Finska, zemlja čiji se obrazovni sustav često navodi kao uzor u kvaliteti europskoga obrazovanja, otvorila je javnu raspravu o promjeni postojećega modela vjeronauka u školi. Naime, umjesto zasebnih vjeronaučnih predmeta za svaku vjersku zajednicu, koja u razredu ima najmanje troje učenika, kako je bilo sada, razmatra se prijedlog resornoga ministarstva o uvođenju jedinstvenoga religijskog predmeta, koji bi pohađala sva djeca – od luterana, katolika, pravoslavaca i muslimana do onih koji biraju etiku – a na kojem bi se upoznavale sve svjetske religije.
Time Finci pokušavaju naći rješenje za dvostruki izazov s kojim se susreću – s jedne strane to bi im bilo praktičnije jer se iz godine u godinu slika finskoga društva mijenja, pa sve više djece – umjesto većinski evangeličko-luteranski vjeronauk pohađa katolički, pravoslavni, islamski, židovski, pa i istočnjačka učenja, što stvara zbrku u organizaciji, nalaženju adekvatnih kadrova te financiranju tolikih grupa. Zbog sve većega broja migranata te pada nataliteta domaćega stanovništva u glavnom gradu Helsinkiju postotak luterana već je pao ispod 50 posto. Zbog te stvarnosti Finci se boje stvaranja paralelnih i odijeljenih društava, što se dogodilo u nizu zapadnoeuropskih zemalja, pa smatraju kako bi međusobno upoznavanje različitih kultura i religija moglo pridonijeti dijalogu, suradnji i suživotu. „U raznolikijem društvu, gdje shvaćanje vjere postaje fluidnije, djeca bi trebala učiti jedni od drugih, jačajući međusobno razumijevanje”, naglašavaju finski stručnjaci.
Reformu podržavaju nastavnici i lokalne vlasti iz pragmatičnih razloga, no prijedlog se susreće s kritikama u dijelu političkih i vjerskih krugova. Desne stranke upozoravaju da bi promjena mogla oslabiti kvalitetu religijskoga obrazovanja i upoznavanje finskih vrijednosti, a neki predstavnici većinske vjerske zajednice smatraju da bi se time dominantna kršćanska religija dovela u neravnopravan položaj. Sudbina prijedloga u konačnici ovisi o vladi i parlamentu, no rasprava već pokazuje kako je ova skandinavska zemlja svjesna da lagano gubi kršćanski identitet te mora prihvatiti multikulturalnost svoga društva.
Vjeronauk u školama
I dok se u Finskoj dosta argumentirano raspravlja o ovom prijedlogu, u hrvatskim medijima je odjeknuo poput senzacije, uglavnom sročen u tvrdnju kako Finska ukida vjeronauk u školama, ili još bolje – izbacuje vjeronauk iz škola. Odmah su uslijedile površne ad-hoc reakcije nekih domaćih političara s ljevice, ali i mnoštva anonimnih komentatora na društvenim mrežama, koji su odmah predložili da i Hrvatska hitno treba učiniti isto. I ne samo to već kako treba odmah maknuti križeve iz škola i javnih institucija (gdje su opstali). A u argumentaciji tim zahtjevima našlo se koječega – od toga kako je vrijeme da se Hrvatska konačno modernizira i da se vjeronauk vrati isključivo u crkve, pa do toga da su učenici koji ne idu na vjeronauk u neravnopravnom položaju jer se uglavnom dosađuju dok njihovi vršnjaci idu na vjeronauk, pa su samim time diskriminirani.
Nema dvojbe kako je mnogima vjeronauk u školama trn u oku od njegova uvođenja. Mnogi su to doživjeli kao „okupaciju” obrazovnih institucija od strane Crkve. Doduše, i među svećenicima je bilo onih koji su od početka tvrdili kako je loše kad vjeronauk postane školska obveza te da im je draže okupljati vjeroučenike u župskim dvoranama u slobodno vrijeme… Međutim, Hrvatska je napravila ono što imaju mnogobrojne europske države – uvođenje katoličkoga vjeronauka, uz mogućnost izbora za sve učenike – hoće li sudjelovati na tom vjeronauku, pohađati vjeronauk drugih vjerskih zajednica ili ga općenito ignorirati te pohađati alternativni predmet.
