„Nije svaki dan žetveni”, upozorava Anselm Grün. Po njemu, važno je da čovjek uvečer provjeri kako je plodotvoran dan bio, kakvo je sjeme posijao a ne koliko je uspjeha ostvario ili novca uprihodio. Važno je živjeti savjesno i svjesno, ostaviti svoj trag na ovom svijetu, prihvaćajući život kakav jest, kako bi se u vječnost zaputio s valjanom popudbinom. Pjesnik Angelus Silesius, autor zbirke Kerubinski putnik, kazuje: „Vrijeme je kao vječnost, a vječnost kao vrijeme, / tako ni sam ne praviš razliku. / I ja sam vječnost ako propustim vrijeme i obuhvatim sebe u Bogu i Boga u sebi.”
Čovjek stalno stoji zapitan nad vječnošću, osobito u trenucima kad se oprašta s dragim ljudima koje više neće vidjeti u ovom životu. Sreće ih u snovima, u sjećanjima, smije se njihovim dosjetkama, prebire riječi koje su izrekli. Često se ljudi pitaju kamo odlazi čovjek nakon ovoga života. Ako je čovjek vjernik, osjeća se mirnijim, znajući da je ovaj život tek predziđe, uvertira za bolje, milije, sigurnije. Jer kazano je: „Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostat’ isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati” (Iz 46,3-4).
Nebo na Zemlji
Ljudi se vrte oko svoje osi cijeli život. Bave se sobom, drugima, pa opet sobom, pa opet drugima. T. S. Eliot ističe ‘smirujuću točku kružećeg svijeta’, koju dotičemo živeći brižljivo i posve u vremenu u kojemu smo trenutačno. Tada i vječnost ulazi u naše vrijeme. „Takva iskustva ovog trenutka u kojem je sve jedno, vrijeme i vječnost, Abraham Maslow naziva ‘vrhunska iskustva’. Svatko je imao takva iskustva, na primjer u dodiru s dragom osobom, pri susretu s tek rođenim djetetom, fasciniran ljepotom prirode, osvajanjem vrhunaca, gledajući u morske dubine, sva čuda Božjega davanja. Ne znamo to jasno definirati, ali nekako osjećamo da je Nebo sišlo na Zemlju. Vjerojatno tamo odlaze naši dragi, u jednu takvu dimenziju u kojoj promatraju naše muke i nezadovoljstva i čude se našem shvaćanju ovoga svijeta kao jedinoga. Sveti ljudi izvan okvira, izvan ogledala naših života, postaju sveti upravo zbog udaljenosti od ovoga svijeta i njegovih zamamnosti koje to prestaju biti čim se ostvare. Ljudi, pogotovo danas, žive ubrzano, hodaju sumanuto, težeći proći ispod duge, a ona izmiče i izmiče, i ipak nema odustajanja. Upinju se iznad svojih mogućnosti i žele biti nešto što nisu. Cijeli život plutaju težeći (ne)potrebnom, zanemarujući čudo vlastitoga života i ljubavi koja nam se svaki dan iznova daruje. Postaju bijesni i nezadovoljni. „Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat’ ljubomora.” (Job 5,2). Čemu intervencije na Božje davanje? Jer nas zavodnik ismijava, ruga nam se i ne da našoj misli naprijed, nego nas zaglušuje svojim nemuštim zovom kojemu se rijetki odupru. Sva ova pomama za materijalnim, za posjedovanjem, imanjem oblikuje misli i utječe na djelovanje. Današnje generacije nisu osposobljene za obranu, ne vide omamljivost nestvarnih oblika i daju se lako zavesti. „Na žalost, oni koji jure za mnoštvom uglavnom se u njemu i izgube”, ističe Rick Warren u knjizi Svrhovit život. On također podvlači da „nije najtragičnije umrijeti, nego besciljno živjeti”. Izaija (49,4) veli: „Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu”. Job (7,6) žaluje: „Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.”
Život u svjetlu vječnosti
Sjećamo se svojih pokojnih i razmišljamo o njihovim, ali i svojim životima i skorim prelaskom na drugu stranu. Jesmo li iskoristili darovane nam talente, jesmo li ispunili očekivanja koja nam je Bog namijenio ili smo trčali za ovosvjetskim dobrima i odobravanjima drugih?! Ima li naš život svrhu, jasan cilj koji će nas oplemeniti? „Pravu ćete životnu radost imati ako se stavite u službu svrhe koja vam se čini veličanstvenom; budete li prirodna sila na djelu, a ne grozničavi, sebični, boležljivi i tugaljivi bezveznjak koji se žali kako se svijet ne želi posvetiti tomu da njega usreći”, poručuje George Bernard Shaw. Stvarati vječnu ostavštinu na zemlji i tako provoditi život želeći ostaviti sjećanje na sebe i svoje djelo je kratkovidno. „Ne živite na zemlji zato da bi vas drugi pamtili. Ovdje ste da biste se pripremili za vječnost”, ističe Warren i dodaje: „Kad očijukamo s kušnjama ovoga svijeta, Bog to naziva ‘duhovnim preljubom’.” „Preljubnici! Zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom?” (Jak 4,4). Čovjek je stvoren za vječnost, a često mu ta misao izmiče ili se njome uopće ne bavi, pod teretom ovozemnih izazova. C. S. Lewis otkriva: „Dvije su vrste ljudi: oni koji Bogu kažu: ‘Neka bude volja tvoja’, i oni kojima Bog kaže: ‘Pa dobro, neka bude po tvojem.’” Život u svjetlu vječnosti i stalnom promišljanju o pripremama za vječnost učinit će nas opreznijim i hrabrijim u težnji za novim vrijednostima. Stvari oko kojih smo se silno zamarali i brinuli postat će nevrijedne pa i nepotrebne. Nametnuti trendovi prolaznih vrijednosti i kvalitete izgubit će svoj sjaj jer ćemo ih gledati drugim očima i bit ćemo kadri razotkriti njihovu lažnu iskru. Svaki naš postupak zadobit će novo značenje i bit će odjeven u novo ruho, ruho kojim se želimo svidjeti svome Stvoritelju. Ovaj život na zemlji je „tek mala zagrada u vječnosti”, kako primjećuje Sir Thomas Browne. C. S. Lewis je predodžbu o vječnosti oslikao na posljednjoj stranici knjige Kronike iz Narnije. „Za nas je to svršetak svih priča… Ali za njih je to bio tek početak prave priče. Cijeli njihov život u ovome svijetu… bio je samo naslovnica: sada su napokon bili na početku Prvog poglavlja Velike priče koju nitko na zemlji nije pročitao, koja se nastavlja u vječnost i čije je svako poglavlje bolje od prethodnoga.” Stoga se pripremimo za nešto bolje i trudimo se i mi postati bolji i vjerniji svome Stvoritelju, jer „vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno” (2 Kor 4,18).
