Danas smo okruženi mnogim izazovima u kojima se vjera teško prihvaća od onih koji nisu u njoj našli korijena, ali su spremni o njoj govoriti. U jednoj kolumni o zbivanjima u svijetu i kod nas čitam kako se u jednoj britanskoj školi vrednuju kršćanske vrijednosti iako je škola multikulturalna i ispunjena đacima različitih vjera. Naravno, dodaje autorica kolumne, nisu to one „zatucane” vjerske vrijednosti nego općeljudske, općeprihvaćene. Što reći na takvo ubrzano odmicanje od upravo iznesenih vjerskih istina i vjerskih vrijednosti? Izgleda da je vjera danas glavni neprijatelj „modernosti” i izgubljenosti svijeta koji sam sebi nameće brzoprolazne „vrijednosti” koje nestaju u nekom balonu neistražene primjene i nagle nametnutosti prije bilo kakve provjere valjanosti takvih postavki. „Freud je vjerovao da čovjek razvojem znanosti biva sve neznatniji. Nakon što je znanost istisnula religiju, smisao i moral počeli su se rasplinjavati”, primjećuju Donald de Marco i Benjamin D. Wiker, autori knjige Arhitekti kulture smrti. Ljudi se zbunjeno okreću, traže uporište u svijetu, među sebi sličnima, slijede neke norme koje ih ne ispunjavaju i pune se ispraznošću koja ih uznemiruje. Nikako da shvate da ima i drugih ljudi oko njih, onih iz kojih zrači mir, koji veselo hode svijetom, svijetle u mraku i privlače svojom pojavnošću. Kada to uoče, zapitaju se na čemu su dotični, što su to nabavili od najnovije ponude opijata te su tako sretni i zadovoljni. A zapravo, oni su ispunjeni duhom koji ih nosi i obogaćuje njihovu vjeru u svakodnevnim izazovima ovoga svijeta koji bi se stalno mijenjao i kad za to nema nikakve potrebe. Mijenjati nešto što se pokazalo dobrim, samo da bi se mijenjalo, uzrokuje kvarove, kratak rok trajanja i nedovoljnu kvalitetu. Da ne govorimo o zbunjenosti korisnika koji se čestito nisu ni naviknuli na postojeće, a već im se nude novi pristupi. „Moramo ispitivati svoju dušu i savjest razlučujući što nam to iz svijeta koristi, a što šteti duši?” upozorava Michael O’Brien u knjizi Rat za duše naše djece.
Ipak, svjedoci smo da se oko nas stalno takve stvari događaju i da se ljudi sumanuto sudaraju s novim i starim te se pogube ne znajući što je ispravno i što smiju koristiti a da neće biti ismijani. Nije lako biti mlad u svijetu koji ne oprašta prirodnost u ponašanju, govoru i cjelokupnom življenju. Treba sve izvrnuti naopako da bi se stvari postavile na svoje mjesto. Netko je to izgleda osmislio, ali se autora teško pronalazi. Fama volat i svi se pokreću a da ne znaju zašto i s kojim ciljem. Ističe se uspjeh kao velika vrijednost, ali uspjeh koji gazi druge, koji ih potire. Zaboravlja se da nema uspjeha i zadovoljstva učinjenim ako ne vlada ljubav i odgovornost između pojedinaca. „Dakle”, tvrdi Ivan Pavao II. „jasno je da je gubitak kontakta s Božjim mudrim planom najdublji korijen zbunjenosti suvremenog čovjeka, jer taj gubitak vodi u slobodu bez pravila i ostavlja čovjeka u ‘strahu’ njegove slobode”.
Davanje ljubavi
Putem filmova i raznih serija sumnjive kvalitete, nametnuta nam je ideja „kako smo proizvod svojih osjećaja”, kako nismo odgovorni, upozorava Stephen R. Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi. On ističe da je ljubav ona pokretačka sila koja ljude čini ljudima te da je davanje ljubavi žrtva koja se isplati. Također dodaje da je u ljudskoj prirodi da djelujemo a ne da budemo predmetom djelovanja. „Moramo biti iznimno budni, i ako si smijem dopustiti malo fanatizma, onda smatram da je jedna od najzlokobnijih stvari u našem vremenu udaljavanje autentične kulture iz života ljudi i njezina zamjena umjetnom kulturom materijalizma i konzumerizma koji godi našim osjetilima. Ponekad se i u toj domeni nađe pojedino umjetničko djelo, ali većinom ta nova kultura materijalizma i konzumerizma koja se širi putem medija vrši jednu veliku uvredu ljudskom dostojanstvu. (…) Ona je vrlo slatka našim osjetilima, ali dugoročno gledano ona je vrlo gorka i pogubna za naš identitet”, zaključuje Micheal O’Brien.
Život nije stvaranje stalno nečega novog i izlaganja samoga sebe novim izazovima. Smirenost i prihvaćanje stalnosti života korisne su za pojedinca. Uspoređivanje s drugima je pogubno i čini da se čovjek osjeća nesretnim. Važno je znati što je moja posebnost i u čemu sam ja bogat jer jedino tada mogu biti sretan i podijeliti svoju sreću s drugima. Ono što jesam upravo je ono što mi je Bog namijenio. Onaj koji te stvorio, zna i što će s tobom veli sveti Augustin. „U suvremenoj smo se kulturi svi naučili potrošiti određenu količinu otrova u obrocima; štoviše, većina nas više niti ne prepoznaje otrov”, primjećuje O’Brien pojašnjavajući zašto je toliki broj pedagoga i roditelja pa i teologa odobrio čitanje knjiga o Harryju Potteru. On ističe da se u ovim knjigama „umanjuje nesvjesna odbojnost djece prema svemu što je stravično i nastrano”.