Poznajem neke roditelje ateiste koji su svoju djecu upisali na vjeronauk jer smatraju da je to pitanje opće kulture, „budući da živimo u zemlji koja je prožeta katoličkom tradicijom”, a često dodaju – ionako nije loše da čuju kako trebaju biti bolji ljudi. Drugi, koji se pak smatraju običajnim vjernicima tvrde kako nisu upisali djecu jer im „Crkva sužava vidike” i „zaglupljuje”. Među onima koji ne šalju djecu na vjeronauk većina ih je potpuno benevolentna prema tom pitanju, jer ih se to – kako kažu – ne tiče. Ali ima i onih kojima je to crvena krpa, pa ovih dana usred korizme traže da se što prije maknu križevi i bilo kakav kršćanski identitet iz hrvatskih škola. A najbolji su pak oni koji koriste aktualne rasprave oko micanja totalitarnih simbola, pa tvrde – „ako desnica traži da se zabrani zvijezda petokraka, onda treba maknuti i križeve, jer su se i pod njima kroz povijest događali zločini”. Uistinu svjedočimo strahu od križa.
Križ kao dio identiteta
Ljetujući prije nekoliko godina u austrijskom Tirolu, ostao sam ugodno iznenađen vidjevši mnogobrojne križeve postavljene po planinskim vrhuncima, selima i gradićima, domovima i cestama, koji simbolično svjedoče o vjeri tamošnjega puka. Ondje ćete redovito vidjeti križeve i u institucijama, javnim ustanovama, školama… „To je dio našeg identiteta, na koji smo ponosni!” protumačio mi je Kristian, vlasnik planinske kuće za iznajmljivanje, koja je i sama ukrašena kipom sveca zaštitnika svetoga Kristofora. Kaže kako su snažno povezani s katoličkom tradicijom, a ondje na planinskim prostranstvima su ionako bliži Bogu, koji im je jedina nada i utjeha kad okrenu zimska nevremena i nedaće – dodao je u šali. Razgovarali smo i o trendovima u Europi, gdje ima sve manje mjesta za kršćanska obilježja, pa se križevi – što zbog političke korektnosti da tobože ne vrijeđaju pripadnike drugih religija, što zbog otvorene mržnje prema Isusu Kristu, masovno miču iz javnih ustanova. Međutim, ovaj mladi Austrijanac je bio kategoričan: „Mi ne bismo više bili Tirol kakav smo naslijedili od naših predaka bez naših križeva i naše vjere! Iznevjerili bismo i njih, i sebe, a naša budućnost bi postala rizična bez Krista!”
Zasigurno svi oni koji imaju istaknuta kršćanska obilježja na svojim domovima ili mjestima nisu nužno i veliki vjernici. Život je neke od tih elemenata iz istinskoga predanja Bogu i tradicije pretvorio u svojevrsni folklor ili turističku ponudu. Međutim, bez obzira na namjere i trendove, kršćanstvo je snažan dio identiteta Tirola, Austrije kao i cijele Europe. Ono stoljećima prožima sve društvene pore i trendove, pa su ga prihvaćali i poštovali kao nešto blisko i važno čak i oni koji ne vjeruju.
Jordan Jelić piše kako kod konstrukcije nacionalnih identiteta, odnosno u ujedinjenju onoga mozaika drugih identiteta koji ga čine – od kulture do načina života – prevagu ima religijski identitet, pa se u državama uz jezik, običaje i teritorij, uzimao kao diferencirajući u konstituiranju nacije. Međutim, znamo da su suvremeni identiteti čiste konstrukcije, odnosno predmet našega poimanja, ali i želje što želimo biti, te da ljudi razmjerno slobodno, po vlastitoj volji određuju svoje identitete, bez obzira na pretke, spol i dob. Iako nasljeđujemo etničnost i rasu, čak i oni se mogu ponovno odrediti ili odbaciti. Kriza identiteta zahvatila je milijune pojedinaca diljem svijeta, ali i cijele nacije poput Amerikanaca, o čemu je sjajno pisao Samuel Huntigton u svojoj knjizi Tko smo mi? još prije dvadesetak godina. Upravo tim sindromom zahvaćena je i Europa posljednjih godina, koja sebe pokušava redefinirati još od stvaranja Europske unije. Iako znamo što su naši temelji i koliko je kršćanstvo zaslužno za razvoj naše kulture, znanosti, pa i demokracije, Europa pokušava stvoriti moderni identitet koji bi se valjda trebao svidjeti svima pa u njemu ima sve manje mjesta za Boga.
