I tako, kako put odmiče i uži postaje, češće se zaustaviš da provjeriš što točno sa sobom nosiš. Ne činiš to zbog toga što ti vrijeme svega natrpa dok te ravnodušno tapša po ramenima, nego zato da ne zaboraviš ono što si sakrio samome sebi. Ni stablo ne živi od onoga što pokazuje, nego od onoga što u zemlju sakrije.
Kad te uhvati tuga i tjeskoba, jesi li poput djeteta koje se plaši mraka tek stoga što jedino na sebe ne računa? Mora li se uvijek tražiti izlaz iz onoga što te zarobi ili se treba početi na neke lance navikavati? Je li otpor podnošljiviji kad s kajanjima naučiš živjeti? Nije li ipak jedina istina kako sada imaš sve što ti treba?
Da, sve bi dao da možeš sigurno znati, ali znanje obično put ne krči nego čovjeka prati. Ipak, gorčina ti ne određuje pravac jer se odnekud pojavi spoznaja da je nada ona koja ispred tebe hrabro korača, baš kao usrdna molitva koja se ne zaustavlja dok pred sobom put ne utaba.
„Oprosti mi, Bože, što pitam i što želim znati! Jednostavno neke lekcije više nemam snage ponavljati ili preskakati. Znam da znaš da ova molitva nije tek radoznalost ili hirovitost koje uvenu čim ih prve kapi mraza dotaknu. Želio bih sigurno znati samo kako se više ne bih morao okretati, zastajkivati i samoga sebe sustizati.”
Nikad se sumnja ne smije iznutra zaključat’.
