Pouke života poznata je knjiga Elisabeth Kübler-Ross i Davida Kesslera prvenstveno zbog toga što se bavi temama koje su za svakoga čovjeka aktualne i bitne. Pouke govore o različitim izazovima života kao što su sreća, tuga, gubitak, smrtnost ili strah. Pokušavaju nam pomoći da krenemo živjeti život u svoj njegovoj punini. Kako su ovo dvoje psihijatara sve svoje preporuke mogli i u praksi isprobati i uvjeriti se u njihovu djelotvornost, napisali su knjigu koja je s razlogom prevedena na mnoge jezike. Smrtnost je ono što je ovim autorima predstavlja žarište smisla život. Zvuči pomalo apsurdno, ali to je podnaslov i njihove knjige: kako nas naša smrtnost može poučiti životu i življenju.
Autentičnost
Jedno dobro pitanje stoji na početku knjige: Da, stvorio sam si lijep život, ali jesam li ikada uzeo kratki predah kako bi stvarno živio? Ovo je jedno od aktualnijih pitanja u vremenu kada znamo izvršavati različite funkcije, znamo što su naše uloge i s njima se poistovjećujemo, a pri tome ne znamo tko smo mi u biti. Mi nismo naše funkcije niti naše imanje. Svatko od nas je autentično Božje stvorenje. Postoji dio nas koji se nikada ne mijenja i koji je dio nas od našega rođenja do smrti. To je ono što čini naše jedinstveno i neponovljivo „ja”, našu bit. Punina života sastoji se u tome da živimo u skladu sa svojom autentičnošću i da prepoznajemo autentičnost u drugima. Biti autentičan znači postati svjestan tko si, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Ako vjerujemo vlastitim iskustvima i ne povodimo se mišljenjem drugih ljudi ili očekivanjima okoline, lakše ćemo procijeniti što mi uistinu želimo raditi i u svojim ćemo odabirima brže procijeniti koje stvari nam donose istinsku radost i mir. Ako živimo opterećeni željom da se svidimo drugima, znači da ne vidimo vrijednost u samima sebi. Pogrešno mislimo da se u tom nastojanju ugoditi drugima krije velika dobrota. To zna biti samo privid dobrote koji nas udaljava od naše autentične prirode i koji nam priječi da mislimo svojom glavom. Želja da se svidimo drugima jedna je od osnovnih ljudskih potreba, to je želja za pripadanjem i ljubavlju. Ako smo previše žedni ljubavi, skloni smo u potpunosti izgubiti svoju bit i uglačati sve svoje oštre robove. Na kraju čovjek postaje beskičmen u potrebi pripadanja, umjesto da se uronio u bezuvjetnu i beskonačnu ljubav koja je sam Bog. Kada je Isus isprevrtao hramske stolove, pokazao je svoju autentičnost, stav i opredjeljenje. Nije u tom trenutku mislio hoće li ga prihvatiti i voljeti svećenici, mislio je na istinu. Biti autentičan znači biti iskren, makar to značilo da ćemo povremeno pokazivati i negativne emocije. Gubimo svoju snagu i moć kada se brinemo zbog mišljenja drugih ljudi. Svatko od nas živi svoj život i u tom životu je važno što mi mislimo. Ne možemo kontrolirati što će drugi misliti i hoće li biti sretni, ali sebe možemo učiniti sretnima.
Ljubav
Ljubav koju tražimo i očekujemo od drugih bit će sve veća što je više budemo davali. Strah koji nas priječi da dajemo ljubav je strah da naša ljubav neće biti uzvraćena. Taj nas strah drži u začaranom krugu u kojemu ima malo ili skoro nimalo ljubavi. Bojimo se dati ljubav, a vrlo često je ne znamo ni primiti. Osjećaj koji tražimo nalazi se u davanju, a ne u primanju. Ako mjerimo ljubav koju smo primili, nikad se nećemo osjećati voljeni. Umjesto toga, osjećat ćemo se zakinuti. Ne zato što to doista jesmo, već zato što čin mjerenja nije čin ljubavi. Kada se osjećaš nevoljenim, to nije zato što ne primaš ljubav već zato što uskraćuješ ljubav. Umjesto da tražimo ljude koji su savršeni i dostojni naše ljubavi, počnimo ljubiti ljude koji se nalaze oko nas, sa svim njihovim manama. Nemojmo čekati dan kad će se oni početi ponašati onako kako mi očekujemo i želimo, već ih ljubimo unatoč tome što ne čine stvari na naš način i možda se baš tada stvari krenu mijenjati na bolje. Ljubav ima čudesnu moć. Ako odustanemo od toga da mijenjamo druge i fokusiramo se na to da same sebe učinimo vrijednima ljubavi tako što ćemo biti najbolja verzija autentičnih „ja”, stvari bi u našim životima mogle značajno krenuti nabolje. Kada pokušavamo druge kontrolirati, oduzimamo im mogućnost da oni budu ono što su autentično i jedinstveno oni. U životu i u odnosima postajemo moćniji kada odustanemo od potrebe da sve kontroliramo, jer je iluzija da sve možemo kontrolirati. U biti jedva da možemo kontrolirati išta. Život neće postati kaotičan ako mi napustimo kontrolu i prepustimo se. Zapravo će tek tada sve doći u prirodno stanje stvari.
