U svojoj posve osobitoj knjizi, naslovljenoj „Mali atlas svjetionika na kraju svijeta”, Gonzalez Macias predstavlja trideset i četiri svjetionika izgrađena od kraja sedamnaestoga do početka dvadesetoga stoljeća diljem svijeta, na osobito izloženim i teško dostupnim mjestima. Piše o teškim, pa i neshvatljivim uvjetima u kojima su svjetioničari živjeli i radili.
Iz niza dojmljivih životnih pripovijesti izdvajam onu o svjetioničaru Bagrencevu na svjetioniku Svjatonoski, u Murmanskoj oblasti, u sjeverozapadnom dijelu Rusije. Bagrencev je bio svjetioničar na tom svjetioniku od kraja devetnaestoga stoljeća. Početkom dvadesetoga stoljeća izgubio je vid. No on je, uz pomoć svoje supruge, nastavio raditi svoj posao, k tome i na osobito dobar način. Nakon što je o gubitku vida izvijestio svoje nadležne, zadržan je u službi, s time da mu je dodijeljen pomoćnik.
Kada se pročulo da o svjetioniku Svjatonoski brine slijepi svjetioničar, mnogi su, u nastojanju da se domognu njegove službe, nastojali osporiti njegovu prikladnost i sposobnost za obavljanje toga zahtjevnoga posla. Nakon provedenoga nadzora sačinjen je izvještaj u kojemu je napisano: „Iako slijep, Bagrencev je predano posvećen svome poslu te iskazuje veliku spretnost u obavljanju svojih dužnosti. Posjeduje osobitu sposobnost da nasluti svaku nepravilnost u funkcioniranju svjetiljki ili neispravnost rotirajućeg stroja. Uz podršku supruge i pomoćnika koji obavlja meteorološke izmjere, sposoban je ispravno se nositi sa svim izazovima vezanima uz svjetionik. Bilo bi pošteno uručiti mu nagradu za tolike godine predane službe.” Bagrencev je nastavio obavljati svoj posao do oko 1917. godine, kada je nadzor nad svjetionikom prepustio svome sinu.
Slijepi svjetioničar – osobito u onodobnim životnim i radnim uvjetima – kako je to moguće? Da, itekako je moguće. Koliki ljudi, tjelesno na različite načine prikraćeni, uspijevaju zdušno živjeti i raditi! Poznajem dvije gluhoslijepe osobe – da, i gluhe i slijepe – koje žive vrijedne živote. Jedan je moj prijatelj, slijep, otac petero djece, nedugo otišao u mirovinu, nakon što je cijeli svoj radni vijek radio kao profesor hrvatskoga jezika. Drugi je moj prijatelj, slijep, koji je nedugo umro, bio priznat kao jedan od najboljih prevoditelja (ako ne i najbolji) s njemačkoga na hrvatski jezik. Poznajem dva muškarca, oženjene, očeve, bez obje noge, koji uredno obavljaju svoje poslove. Jednom sam bio na misi koju je služio svećenik u invalidskim kolicima…
Često na manje ili više izrazite načine otpisujemo mnoge, predstavljajući ih nesposobnima za život u punini, za obavljanje različitih službi. Izdižemo se nad njih kao svojevrsni suci koji – u biti – presuđuju ponajprije o svojoj uskogrudnosti (čitaj: zaslijepljenosti). O svojoj nesposobnosti da budemo ljudi s ljudima. Da ih podržimo i da si ne utvaramo da smo mi ti koji smo mjera svih stvari. Mjera svih ljudi.
Događa se da drugima, nekima, posve neuvijeno govorimo o njihovoj neprikladnosti za obavljanje pojedinih službi. Za njih su prikladne one sporedne, manje uočljive, za nas pridržane one glavne.
Bog nas ne razvrstava na takve načine. On gleda što je u čovjekovu srcu. Podržava ono dobro u našim srcima. Pa kada pođemo putovima kojima nas vodi oskudica naših srca, ubrzo se zatječemo u neprohodnim predjelima života. Pođemo li putovima koje Bog utire u našim srcima, prepoznat ćemo to u životnosti naših koraka. I u životnosti koraka onih s kojima nam je ići.
