Braćo i sestre, danas je šesta uskrsna nedjelja. Ovaj tjedan, u četvrtak, napunja se 40 dana od svetkovine Isusova uskrsnuća, kad slavimo njegovo Uzašašće na nebo, a deset dana kasnije slavimo svetkovinu Duhova, dan silaska Duha Svetoga na apostole, što je ujedno i rođendan Kristove Crkve. Dakle, ovo je veliki dan, s vrlo važnom porukom za svakoga od nas.
U današnjem Evanđelju (Iv 14, 15-21) čuli smo kako Isus, prije nego što je ostavio svoje učenike, obećava da ih neće ostaviti siročad, nego će moliti Oca da im pošalje drugog Branitelja, Duha Istine.
(Prošle nedjelje čuli smo da je Isus rekao o sebi: “Ja sam Put i Istina i Život.” Dakle, nebeski Otac poslat će Kristovoj Crkvi Duha Istine, tj. Duha Isusova, kojeg jednostavno zovemo: Duh Sveti.)
Osim toga, Isus je rekao: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”
Dakle, tko ljubi Isusa? – Ljubi ga onaj tko čuva njegove zapovijedi. „A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati”, nastavlja Isus. Dakle, ljubav se ne potvrđuje riječima. Ona se dokazuje djelima: Tko čuva moje zapovijedi, taj me ljubi! Apostoli su slijedili Isusove upute: nisu napustili Jeruzalem, već su prema njegovoj zapovijedi ostali zajedno, skupa s Isusovom Majkom, Blaženom Djevicom Marijom – i molili su da se Isusova obećanja ispune. U međuvremenu su izabrali i svetog Matiju za apostola, koji bi trebao zamijeniti Judu. (Blagdan sv. Matije slavimo 14. svibnja.)
I konačno, Krist im je poslao Duha Svetoga s neba i stvorio prvu Crkvu. Od tog dana Crkva se počela širiti. Apostoli su istog dana krstili oko 3000 novih vjernika.
Potom je vrlo brzo započeo progon kršćana u Jeruzalemu, pa se većina apostola i đakona raspršila u druge krajeve. Đakon Filip propovijedao je u Samariji i ondje krstio mnoge nove vjernike, ali oni nisu primili Duha Svetoga prigodom Krštenja. Stoga je Crkva iz Jeruzalema poslala u Samariju dva apostola: Petra i Ivana. Molili su se za novokrštene i polagali na njih ruke, tako da su i oni primili Duha Svetoga, kako smo čuli u prvom čitanju (Dj 8, 5-8. 14-17).
Isto se događa i danas: svećenici i časne sestre propovijedaju Evanđelje i poučavaju ljude u vjerskim istinama. Svećenici krste vjernike koji prihvaćaju vjeru, ali zatim dolazi biskup, kao nasljednik apostola, koji polaganjem ruku i mazanjem svetim uljem Potvrde, daje krštenima Duha Svetoga, koji ih ispunja svojim darovima.
Koja je dužnost onih koji su primili dar Duha Svetoga, tj. onih koji su kršteni i krizmani?
Primanjem ovih sakramenata oni nisu ispunili sve svoje vjerske dužnosti, već su prihvatili nove dužnosti: prihvatili su dužnost da žive i svjedoče svoju vjeru. Sveti Petar nas u drugom čitanju (1 Pt 3, 15-18) uči: „Krist neka vam bude svet u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”
Vrlo je važno imati ovaj nauk na umu i primjenjivati ga u praksi. Doista, ponosni smo i zahvalni Bogu što nam je dao ovu svetu vjeru u raspetoga i uskrslog Krista kao nadnaravni dar, i to je ispravno. Međutim, problem je što ne svjedočimo i ne širimo vjeru kako treba.
Neki misle da je dovoljno vjerovati, ali ne – i oni moraju svjedočiti i širiti vjeru. Neki su ponosni na svoju vjeru, ali ne kako treba, ne s namjerom da je šire, već da se pokažu boljim i pametnijim od drugih. Neki je čak žele širiti, ali arogantno i s prezirom prema drugima i prema njihovim mislima i uvjerenjima. A sveti Petar nas tako ne uči. Naprotiv, on kaže da bismo trebali dati svakome „obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”
Evanđelje se propovijeda s blagošću i s poštovanjem prema onome kome ga propovijedamo. Propovijedamo mu ga jer ga volimo, za njegovo dobro – i za slavu Božju. Ako volimo svog bližnjega, onda ćemo ga poučavati s ljubavlju, nježnošću i poštovanjem, jer nas inače ne bi ni slušao, niti bi nas mogao razumjeti, a pogotovo ne bi mogao prihvatiti vjeru onoga koji ga vrijeđa, prezire i omalovažava.
Iz tog razloga, pravu vjeru uvijek su bolje i uspješnije širili mučenici nego ratnici. Rat stvara neprijateljstvo protiv okupatora, protiv njegovog jezika, religije i kulture – dok mučeništvo iz ljubavi prema Bogu i narodu, kojim mučenik svjedoči svoju vjeru, za koju prolijeva svoju nevinu krv, postaje sjeme novih kršćana, koji će tijelom i dušom ljubiti Boga, živjet će i umirati za njegovu čast i slavu.
Neka nam Bog podari što više takvih svjedoka vjere, nepobjedivih i uspješnih, u naviještanju Evanđelja! Amen.
