Nedavna višednevna politička predstava u Mrkonjić Gradu, režirana od strane glavnih aktera srpske politike s obje strane Drine s već zamornom predvidljivošću političkog kiča, nije bila ništa drugo doli još jedan čin u dugogodišnjoj drami poricanja vlastitih zala i političkog trgovanja žrtvama. Kada Aleksandar Vučić i Milorad Dodik stanu pred kamere na mjestu koje nosi ožiljke ratnih sukoba devedesetih, njihova retorika ne nudi pijetet prema stradalima, niti teži istinskom pomirenju. Umjesto toga, javnosti se servira pažljivo osmišljena scenografija u kojoj se Srbi prikazuju isključivo kao vječne i nepravedno progonjene žrtve, dok se vlastita odgovornost za ratove i zločine u potpunosti briše. U toj ciničnoj projekciji nema mjesta za činjenice o onome što se događalo od 1991. do 1995. godine po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nema spomena opustošenih sela, porušenih gradova, tenkova ispraćenih cvijećem iz Beograda prema Vukovaru, opsade Sarajeva, Srebrenice ili sustavnog etničkog čišćenja hrvatskog i bošnjačkog stanovništva iz Posavine, banjalučke regije i na drugim mjestima koje je prethodilo bilo kakvim kasnijim vojnim odgovorima. Igrokaz u Mrkonjić Gradu samo je vizualna manifestacija kontinuiteta velikosrpske politike, ideologije koja je samo promijenila formu, zamijenila vojne uniforme odijelima i medijskim spinovima, ali je zadržala isti krajnji cilj i huškačku retoriku koja je još gora i pogubnija od one devedesetih godina prošlog stoljeća. Gura se narativ o nedodirljivim granicama vlastite pravednosti, tobožnje nevinosti i negiraju se ratovi koje je srpska politika pokrenula najprije u Sloveniji, pa onda Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na kraju na Kosovu.
Ta je politika, međutim, u ljeto 1995. godine doživjela svoj najteži vojni i geopolitički slom. Operacija Oluja nije bila samo pravedna oslobodilačka akcija kojom je vraćen suverenitet nad okupiranim teritorijem Republike Hrvatske na kojem su srpske vojne i paravojne snage protjerale hrvatsko stanovništvo uz strašne zločine; ona je bila presudni udarac koji je onemogućio daljnje planove o stvaranju kompaktne, administrativno i vojno zaokružene homogene cjeline pod kontrolom Beograda. Bez Oluje je prijetnja bihaćkoj enklavi kojoj je prijetio scenarij jednak onome u Srebrenici bila itekako stvarna, a da se to dogodilo vojni i politički obruč oko Bosne i Hercegovine ostao bi neprobojan. Oluja je iz korijena promijenila odnos snaga na terenu, razbila mit o tobožnjoj hrabrosti i nepobjedivosti srpske vojske koja je godinama držala čitave regije i krajeve u talačkom položaju i natjerala aktere beogradskog i banjalučkog režima da kasnije u Daytonu potpišu sporazum koji nisu željeli. Poraz te politike na vojnom polju bio je stvaran, no njezini nositelji u godinama koje su uslijedile primijenili su strategiju dugotrajnog povijesnog revizionizma, tražeći u svakom porazu potvrdu vlastitog mučeništva, a u svakom zločinu počinjenom u ime njihove ideje tek odgovor na tuđu agresiju.
No, dok je analiza velikosrpske politike i njezinih suvremenih manifestacija iznimno važna za razumijevanje regionalne stabilnosti, jednako je nužno rasvijetliti i drugi, ništa manje opasan narativ političke mitologije koji već godinama opterećuje javni prostor. Riječ je o bošnjačkoj mitomaniji koja se plete oko uloge Armije BiH u završnim operacijama rata. Godinama se iz pojedinih sarajevskih političkih i intelektualnih krugova plasira narativ prema kojemu je upravo Armija BiH bila ključni, ako ne i jedini presudni faktor koji je omogućio oslobađanje Hrvatske, pa čak i to da “da nije bilo Armije BiH, ne bi bilo ni Oluje”. Takva konstrukcija ne samo da zanemaruje osnovne vojne i historijske činjenice, već predstavlja potpunu zamjenu teza koja se suprotstavlja logici ratnih zbivanja iz 1994. i 1995. godine.
