Svečano misno slavlje predvodio je fra Danijel Nikolić, meštar franjevačkih bogoslova u Sarajevu i glavni urednik revije Svjetlo riječi, a koncelebrirao je fra Stjepan Pavličević, župnik i gvardijan franjevačkog samostana Rama-Šćit.
U propovijedi je fra Danijel povezao život i mučeničko svjedočanstvo sv. Nikole Tavelića s poviješću Rame i vjerničkim iskustvom njezinih ljudi, pozivajući okupljene da se zapitaju koliko su danas spremni živjeti i svjedočiti svoju vjeru. Ističući bliskost ovoga sveca ljudima u Rami, propovjednik je naglasio kako su njegove noge nekoć hodale bosanskom zemljom, među precima današnjih vjernika. Njegovo mučeništvo pritom je predstavio kao svjedočanstvo ljubavi, a ne mržnje.
Posebnu pozornost posvetio je i samoj crkvi na Orašcu te njezinoj unutrašnjosti. Oslanjajući se na prikaz sv. Nikole Tavelića iznad oltara, koji ga prikazuje u trenutku mučeništva u Jeruzalemu, ukazao je i na likove Ramljaka prikazane uz sveca, kao simbol povezanosti ovoga kraja s njegovim svjedočanstvom. Crkva je građena od 1969. do 1972. godine, upravo u vremenu kada je Crkva 1970. godine Nikolu Tavelića proglasila svetim. Podigli su je ljudi koji nisu imali mnogo, ali su znali što im je najvažnije. Prije petnaestak godina crkva je temeljito obnovljena, čime je sačuvan vrijedan duhovni i kulturni prostor ove zajednice. Ipak, fra Danijel je upozorio kako je važnija od obnove crkvenih zidova ona koja se treba dogoditi u ljudskim srcima.
Osvrćući se na Isusove riječi o onima koji će se zastidjeti njega i njegovih riječi, pozvao je vjernike da se ne srame svoje vjere, bilo na radnome mjestu, u društvu, obitelji ili svakodnevnim životnim situacijama. Pritom je naglasio da kršćansko svjedočenje ne znači grubost i svađu, nego hrabrost da se ne skriva istina i da se ne šuti iz straha. „Crkvi danas nisu najpotrebniji veliki govornici. Potrebni su joj svjedoci. Ljudi kod kojih se vidi da vjera nešto mijenja u životu“, poručio je fra Danijel, ističući potrebu za više molitve, dobrih djela, ljubavi i milosrđa.
Ovogodišnja proslava na Orašcu tako je bila prigoda ne samo za čuvanje uspomene na velikoga hrvatskog sveca nego i za obnovu osobne i zajedničke vjere, uz podsjetnik da se svetost ne očituje samo u velikim žrtvama nego i u svakodnevnom življenju Kristove ljubavi.
