Nedavno slušam jednoga katoličkog teologa i intelektualca kako u svojoj besjedi neprestano izgovara riječi: Isus iz Nazareta. Zvučale su mi nekako prazno. Kao i uvijek kada čujem tu pomalo otrcanu frazu iz usta vjernika, kojima kao da je najvažnija stvar spominjanje mjesta Isusovog djetinjstva? Je li to možda bojazan, sumnja ili nevjera izreći puninu istine o našem Učitelju i Gospodinu: Isus – Sin Božji! Proučavanjem životopisa svetaca sa sigurnošću se može reći jedno: Svjedoci, sveci i mučenici Katoličke Crkve ne rađaju se prianjanjem uz Isusa, proroka iz Nazareta, nego živom vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega.
Čemu ove uvodne riječi? Iz razloga što želim ovaj put u kratkim crtama prikazati jednog kontroverznog sveca – prvijenca među hrvatskim svecima – sv. Nikolu Tavelića. Način na koji je živio, a ponajprije kako je umro, svjedoči o dubokoj i istinskoj ljubavi prema Onome kojemu je svim srcem povjerovao i za kojega je bio spreman dati najviše što je imao: vlastiti život.
Malo znamo o njegovu životu. Rođen u Šibeniku. Oduševio se za život sv. Franje i obukao franjevačko odijelo. Punih 12 godina djelovao je u Bosni. Kako bi samo bilo divno znati gdje je boravio, o čemu je govorio i što je sve proživljavao u našoj dragoj zemlji. Nažalost, o tome samo nagađamo. Sigurno je, međutim, sljedeće: kao i brojni drugi misionari, propovijedao je i radio na suzbijanju krivovjerja nastalog u srednjovjekovnoj Bosni. No, možda nam je božanska providnost i uskratila poznavanje više detalja iz njegova života, kako bi u punom svjetlu zasjao vrhunac njegova redovništva: mučeništvo za vjeru kojega je, nakon odlaska iz Bosne, s trojicom drugova podnio u Jeruzalemu.
Mnogi će danas, među njima i crkveni uglednici, reći kako mučeništvo sv. Nikole nije istinsko. Ono je isprovocirano. Što je trebalo njemu i njegovoj subraći govoriti muslimanima o evanđelju i Kristu? Možda to pitanje i ima smisla, međutim, postavio bih sebi i svakome kršćaninu – a to je onaj koji pripada Kristu – ovo pitanje: Tko nas je oslobodio ili može li nas uopće itko osloboditi od Isusovog poziva Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15). Ovaj poziv ne može zanijekati nijedan autoritet Katoličke Crkve! Izgleda kako smo se mi danas odrekli evanđeoskog navještaja pod krinkom lažnog dijaloga i lažnog milosrđa prema onima koji ne poznaju Krista? Nismo li zapravo najviše nemilosrdni prema drugima kada im uskratimo ljepotu Isusovog milosrdnog nauka?
Čvrsto sam uvjeren da Nikola Tavelić, zajedno sa svojom subraćom, nije bio vođen nikakvim fanatizmom suvremenog tipa koji drugoga i drugačijega nasilu želi privesti u svoj tabor, nego je bio vođen ljubavlju prema onima koji nisu upoznali ljepotu evanđelja. Ta zar istinski dijalog nije upravo u ovome: U susretu s drugima i drugačijima iznijeti upravo najbolje što imamo za ponuditi – Istinu o Isusu, utjelovljenom Sinu Božjemu? Kao kad dragome gostu na stol izneseš najbolje što imaš u svojoj kući. Hoće li drugi to prihvatiti, to više nije u našoj vlasti. Treba poštovati čovjekovu slobodu.
U svom govoru nakon kanonizacije sv. Nikole i njegovih drugova, papa Pavao VI. izvrsno prepoznaje razlog njihovog radikalnog nasljedovanja evanđelja i dragovoljnog predanja vlastitog života za obraćenje nevjernika citirajući Isusove riječi: Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem (Iv 10,18). Uostalom, o tome govori i Nepotvrđeno Pravilo sv. Franje koje spominje dva načina kako se braća trebaju ponašati među nevjernicima. Jedan se sastoji u tome da se braća ne upuštaju u raspravljanje s njima podvrgavajući se na taj način svakome stvorenju za ljubav Božju. Drugi je način kada netko od braće spozna da je volja Božja pozvati nevjernike da povjeruju u tajnu Presvetog Trojstva, da se krste i postanu kršćani.
Sv. Nikola, zaštitniče našega naroda, učini nas dosljednim svjedocima evanđelja!
