Politička zbilja u Bosni i Hercegovini posljednjih petnaestak godina, preciznije od inauguracije fenomena Komšić, više ne reflektira ustavnu težnju ka stabilnosti, već duboku patologiju dominantne bošnjačke politike koja ubrzano klizi u pravcu otvorenog šovinizma prema hrvatskom narodu. Ono što se nekada vješto skrivalo iza paravana “borbe protiv HDZ-a i Dragana Čovića”, danas se razobličilo kao sustavna negacija političkog identiteta najstarijeg autohtonog naroda u zemlji, pretvarajući Hrvate, u narativu sarajevske čaršije, u nepoželjne “podstanare” u vlastitoj domovini.
Srž problema leži u akademski neutemeljenom i politički agresivnom tumačenju građanskog koncepta koji u bosanskohercegovačkom kontekstu služi isključivo kao eufemizam za unitarizam i dominaciju većinskog naroda. Hrvati u BiH nisu statistička pogreška niti dijaspora susjedne države; oni su ustavotvorni temelj ove zemlje.
Međutim, svjedočimo opasnom trendu gdje se legitimni politički zahtjevi Hrvata za institucionalnom ravnopravnošću tretiraju kao čin neprijateljstva. Paradoks je potpun: dok se nominalno zaklinju u cjelovitost BiH, bošnjačke elite aktivno razaraju njeno tkivo tretirajući suvereni konstitutivni narod kao strano tijelo.
Posebno zabrinjava razina historijskog revizionizma koji poprima obrise kolektivnog gubitka pamćenja. Recentne teze kako se Hrvatske ne bi oslobodila da nije bilo Armije BiH ” ne samo da su faktički neodržive, već su uvreda za povijesnu istinu. Zaboravlja se, namjerno ili ne, da je upravo Republika Hrvatska bila ključni saveznik u opstanku BiH – od prihvata stotina tisuća izbjeglica (većinom Bošnjaka), preko naoružavanja i logistike, do ključnih vojnih operacija poput “Ljeta ’95” i “Maestrala” koje su deblokirale Bihać i spriječile ponavljanje srebreničkog scenarija.
Umjesto zahvalnosti ili barem korektnog dobrosusjedstva, svjedočimo svojevrsnom stokholmskom sindromu. Oštrica bošnjačke politike i javnog mnijenja danas je neusporedivo brutalnija prema Zagrebu i Hrvatima nego prema velikosrpskim beogradskim centrima moći koji su izravno odgovorni za tragediju 1990-ih. Ta iracionalna mržnja prema zapadnom susjedu, koji je jedini stvarni zagovornik europskog puta BiH, predstavlja geopolitičko sljepilo par excellence.
Politika koja od Hrvata pravi neprijatelje, a od Federacije BiH prostor bošnjačke dominacije, suštinski je samoubilačka. Uništavanjem koncepta konstitutivnosti, sarajevska politika siječe granu na kojoj BiH počiva. Ako se jedan od tri stupa (Hrvati) sustavno urušava, cijela konstrukcija države neminovno pada.
Aktualni bošnjački narativ, koji se ne libi koristiti retoriku progona i stigmatizacije, gura Bosnu i Hercegovinu u stanje trajne nestabilnosti. Prozivati Hrvate podstanarima u zemlji u kojoj su gradili njezine najstarije samostane, crkve i kulturne institucije, nije samo politički nekorektno – to je anticivilizacijski čin koji razotkriva duboki demokratski deficit onih koji se najglasnije kunu u “multikulturnu” Bosnu.
Najmaligniji aspekt aktualne bošnjačke politike jest pokušaj redefiniranja Hrvata kao „podstanara“ u vlastitoj domovini. Narativ koji Hrvate, unatoč njihovom tisućljetnom kontinuitetu na ovim prostorima, svodi na nepoželjnu manjinu kojoj se prava „udjeljuju“ iz milosti Sarajeva, predstavlja izravan udar na temelje ove države.
Ovaj politički inženjering pokušava izbrisati činjenicu da bez hrvatskog referenduma za neovisnost i bez doprinosa Hrvata u obrani, Bosna i Hercegovina danas ne bi postojala. Umjesto toga, svjedočimo apsurdnim povijesnim revizionizmima u kojima se Armija BiH, unatoč dokumentiranim i velikim zločinima nad Hrvatima Srednje Bosne, pokušava prikazati kao „osloboditelj Hrvatske“, dok se istovremeno sramotno marginalizira uloga Hrvatske vojske i HVO-a u deblokadi Bihaća i operacijama koje su spriječile reprizu Srebrenice na zapadu Bosne.
Mržnja i prezir prema Hrvatima i Hrvatskoj postali su pogonsko gorivo za homogenizaciju bošnjačkog biračkog tijela, pri čemu se zaboravlja da je upravo Hrvatska bila ključni saveznik u najtežim trenucima, pružajući logističku, vojnu i humanitarnu pomoć, te udomljujući stotine tisuća izbjeglica bez obzira na njihovu nacionalnost.
Vrhunac ovog institucionalnog i medijskog ludila očituje se u pozivima na uhićenje kardinala Vinka Puljića. Optužbe koje se protiv njega konstruiraju zbog sudjelovanja na akademskim skupovima gdje se razmatraju federalistički modeli (uključujući i treći entitet), nisu ništa drugo nego pokušaj uvođenja verbalnog delikta. Ako je razgovor o ustavnom uređenju zemlje razlog za progon vjerskog poglavara, onda se postavlja pitanje: kakvu to „građansku“ državu Sarajevo nudi? Odgovor je jasan – to nije država jednakopravnih građana, već unitarna krletka u kojoj je svako neslaganje s većinskim narativom proglašeno izdajom ili kaznenim djelom.
Ovakva politika bošnjačkih elita je duboko samoubilačka. Pokušaj da se od naroda koji je “kičma” ove zemlje naprave podstanari, vodi isključivo prema potpunoj paralizi i konačnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Onemogućavanjem Hrvata da biraju vlastite predstavnike i stalnim podgrijavanjem šovinističke retorike, sarajevska politika ne brani državu – ona je čini nemogućom.
Povijest nas uči da se stabilnost BiH ne može graditi na negaciji bilo kojeg od njezina tri konstitutivna stupa. Dok god bošnjačka politika ne smogne snage suočiti se s vlastitim zabludama i prestane projicirati neprijateljstvo prema onima koji su im prirodni saveznici, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena u limbu međunacionalne mržnje, na štetu svih njezinih stanovnika, a ponajviše onih koji se kunu u njezinu cjelovitost.
Vrijeme je da se bošnjačka intelektualna i politička elita pogleda u ogledalo. Put kojim su krenuli – put negacije drugoga, prisvajanja države i sijanja mržnje prema narodu s kojim dijele životni prostor – ne vodi u Europu, već u duboku balkansku izolaciju. Priznanje pune političke subjektivnosti Hrvata nije ustupak Draganu Čoviću, već jedini put spasa za Bosnu i Hercegovinu. Sve drugo je samo predigra za konačni raspad ideala o suživotu koji se, nažalost, svakim danom sve više pretvara u retoričku ljušturu bez sadržaja.