Gubitak
Pored autentičnosti koju trebamo ostvariti i ljubavi koju trebamo dati, važno je naučiti se nositi s gubitkom. Često gubitke doživljavamo jednodimenzionalno, fokusirajući se na onu točku što su nam oduzeli, a da ne uzimamo u obzir što je sve s gubitkom došlo u naš život. Nema rasta ni napretka bez gubitka. Većina nas se bori protiv i opire gubitku tijekom cijelog života ne shvaćajući da je život gubitak i da je gubitak život. Svaka zahvalna osoba zna se nositi s gubitkom. Zahvalan čovjek cijenit će ono što je imao pa makar to i izgubio. Što god izgubili, iskustvo i njegova vrijednost ostaju naši zauvijek. Ako smo zadovoljni životom i ako ga prihvaćamo u zahvalnosti, sa stavom da nam više ništa nije potrebno i da ne trebamo sve kontrolirati, onda se život može razvijati. Naši strahovi ne zaustavljaju smrt, oni zaustavljaju život. Dakle, naš je najveći izazov shvatiti da u sadašnjem trenutku imamo sve potrebno da budemo sretni i ljubljeni i da ljubimo druge baš onakve kakvi jesu, a ne nekada u budućnosti. Uvjet za to je da se oslobodimo straha. Strah i ljubav ne možemo osjećati u istom trenutku, jer su oni suprotni. Kada odabiremo ljubav, počinjemo ozdravljati od svojih strahova. I to je proces koji teče i traje. Zapamtite da ćete da ćete postati neustrašivi nakon što odaberete ljubav, baš kao što više nismo gladni nakon što jedemo. Moramo neprestano birati ljubav kako bismo hranili svoje duše i tjerali strah baš kao što jedemo da bismo hranili svoja tijela i otjerali glad. Bilo koja misao jača našu ljubav ili strah. Što više ljubimo, to nam ljubav postaje jača. Što više strahujemo, to strah postaje veći.
Da se vratimo na pitanje s početka. Trenuci kada uistinu živimo život postali su toliko rijetki da nije nikakvo čudo što mnogi danas teško pronalaze smisao života. Zarobljeni smo u klopku produktivnosti. Sve što radimo mora nam donijeti korist, inače mislimo da tratimo vrijeme uzalud. Prema takvoj logici stvari, igra, opuštanje s bližnjima i dokolica nemaju smisao. Provodeći sve svoje vrijeme u nekom poslu počinjemo život uzimati previše ozbiljno i sve manje vidimo njegovu ljepotu. Danas osjećamo krivnju nakon vremena koje provedemo posvećeni hobiju. S prijezirom gledamo na nekoga tko je ‘samo surfer’ i pitamo se zašto ne učini nešto sa svojim životom! Kako to mora biti stravičan život: učiniti svoje potrebe tako minimalnima da ono u čemu uživaš možeš raditi cijeli dan. Mislimo kako je surfer inferioran kada kaže da živi u svijetu u kojemu zabava nikada ne prestaje. Pravo je pitanje: zašto nas toliko živi u svijetu u kojemu zabava nikada ne počinje? Dok se mi naučimo živjeti, smrt je već tu, a ono što je sigurno jest da nitko na smrtnoj postelji neće požaliti zbog toga što nije zaradio još 10 000 maraka.
Strpljenje
Dodamo li autentičnosti, ljubavi, ispravnom odnosu s gubitkom i vremenu dokolice, veliko strpljenje, možemo reći da sigurno imamo ključ za dobar život u svojim rukama. Nada je krepost vjere da će sve biti dobro. Strpljiv čovjek zna da će sve biti dobro i da će sve riješiti u svoje vrijeme jer on je prepušten u volju Božju. Strpljivost ne pokušava sve kontrolirati, već nas čini opuštenima, donosi mir i ozdravlja nas jer ne pokušavamo mijenjati ono na što ne možemo utjecati. Strpljiv je opušten, radostan čovjek, svjestan da sreća ne ovisi toliko o događajima oko njega, koliko o njegovu stanju uma. Naša je stvarnost određena našima mislima, a ne obrnuto. Odučimo se od negativnih načina razmišljanja i krenimo živjeti svjesni koliko smo kratko na ovom svijetu, ne trateći niti jedan čas osjećajući se ili još gore čineći nešto loše.
