Prije obraćenja sveti Franjo Asiški nastojao se, poput svojih sugrađana, izboriti za ono što je prepoznavao kao mir poželjan za sebe, svoj grad i zavičaj. Pritom se suprotstavljao onima koji su taj mir ugrožavali, nastojeći nadjačati one koji, po njegovu shvaćanju, nisu bili na strani dobra. Zbog toga je, kao mladić, sudjelovao u oružanom sukobu između Asiza i Perugie, a kako su Asižani u tom sukobu bili poraženi, godinu je dana bio zatočen u zatvoru u Perugii, dok ga otac nije otkupio.
I po izlasku iz zatvora u njemu su bili živi snovi o tome da se kao vitez oružjem bori za mir. No, nakon što je pošao ostvariti te svoje snove, jedne noći u snu čuje glas: „Franjo, tko ti može dati više: gospodar ili sluga?” Franjo, zbunjen tim pitanjem, vraća se kući i traži odgovor. Ispostavit će se: ne svoj, nego Božji.
Kada je u crkvici svetoga Damjana čuo glas s križa: „Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se, kao što vidiš, sva ruši”, otkriva da je na tragu odgovora. Poći će tim tragom, obnavljajući crkvicu svetoga Damjana, crkvicu svetoga Petra, potom i crkvicu Marije Anđeoske…, dok mu se nije posvijestilo da je poslan obnavljati Crkvu u duhovnom smislu.
U svojoj oporuci Franjo piše: „I kad mi je Gospodin dao braću…” Otkrio je da se Crkva obnavlja, evanđelje živi s braćom i sestrama. I dok će ići putom na koji je pozvan, sve će više razumjeti da ga je glas s križa uputio da učini i više: „Franjo, idi i popravi ovaj svijet koji se, kao što vidiš, sav ruši!” I on je krenuo. Nije prošlo mnogo vremena dok Franjo nije otkrio da su mu svi ljudi, sva bića na svijetu, braća i sestre.
U franjevačkom izvoru „Ogledalo savršenosti” zapisano je kako je Franjo vidio dobroga manjeg brata. U svakom bratu on je gledao, vidio ono dobro, ono što obogaćuje druge. Svaki njegov brat ima određene osobito istaknute vrline, darove. U svakoga je položeno sjeme Božje ljubavi s kojim je pozvan u život.
U svakome od njih uočava trag, dar Božje dobrote i ljepote. I taj Božji trag, Božji dar dobrote i ljepote, sva ta dobrota i ljepota braće i sestara, odražavale su se na njegovu licu, žarile iz njegovih očiju, iz čitavoga njegova bića.
Franjo se na isti način odnosi prema svakom čovjeku. Prema svakom biću. Prepoznaje Božje darove koji žive u njima. Njegov odnos prema svijetu i životu se mijenja: za mir i dobro u svijetu zauzima se prepoznavanjem i ohrabrivanjem plemenitosti koja živi u svakom čovjeku. U svakom biću. Po tome je bilo moguće da su mu, i kad je došao u Perugiu poticati njegove građane na obraćenje i pokoru, povjerovali. I odazvali se njegovu poticaju.
Takvo viđenje svijeta traje otada, tijekom stoljeća. Živi, čuva, pokreće i obnavlja. Biti franjevac, živjeti franjevačku – Franjinu – duhovnost znači sudjelovati u tom pristupu i iskustvu. U tom pothvatu.
Na licu onoga tko promatra druge, uočljivo je kako ih promatra, što u njima vidi. I tako je moguće vidjeti lica zanesena, ozarena. Vidjeti lica natmurena, zgrčena, zasjenjena.
Sve što uočavamo i prepoznajemo u drugima, na što smo usredotočeni, ostavlja trag na našem licu. U našim očima. I mi odražavamo ono što oplemenjuje, odnosno ono što okrada – ovisno o tome kako gledamo.
Franjevačka duhovnost, povijest franjevaštva, živi po onima koji se uključuju u Franjin pristup, u njegov trud, s povjerenjem u dobro u svijetu, u svakom biću. Po onima koji prepoznaju, ohrabruju i podržavaju dobro u drugima. Po onima koji se ne štede, ne sklanjaju pred životnim izazovima, nego im se spremno odazivaju i u svojoj ljudskoj nesavršenosti nastoje služiti Bogu i ljudima, ne pristajući na obeshrabrenost, ma s čim se suočavali.
