Luko Paljetak je rođen u Dubrovniku 1943. godine. Diplomirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Zadru kao dramaturg i redatelj u Kazalištu lutaka, kao asistent na Filozofskom fakultetu i urednik časopisa Zadarska revija, bio redoviti član HAZU-a, dopisni član SAZU (Slovenske akademije znanosti in umetnosti) i član Akademije ruske književnosti.
Objavi je preko 150 knjiga poezije i proze za djecu i odrasle i prevodio s engleskoga, francuskoga, španjolskoga, slovenskoga, talijanskoga i ruskoga jezika. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, između ostalih nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1995.) i Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo (2012.).
Za mjesečnu reviju „Svjetlo riječi” je uređivao rubriku o književnosti te uvijek bio raspoložen za suradnju kroz pisanu riječ, ali i kroz razgovore.
U sjećanje na ovu vrijednu, plodonosnu suradnju, ali prvenstveno na osobu iznimnog talenta i velike ljudskosti kakva je Luko Paljetak bio, s vama dijelimo jedan od razgovora koji je prije par godina Nikolina Marčić imala priliku s njim snimiti za našu radioemisiju.
Svako dijete sanja da će postati netko i nešto u svome životu, a književnost, poezija – to nikako ne može biti samo posao, nego prije svega i poziv i ljubav. Jeste li Vi htjeli postati književnik ili je književnost htjela Vas?
Nije to bilo baš tako jednostavno. Kada sam bio u osnovnoj školi nisam htio postati književnikom, zaista moram priznati. Premda sam pisao lijepe školske sastave – pjesme ne tada jer to nije bio školski zadatak – ali lijepe sastave sam pisao, a za neke sam čak dobivao i školske nagrade. Međutim, tada nisam pomišljao na mogućnost ili na to da bih mogao biti književnik i da bi to mogla biti književnost.
Privlačila me tada sasvim druga strana života. Htio sam biti neka vrsta kemičara. Doma sam napravio bio mali kemijski laboratorij i bavio se nekim svojim vlastitim pokusima. Nije to dugo trajalo. A zatim, kako smo imali u školi izvrsnoga nastavnika likovnoga odgoja, kako se to tada zvalo, otkrio sam da imam smisla za crtanje, odnosno za likovnost, za slikanje, pa sam kasnije kada sam malo odrastao – u srednjoj školi – pomislio da bi to mogao biti zgodan posao za mene i privlačila me ta umjetnost. Međutim, ni to se nije poslije ostvarilo iz jednostavnih razloga. Bio sam, jednostavno, previše siromašan da bih mogao otići u Zagreb iz Dubrovnika jer moji roditelji nisu bili bogati i nisu mi to mogli priskrbiti.
Tako da, na kraju sam se morao prikloniti književnosti jer ta želja za čitanjem, pa onda naravno i za pisanjem i pokušajem pisanja prvih pjesama zapravo me nije nikada napuštala. Reklo bi se dakle, ako bih smio izravno odgovoriti na Vaše pitanje, književnost je zapravo bila ona koja je mene odabrala.
„Volim te uvijek. I kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema… U svakom slučaju te volim” – stihovi su jedne od Vaših pjesama koja je i uglazbljena. Kako Vi definirate ljubav?
Ljubav je vrlo složen osjećaj i ona jednostavno ne smije biti sebična, ne smije biti posvojna. Predmet naše ljubavi, nazovimo ga tako (a ružna je riječ „predmet”), ne smije biti predmet. To mora biti nešto što će biti dio našega bića, netko tko će biti dio našega bića, koga ćemo voljeti čak i kada mislimo da ga ne volimo ili kada mislimo da nas taj netko ne voli. Pitanje je što tko podrazumijeva pod ljubavlju. Ako podrazumijeva pod ljubavlju samo fizički kontakt, dodir i tome slično, onda je to vrlo krivi put ljubavi.
Ljubav je najdublja potvrda našega vlastitog bića u biću koje razumije da će na taj način i samo biti potvrđeno.