Odgoj i obrazovanje
„Konzervativne” vrijednosti nisu nešto što je danas na cijeni. Ismijavaju se vrline poput osobne odgovornosti te je prisutna stalna tendencija da se adolescente pretvori u žrtve svih s kojima oni dolaze u dodir, posebice škole, društva pa i policije. Nedopustivo je u odnosu odraslih prema djeci davati mogućnosti izbora u stvarima u kojima odrasli trebaju donositi odluke. Odrasli ne mogu biti prijatelji svojoj djeci, nego autoriteti koji će svojim primjerom pokazivati i dokazivati vrijednosti koje treba njegovati te će tako djeca odrastati i učiti o ponašanju, odnosima prema drugima i cjelokupnoj zajednici. Dovijati se kako izbjeći obveze ili pravila, izigravajući pri tom žrtvu, stalno ističući osjećaje a ne kvalitetu izbora, nije rješenje ni dobar primjer ikome, a to se danas ohrabruje popustljivim odgojem bez odgovornosti i obrazovanje kojim se nastoji podilaziti ispodprosječnim rezultatima učenika. „Kada znanstvenik polazi od a priori potrebe pronalaženja podataka u prilog onome čemu je i sam sklon, istina se negdje putem gubi”, kazuje O’Brien.
Stoga je zadatak onih koji se bave mladima, njihovim odgojem i poučavanjem učiniti sve koliko mogu da oplemenjuju one s kojima rade. Jasno je da su mladi danas naviknuti baviti se skraćenicama, pozornost im je ograničena, nemaju naviku puno se baviti pisanom riječju ili nekim problemom. Sadržaji koji su zahtjevni nisu nešto čemu će oni darovati svoje vrijeme, nego će tražiti neke prečace kojima će utažiti svoj trenutni interes. Da bi se dobilo pravo znanje, postigli kvalitetni rezultati, potrebno je vrijeme, ponekad i duže razdoblje da bi misao sazrela i da bi proces učenja bio učinkovit. Mozak jednostavno zahtijeva proces i on raste zajedno s naporima koje osoba čini u određenim aktivnostima.
Ispravan autoritet
Načelo učinkovitosti poučavanja ima veze s pripremom djeteta da bude u miru pod autoritetom. Postoji razlika između djeteta koje je natjerano da bude poslušno i djeteta koje se svojevoljno pokorava. To zahtijeva od učitelja ili roditelja da budu mirni u vlastitom autoritetu. Autoritet se treba provoditi pažljivim razmatranjem kako se ne bi narušio pretjeranom familijarnošću ili prijateljstvom u jednoj krajnosti ili strogošću i pravilima u drugoj krajnosti. Na djelu treba biti topla i uredna naklonost koju onaj koji predstavlja autoritet mora steći valjanim i ravnodostojnim postupcima kako bi omogućio dragovoljnu suradnju druge strane. Umjesto da bude posramljeno ili prisiljeno na poslušnost, dijete će pokazati „voljnu poslušnost”, kako ju naziva Charlotte Mason, engleska prosvjetiteljica iz 18. stoljeća. Ovaj ispravno uređen odnos autoriteta – biti u miru u autoritetu i pod autoritetom – zapravo povećava dubinu ljubavi i put je do sreće svih uključenih u ovaj proces. Suosjećanjem se djeci pruža mogućnost osnaživanja i želje da postignu odgovarajuće rezultate uz vlastito zalaganje. Za bilo što naučiti potreban je trud, a ljudska bića nisu sklona napornom radu, osim ako nemaju uvjerljivu viziju vrijednosti posla koji treba obaviti.
Uz interakciju s drugim ljudima čovjek se mijenja, raste i donosi sudove, uči, analizira i tako sazrijeva. Bez drugih oko njega teško da će biti ispunjen. Da bi donio plod, valja mu se rješavati zamki koje mu se stavljaju na put i koje ga ometaju u razvoju. „Pismenost oplemenjena razabiranjem – istinska pismenost – od iznimno je velike važnosti za formaciju djeteta. No, pismenost sama po sebi nikada ne može biti dovoljna. Ima li želja za čitanjem fikcije veću vrijednost od moralne formacije djeteta? Je li ikakva knjiga bolja od nikakve?” pita se o O’Brien. Osposobljavanjem učenika da čitaju dobre i izazovne knjige, odlomak po odlomak, s pažljivom i usredotočenom pažnjom je velika vrlina, danas skoro zaboravljena. Vidjeti djecu pažljivo zanesenu živim knjigama, tiho i mirno uključene u umjetnost učenja, naviknutu na dobro i tečno čitanje s očekivanjem asimilacije i zapamćivanja pročitanoga predstavlja umjetnost poučavanja i obogaćivanja pojedinca. „Zašto smo onda prihvatili niz romana u kojima se veliča i normalizira okultno, iako je ono jednako pogubno za dušu kao i bludni grijeh, ako ne i više od toga?” pita se O’Brien.
