čin slobode koji se odvija u otajstvenom dijalogu između božanske inicijative i ljudskoga odgovora. Zato roditelji taj prostor trebaju štititi molitvom, a ne mu zaposjedati vođeni vlastitom ambicijom.
Biti čuvar ne znači povlačenje u ravnodušnost ili u lažnu poniznost, puštajući dijete da samo čini što god hoće. Budući da su kršćanski roditelji i sami pozvani nasljedovati Krista, sposobni su od iznutra razumjeti logiku poziva. Ako njihovo dijete doista ima zvanje, oni u dubini duše mogu doživjeti njegov odjek, ali ne kao zamjenu za vlastiti put, nego kao milosno sudjelovanje u Kristovu poslanju.
Na sličan način, otvoreno protivljenje djetetovu zvanju iz straha, navezanosti ili zbog društvenih očekivanja može postati teška zapreka djelovanju milosti. Zvanje je osjetljivo, i grubi zahvat može ga dovesti u opasnost. Jednako je opasan i suptilniji oblik postavljanja zapreke stalnim ispitivanjem, kontroliranjem i traženjem matematičke sigurnosti. Poziv ne nudi takav oblik sigurnosti jer on je osobni hod vjere. Roditelji moraju prihvatiti da je to put koji uključuje kušnje, tminu i razlučivanje, te da je njihova uloga u podupiranju, a ne u zahtijevanju nepogrešivosti.
Prihvaćanje nove dinamike
Čuvanje poziva ima i vrlo konkretnu crkvenu dimenziju. Kada mladić ili djevojka započnu proces razlučivanja, roditelji imaju pravo i dužnost razborito se informirati. Oni ostaju roditelji; njihova odgovornost time ne prestaje. Uslijedi li ulazak u sjemenište ili neku zajednicu, oni imaju pravo i dužnost razborito surađivati s formatorima. To nije izraz nepovjerenja, nego sudjelovanja. Takva suradnja pripada redu ljubavi i jedinstva Kristova tijela Crkve. Poziv sazrijeva u Crkvi, a Crkva organski uključuje i obitelj. Kada se to zaboravi, nastaje neprirodna podjela koja otvara prostor za napetosti, manipulacije i zlouporabe. Važno je da se roditelji ne osjećaju isključenima, niti da se crkvena zajednica ponaša kao da preuzima apsolutnu vlast nad njihovim djetetom. Obitelj i crkvena zajednica moraju nastojati djelovati zajedno, svako u svom redu i u skladu s primljenom milošću i autoritetom, poštujući slobodu onoga koga Bog zove.
Pritom ne treba zanemariti da postoje i izvanredne situacije, kada se roditelji otvoreno protive ostvarenju zvanja svoga djeteta ili su čak neprijateljski raspoloženi prema crkvenim strukturama. U tom je slučaju potrebno braniti slobodu poziva. Srećom, to je relativno iznimna pojava. U redovitom poretku, koji je statistički daleko najbrojniji, zvanje koje se rađa u obitelji poslije će sazrijevati u ozračju zajedničke vjere cijele Crkve.
Kada se jedan član obitelji potpuno daruje Bogu, cijela obitelj ulazi u novu dinamiku. Sin ili kći posreduju svojim najbližima plodove svoga dara, koji zahvaćaju obitelj i na određeni je način uzdižu. Time se očituje duboka uzajamnost roditeljstva i posvećenoga života. Svećenički i redovnički život ne umanjuju vrijednost roditeljstva; oni ga, naprotiv, rasvjetljuju. Kada svećenik na dan ređenja blagoslivlja svoje roditelje, on to ne čini iz pukoga običaja. A kada za njih slavi euharistiju, time izriče najdublji oblik zahvalnosti jer euharistija je vrhunac dara i zahvaljivanja. U njoj se sabire sve ono što je primljeno i prikazuje se Bogu. Slično vrijedi i za redovnicu ili redovnika koji, svojim potpunim predanjem Bogu, nose svoje roditelje. Njihov dar nije bijeg od obitelji, nego njezino produbljenje. Time obitelj, u nadnaravnom redu, biva uključena u njihov odnos s Kristom.
Obitelj istodobno treba bdjeti nad jasnim razumijevanjem i življenjem vlastitoga poziva. Ne bi bilo ispravno da roditelji, potaknuti djetetovim ulaskom u samostan, zanemare vlastito bračno poslanje i počnu živjeti kao da su i sami položili redovničke zavjete. Sakrament ženidbe ima vlastitu milost i specifične dužnosti koje ne valja zapustiti. Isto tako, ni Bogu posvećeno dijete ne bi se smjelo neprestano okretati i vraćati onome čega se odreklo radi Krista. Ta se napast nerijetko javlja nakon nekoliko godina posvećenoga života. Jedinstveni poziv na nasljedovanje Krista ne briše razlike u načinima njegova ostvarenja. Svatko je pozvan ostati vjeran daru koji je primio, a u toj se različitosti očituje bogatstvo Crkve.
Poštovanje, molitva i suradnja
U konačnici, roditeljska zadaća pred otajstvom poziva može se sažeti u tri ključne riječi: poštovanje, molitva i suradnja. Poštovanje prema Božjoj tajni u duši djeteta; molitva da započeto djelo sazrije; suradnja s Crkvom u duhu zajedništva.
Time zaključujemo temu započetu u prethodnom članku. Milost sakramenta ženidbe, koja u sebi nosi usmjerenost prema otajstvu Crkve, pronalazi svoj konkretni izraz u roditeljskom bdijenju nad zvanjem djeteta. Obitelj je mjesto rađanja zvanja, roditelji su njegovi čuvari, Crkva prostor sazrijevanja. A u svemu i po svima djeluje isti Duh Sveti.
Svećeničko i redovničko zvanje, koje se na početku doima kao osobni čin pojedinca, zapravo je događaj koji preobražava cijelu obitelj. Ono je nadilazi, ali je ne poništava. Radije, dovršava je u nadnaravnom redu. Kada roditelji s vjerom i poniznošću dopuste djetetu da pođe putem kojim ga Bog zove, time i oni sami mogu dublje i vjernije živjeti vlastiti poziv da u braku i roditeljstvu budu živi znak Kristove ljubavi prema Crkvi.
