U kršćanskoj perspektivi istinu nije moguće shvatiti samo kao podudaranje uma i stvari. Potrebno ju je motriti aletheistički (aletheia). U tom je smislu istina ono što se otkriva cijelom, a ne nužno ono do čega mi sami dolazimo svojim umnim sposobnostima. Poimanje istine u aletheističkom smislu traži od čovjeka stav pred onim što mu se objavljuje i u isto vrijeme daruje u tom otkrivanju. Ovakvo poimanje istine naglašava da mi ne posjedujemo istinu, nego ona posjeduje nas. Ne možemo njome raspolagati kao nekim predmetom. Mi joj se izručujemo, povjeravamo, dajemo joj da nas vodi. Ona, u egzistencijalnom smislu, jednostavno, postaje naše središte oko kojega konvergiraju sve naše odluke, izbori i djelovanja. Ako nije tako, dolazi do dezintegracije našega bića. Moderni i postmoderni čovjek nije uvijek dovoljno pažljiv prema ovako shvaćenoj istini, nego radije teži za istinom kao nekim materijalnim posjedom.
U radikalnoj diktaturi relativizma najviše je nastradala istina. Istinu se fragmentiralo tako da je posjeduju mnogi i da svatko imao svoj dio istine, a ipak nitko cjelinu. Svatko, kao u dječjoj igri, maše svojim fragmentom istine i taj dio, unatoč tomu što zna da je samo dio, a nikako cjelina, apsolutizira i prikazuje kao jednu i jedinu istinu.
U ovom promišljanju ne mislimo samo na istinu u vjerskom smislu, iako i to, nego mislimo prije svega na istinu u svakodnevnom životu, koja je za nas kršćane neodvojiva od Boga kao središnje istine kršćanske vjere. Upravo je relativizacija istine, koja vodi proglašenju nepostojanja istine ili nemogućnosti istine, dovela čovjeka pred nemogućnost odluka, izbora i posljedično djelovanja ili pak do površnih i privremenih odluka, izbora i djelovanja. Sve više govorimo o mladima i onima koji su manje mladi kao nesposobnima za izbor i odluku, kao onima koji su pasivni, tromi i voljno teško pokretljivi. To se stvarno vidi gotovo na svakome koraku i pri gotovo svakom susretu. Puno je razloga tomu. No, prema našem mišljenju relativizacija istine jedan je od ključnih razloga nesposobnosti donošenja bilo kakvih izbora i odluka. Izostanak odluka i neprihvaćanje izborâ postaje pogubnije kad vidimo kako se odluke ne donose ne samo u osobnom životu nego ni na čelnim pozicijama. Manjak odluka je svakako uzrokovan manjkom hrabrosti, manjkom vjere, ali jednako tako i manjkom istine, odnosno relativiziranjem istine. Naime, istina je vlastitost ljudske osobe koja joj pripada po njezinoj konstitutivnosti. Istina je i konstituirajući element ljudske osobe. Može se reći: čovjek (osoba) si onoliko koliko ljubiš istinu, koliko si u istini, koliko govoriš i činiš istinito, te ukoliko isto misliš, govoriš i činiš.
Postojanje istine kao čvrstoga i sigurnog integrativnog središta oko kojega čovjek gradi svoj život neophodno je za čovjeka i sve procese koji se događaju u njegovu životu. Bez istine kao središta života čovjek je izgubljen, pretvara se u lutalicu, postaje podijeljen u sebi, te jedno misli, drugo govori, a treće radi. Nesposobnost vlastitoga izbora i donošenja odluka uvjetovana je nepostojanjem istine pred kojom čovjek može načiniti izbor i donijeti odluku. Deprivacija istine i njezina relativizacija onesposobljuju čovjeka za odluku jer tada čovjek nema unutrašnjega ni vanjskoga kriterija prema kojemu bi mislio, govorio, načinio izbore i donio odluke. Zbog odmaka od istine kod ljudi se sve više otkriva diskrepancija između onoga što misle, govore i rade. Zbog neposvećenosti prema istini, kao onomu što nam se otkriva, imamo sve manje ikakvih odluka, a tamo gdje se mora odlučiti upravo se zbog relativiziranja istine – što je ušlo u kolektivnu svijest čovječanstva, a što ima za posljedicu tromost i acediju – donose nepromišljene i brzo hlapeće odluke. Postojanje istine kao apsolutne norme pokazuje da je čovjeku nužna istina kao središte polazeći od kojega će donositi odluke i načiniti izbore.
Manjak odluka i izbora također je nužno povezan s besmislom ljudske egzistencije. U korijenu besmisla čovjekova života nalazi se relativizirajući i fragmentaran odnos prema istini što vodi prema shvaćanju istine kao vrijednosti koja je izblijedjela i koja više nema snagu. Nepostojanje istine koja ima snagu i moć spasiti nas ili uništiti dovodi do toga da čovjek ne može dati smisao vlastitom životu. Zato je čovjek danas u nagonskoj potrazi za istinom, za svetim, ali ne uspijeva pronaći cjelinu, nego samo fragmente, a istina ne može biti u fragmentima. Današnji je čovjek razbio istinu u djeliće i zato se osjeća izgubljeno, depresivno, dezorijentirano i tjeskobno. Nedostaje mu cjelina. Manjak istine koji vodi manjku smisla dovodi do očajavanja nad vlastitim životom.
Za nas kršćane samo je Isus Krist istina koja nam se otkriva i objavljuje. Jedino ta Istina, te sagledavanje vlastitoga života i čitave stvarnosti u njezinu svjetlu, može pomoći čovjeku pronaći smisao i ozdravljenje. Jedino pogledom na tu Istinu čovjek može donijeti odluku, načiniti izbor, isto misliti, govoriti i činiti, te tako reintegrirati svoju osobu, odnosno učiniti je cjelovitom i pronaći smisao vlastite egzistencije.