Britanski novinar i publicist Douglas Murray u svojoj popularnoj knjizi Čudna smrt Europe, zbog toga izrazito pesimistično vidi budućnost europskoga kontinenta jer je europskim čelnicima više stalo do političke korektnosti, nego do interesa europskih naroda i budućnosti Europe. Prema njemu, suvremenu Europu čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, a europske elite su desetljećima zatvarale oči pred opasnostima koje prijete urušavanju srži europskoga identiteta, zbog kratkoročnih ekonomskih interesa, dodvoravanja pojedinim društvenim skupinama ili vlastitih kompleksa i nerazumnoga obračuna s vlastitom prošlošću.
Katolička Europa
Zato u drugim dijelovima Europe gdje još ima kršćanskih obilježja, pa i križeva krajputaša po našim krajevima, ona poprimaju sasvim drukčije značenje i ulogu. Oni sve manje simboliziraju živoga i prisutnoga Isusa Krista i njegovo poniženje na ovom svijetu, kojim nas je otkupio te pobjedu nad smrću i zlom. Oni počinju simbolizirati neku davnu prošlost, simpatičnu i raskošnu tradiciju koja ima sve manje poveznica s modernim načinom života, a sve više pripada muzejima. Tako se na sjeveru Europe sve praznije stare crkve, koje se njihovim vlasnicima – tamošnjim biskupijama „ne isplati više održavati”, prodaju na dražbama i pretvaraju u restorane, zabavišta ili šoping centre. Kao da se svetost može prikriti, ugušiti, banalizirati.
U drugim dijelovima katoličke Europe, u prekrasnim romaničkim i baroknim crkvama, guraju se turisti i škljocaju fotoaparati, a molitva se slabo čuje… Kršćanstvo, za mnoge europske intelektualce, postaje nešto suvišno, bespotrebno, opterećujuće, čega se Europa mora riješiti kako bi tobože postala još otvorenija, tolerantnija i bliža svojim stanovnicima. Međutim, ako maknemo kršćanstvo koje, kao vezivno tkivo najbolje povezuje katoličke Italiju, Španjolsku, Poljsku, Francusku ili Irsku s protestantskim sjeverom i istočnjačkim pravoslavljem, odnosno njihove kulture, poglede na svijet i način života, što će ostati od europskoga identiteta? Ako maknemo križeve iz naših javnih prostora, hoćemo li dobiti na kvaliteti njihove uslužnosti ili ćemo samo ustupiti prostor nekim drugim obilježjima? Nije li micanje lika Isusa Krista iz naših prostora samo rezultat straha od njegove „kontrole” i pokušaj da sami sebi budemo moralni autoriteti i suci?
Mario Vargas Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno i laicističko jer potrebuje duboke duhovnosti i religioznosti. Naime, on tvrdi da funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je „dobro” da zakoni postoje, da je „dobro” biti moralan. Bez toga temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, jer destruktivnost ljudskoga ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Nije li onda pokušaj izbacivanja križeva iz europskih ili hrvatskih institucija upravo bježanje od Krista i njegovih zakona. Pokušaj djetinjega skrivanja pred odgovornosti prema Bogu i čovjeku. Kao da ćemo skidanjem kršćanskoga epiteta izbjeći i obvezu koju stavlja pred nas. Ili je pak otvaranje prostora za nečiji drugi utjecaj!? Inače, kako protumačiti toliku mržnju i udar na sve što je kršćansko, ako je kršćanstvo – kako neki tvrde – vrijeme već pregazilo i ako je na zalazu. Tko udara mrtva čovjeka? Naprotiv mnoge naše prepune crkve i živahne vjerske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i među našim ljudima u iseljeništvu, te povećanje broja kršćana na kontinentima izvan Europe, šalju jasnu poruku da je kršćanstvo itekako živo i prisutno u svakodnevnom životu. Unatoč svim modernim progonima. Baš zato strah od križa raste.