Surova vojna stvarnost govori nešto sasvim drugo. Unatoč hrabrosti mnogih pojedinaca i ogromnim žrtvama koje je podnio bošnjački narod, Armija BiH je kroz četiri pune godine rata bila vojnički i logistički zarobljena u vlastitoj nemoći da probije obruč oko ključnih urbanih centara. Najbolji i najpotresniji primjer te nemogućnosti jest samo Sarajevo. Tijekom višegodišnje opsade, unatoč brojnim pokušajima i velikim ljudskim gubicima uključujući i opsežnu, ali tragično neuspješnu ofenzivu u lipnju 1995. godine Armija BiH nije uspjela deblokirati niti osloboditi ni glavni grad države. Slična situacija bila je i u drugim enklavama i na frontovima gdje je slabo opremljena, iako brojčano nadmoćna vojska izvođenje složenih operativno-taktičkih napada usmjeravala uglavnom na lokalne pomake, bez kapaciteta za strateško preokretanje ratne sreće. A onda je 1993. sav svoj bijes okrenula prema Hrvatima Srednje Bosne koji su se u nekim enklavama (Vitez, Žepče, Busovača, Kiseljak, Kreševo…) herojskim otporom uspjeli obraniti od brojčano itekako nadmoćnog suparnika uz ogromne žrtve i teška stradanja.
Preokret ratne dinamike na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije započeo sarajevskim vojnim planovima niti vojnim akcijama Armije BiH, nego sustavnim, godinama pripremanim operacijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, definiranima Splitskom deklaracijom i provedenim na terenu kroz niz teških napadnih djelovanja. Strategija slamanja Vojske Republike Srpske započela je visoko na Dinari, kroz operacije Cincar, Zima ’95, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Upravo su ove operacije, izvedene u iznimno teškim zemljopisnim uvjetima, dovele HV i HVO iza leđa Knina, presjekle ključne komunikacijske pravce i dovele srpske snage u potpuno operativno okruženje. To je bio preduvjet za brzi i neumoljivi slom Krajine u Oluji.
Nakon što je Oluja zbrisala paradržavne strukture u Hrvatskoj, pobjednički zamah HV-a i HVO-a prelio se izravno na teritorij Bosne i Hercegovine. U operacijama Maestral i Južni potez, združene hrvatske snage zadale su Vojsci Republike Srpske udarce od kojih se ona više nikada nije oporavila, došavši nadomak Banjoj Luci i potpuno paralizirajući njezin vojni i energetski sustav. Tek u tom trenutku, kada je kičma VRS-a bila slomljena na zapadnobosanskom ratištu i kada su srpske postrojbe bile u rasulu i povlačenju, jedinice Armije BiH poput 5. i 7. korpusa krenule su u napredovanje i oslobađanje teritorija u Bosanskoj Krajini. Tvrditi da je Armija BiH oslobodila Hrvatsku ili omogućila Oluju predstavlja ne samo povijesni falsifikat, nego i podcjenjivanje vojne i strateške logike koja je dovela do završetka rata.
Sukob dvaju narativa, onog velikosrpskog koji u Mrkonjić Gradu lažira povijest izbjegavajući vlastitu krivnju, i onog bošnjačkog koji u vlastitoj mitologiji naknadno preuzima tuđe vojne zasluge, pokazuje koliko je prostor bivše Jugoslavije i dalje zarobljen manipulacijama. Dok god se politike budu gradile na jeftinim igrokazima i prekrajanju činjenica, stvarna povijesna istina ostat će žrtvom političkih elita kojima je mitologija potrebna kako bi prikrile vlastite promašaje, bilo one iz devedesetih, bilo ove današnje.
Najtragičniji i ujedno najapsurdniji fenomen suvremenog javnog diskursa jest način na koji su se zadnjih godina velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija počele doslovno ispreplitati i natjecati u preuzimanju i prekrajanju povijesti Bosne i Hercegovine, posebno one srednjovjekovne, ali i suvremenih događanja u BiH i Hrvatskoj. U tom beskrajnom natjecanju tko će izmisliti stariju tradiciju i dublji korijen, oba su pokreta posudila identične metodološke alate: agresivno svojatanje tuđe baštine, brisanje povijesnog konteksta i proglašavanje susjeda “izmišljenim nacijama”. Ironija je stoga potpuna i poražavajuća. U bjesomučnom nastojanju da ponište jedna drugu i osiguraju narativnu dominaciju, velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija postale su strukturno i metodološki istovjetne: dva lica jedne te iste radikalne matrice. U toj borbi za pretvaranje kompleksne povijesti u etnički čist i jednostran politički alat, obje strane koriste isti rječnik negiranja, istu selektivnu amneziju i iste pseudoznanstvene dogme. Time ne samo da se praksa jednog narativa u potpunosti pretvara u odraz drugoga, već se u tom procesu nepovratno urušava sama mogućnost ozbiljnog povijesnog dijaloga, ostavljajući iza sebe javni prostor preplavljen mitovima u kojem je stvarni historijski kontinuitet BiH postao najveća žrtva.
