Kako si? Baš u trenutku kad se okreneš, a sjene prošlosti te u stopu prate. Čak se podignu na nožne prste kad ih na trenutak zasjeni malenost tvoje raskajane duše. Čim pomisliš da je sreća to što tereta na leđima manje imaš, brzo te otrijezni misao kako te negdje usput tvoj dio teškoća sigurno čeka. Ali isto tako znaš da zidovi sjena prošlosti ništa ne mogu onome tko se primakne prozoru punom svjetlosti.
Kako si? Baš u trenutku kad gledaš koliko toga sa sobom svakodnevno nosaš. Zapitaš se tako katkad otkud ti toliko snage da se boriš ne pitajući se koliko te svaka bitka stoji. Ima nešto duboko u tebi što ponekad izroni i u tvojim očima bljesne kao zvijezda koja se tek rodi. Ono te podsjeti kako nisi tek mrav koji preplašen ne smije ravno hodati, jer je sve ispred njega težina koja ga odmah može slomiti.
Kako si? Baš u trenutku kad ispred sebe ugledaš cestu punu nejasnih obrisa i posustalih očekivanja koja su ti često izgledala isto onako kao što ribi na udici izgleda mamac. I zato se ne dvoumiš niti kao ranije zastajkuješ, jer tako vidiš ono što misliš a ne ono što ustvari jest. Ova lekcija je koštala, ali ne žališ zato što znaš da je samo važno koliko je korak čvrst i pogled uspravljen kad se s bilo čime susretneš.
Kako si? Dobro.
Koliko toga promakne što se u jednu riječ „dobro” sakrije.
