U svakom narodu postoji nešto što nadživljuje vrijeme, granice i prolaznost. Kod bosanskoga čovjeka to je pamćenje: tiho, duboko i sveto. Iz toga glazbenog pamćenja devedesetih godina rađa se misa pod nazivom Bosanski pamtivijek, kao zavjet da se sačuva duh predaka, glas zemlje i ime koje se stoljećima prenosilo s koljena na koljeno. U najtežim vremenima, kada su se rušile države i mijenjala carstva, ostajalo je ono što se nije moglo oteti: vjera u Boga i ljubav prema rodnoj grudi. Zato Bosanski pamtivijek nije samo priča o prošlosti nego živa misija očuvanja identiteta, kulture i duhovnosti bosanskoga čovjeka utkanoga u vrleti gučogoranskoga kraja. Ovu misu napisao je svima nama dobro poznati fra Ivo Marković, slušajući, živeći i upijajući melodije travničkoga kraja.
Misa nakon uvoda započinje svatovcem: Ponajprvo ime Isusovo. Ponajprvo, prije svakoga puta i svake riječi, zaziva se ime Isusovo. Ime Isusovo nije samo molitva, ono je početak svakoga dobra. Njime su naši stari započinjali dan, prelazili prag kuće, sijali žito i podizali djecu. Kada se izgovori Ponajprvo ime Isusovo, otvara se prostor tišine i poštovanja. To je podsjetnik da bez duhovnoga temelja nema ni istinskoga trajanja. Nakon uvodnoga svatovca: Ponajprvo ime Isusovo, prirodno se nastavlja bećarac: življi, razigraniji i otvoreniji dio cjeline. Upravo u spoju ta dva glazbena izraza nastaje pokušaj stvaranja jedne posebne, gotovo univerzalne melodije koja nosi duh Bosne, ali i razumljiv osjećaj svakom čovjeku, bez obzira na to odakle dolazio. Svatovac u sebi nosi svečanost, duhovnost i dostojanstvo. On je poziv na zajedništvo, na blagoslov i na početak puta. Njegov ton dolazi iz dubine narodne tradicije, iz molitve i obiteljskoga okupljanja. Nasuprot njemu, bećarac donosi slobodu duha, osmijeh, ritam života i vedrinu običnoga čovjeka. U njemu se čuje pjesma sokaka, njive, svadbe i večernjega sijela. Jedan priziva mir i svetost, a drugi pokret, radost i životnu snagu.
Posebnu zanimljivost u okviru mise Bosanski pamtivijek nosi Gospodine, smiluj se koji svoje korijene pronalazi u staroj narodnoj pjesmi: Oj, ti Frano grebenaru, skuj mi grebene. Upravo taj spoj pučkoga i duhovnog predstavlja srž cijeloga projekta: pretvaranje narodnoga glasa u univerzalni molitveni ton. Izvorna pjesma Oj, ti Frano grebenaru pripada starom narodnom melosu Bosne i Hercegovine. U njezinu ritmu osjeća se jednostavan život naroda, zvuk rada, razgovora i svakodnevnice. Ona nosi toplinu starinskoga pjevanja koje nije nastajalo u dvoranama i školama, nego među ljudima, uz ognjište, na sijelima i svadbama. Takve pjesme bile su dio kolektivnoga pamćenja i prenosile su se usmeno generacijama. Kada je iz toga motiva nastalo Gospodine, smiluj se, dogodila se zanimljiva preobrazba: narodna melodijska osnova dobila je duhovnu dimenziju. Zadržana je prepoznatljiva emotivna linija izvornoga napjeva, ali je njezin smisao uzdignut prema molitvi. Tako pjesma više ne govori samo čovjeku nego postaje obraćanje Bogu.
Slava je napravljena od melodije: Igra kolo na vrh Kočarine. Melodija koja je nekada pratila kolo sada uzdiže riječi slavljenja i zahvalnosti. Time je sačuvana prepoznatljiva toplina izvornoga napjeva, ali je njegov smisao proširen prema nečemu svetijem i univerzalnijem. Svet je napravljen od melodije Puta križa. Jaganjče je napravljen ponovno prema svatovcu. U misi je prisutan i pripjevni psalam: Ti si naš Bog, mi smo narod tvoj.
Ova misa nas svakodnevno povezuje s korijenima i podsjeća da narod bez sjećanja postaje poput stabla bez korijena. Bosna je tijekom vjekova bila raskršće naroda, jezika i običaja, ali je uvijek nosila posebnu toplinu duše. U njezinim selima još odzvanjaju stare pjesme, u kamenim stećcima spava povijest, a u molitvama starica tinja svjetlost koja ne gasne. Posebno mjesto u toj misiji zauzima čovjek, obični čovjek Bosne: radnik, domaćin, majka, fratar, učitelj i dijete. U našem slučaju bosanski fratar, naš fra Ivo. Njegov Bosanski pamtivijek sabire te rasute niti prošlosti i želi ih utkati u novo vrijeme. U vrijeme koje dolazi, kada će uskoro ponovno biti izvedena na obroncima Vlašića, na zlatnoj misi fra Ive Markovića. Ta zapisana glazbena priča još živi u narodnom pamćenju i zato ima smisla. Ova misa nosi odgovornost da sačuva ono što je često bilo prešućeno: male živote koji su stvarali veliku povijest.
Misa Bosanski pamtivijek zato nije samo kulturni projekt nego i duhovni hod tijekom vremena, potraga za korijenima koji vode prema budućnosti. Jer narod koji pamti svoje svetinje, svoje pretke, fratre i svoje ime, nikada ne nestaje.