U jednom televizijskom gostovanju rekli ste kako je i šutnja dio glazbe kojom se puno toga može reći. Zašto je šutnju potrebno poštovati?
Šutnju je potrebno poštovati zato da bismo poslije mogli shvatiti ono što nam donosi zvuk. Šutnja ponekad govori više od riječi, a riječi ne bi mogle značiti ono što znače, kao ni note u glazbi, da nisu odvojene malim djelićima pauze, šutnje, muka, zatajenosti. To je sinteza: šutnja + zvuk + glas tvori ono što se zove ljudski izraz ili glazbeni izraz. Bez šutnje se ne može govoriti, bez govora se ne može šutjeti.
Vaš je književni opus iznimno velik, dojmljiv i raznolik, te je kao takav odlikovan brojnim nagradama i priznanjima. Za postići sve to potrebno je vrijeme. Što je za Vas vrijeme i kako uspijevate održavati tako dinamičan ritam?
Vrlo je važno shvatiti da je vrijeme nešto što prolazi, a istodobno da je vrijeme nešto što prolazi na takav način da možete na njega utjecati. Možete sebi organizirati taj protok vremena tako da ne osjetite stres zbog prolaženja vremena, da se snađete, da uskladite svoj osjećaj želje za trajnošću, za trajnim vječnim prezentom u kojemu bi svaki čovjek htio živjeti. Ako to ne uspijemo uskladiti, onda ćemo biti pod neprestanim stresom u neprestanoj žurbi za nekim ciljem koji nismo uspjeli ostvariti. Neprestano će nam biti na ustima vrlo banalna ali često slušana fraza „ajme oprosti, nemam vremena”. Upravo to „nemam vremena” je zapravo kazna za način na koji živimo. To se da ispraviti vrlo pažljivim odabirom vlastite, tako da kažem, brzine duha i tijela.
Zapaženo je Vaše blisko prijateljstvo s franjevcima Bosne Srebrene koji stoljećima njeguju i nastavljaju književnu tradiciju. Kako ocjenjujete književni rad bosanskih franjevaca?
Naravno da cijenim. Moje poznavanje je bilo više knjiško, povijesno itd., ali imao sam sreću upoznati sjajnoga, divnoga prijatelja i čovjeka i sjajnoga pjesnika fra Ivana Kramara koji je stjecajem okolnosti i vjerojatno Božjom voljom došao služiti u Konavle kao gvardijan. Upoznali smo se i osjetili i ljudsku i prijateljsku blizinu i nastavili smo surađivati. Na taj način Bosna Srebrena učinila mi se, kako bi se reklo, ljudskijom, konkretnijom a ne samo nekom povijesnom činjenicom negdje tamo u nekoj, da oprostite, Bosni.
Kako Vi kao pjesnik doživljavate Boga i sveto? Što je vjera u Vašem životu?
Vjerovati je vrlo važno. Moja majka je bila vrlo pobožna. Ja sam bio najprije ministrant kod dominikanaca, kada sam bio mali. Zatim sam prešao kao ministrant kod franjevaca dubrovačkih u vrijeme kada su se mise služile još na latinskom. Zatim sam, jer sam imao lijep glas, pjevao u franjevačkom zboru više od desetak godina. Međutim, sve je to i moglo bi biti samo vanjska manifestacija vjere. Ono što čovjek mora u sebi doživjeti jest svijest o tome da iznad naše volje postoji neka Volja koja upravlja tom našom voljom. Ta spoznaja ne mora uvijek biti produkt našega uma ili razuma. Ona je najprije, onako kako ja to shvaćam, pitanje srca. Bog najprije ulazi u srce a tek onda u um.
Za kraj Vas molim da čitateljima Svjetla riječi uputite Vašu poruku. Budite dobri ljudi. Ništa više od toga. Budite dobri ljudi ponajprije prema sebi jer vi ste biće prema kojemu morate biti dobri i morate sebe poštovati. Poštujte sebe i nećete nikada učiniti ništa loše nikome drugome.
