U planinskom predjelu visoke Hercegovine, u okrilju Zelengore, u jednom od najljepših krajobraza svijeta, na vododijelnici Jadranskog i Crnomorskog sliva – Čemernu, na 1227 metara nadmorske visine, sa zapadne strane sedla Gredelj, planine Jabuka, brojni izvori i potoci tvore izvorišnu glavu jedne rijeke. To je Neretva: hladna, zelena, bistra, virovita, u neprekidnoj izmjeni brzaka i slapova, čas mirna, pitka i plahovita, na svom 230 kilometara dugom toku, hercegovački ponos i kraljica. Bog joj darovao toliko nebeskoga prostora i vode da se zajedno sa svojim kraškim pritokama i obilnim vrelima, uskim klancem spasi od ponora. Kraj Gabele se njezin tok širi, a kraj Opuzena se dijeli u dvanaest rukavaca stvarajući jednu od najljepših riječnih dolina i delta na istočnoj obali Jadrana. Tu Neretva postaje hrvatska carica koja po svome Stvoritelju nosi i ime Božanska rijeka. Dolazak u Hrvatsku kroz dugo putovanje od planinskoga izvora do mora ostvarenje je njezina riječnoga sna. Uz sve to, i delta joj je zaštićena, jer je od međunarodnoga značaja.
Božanstvo koje teče
Na samom izvoru Neretva daje naslutiti da će na svom dugom putu iznenađivati. Kao da joj je izazov što prije poteći i otkriti kako će svladati gorostasne planine, pozdraviti pritoke i upoznati krško podzemlje, izbrazdati duboku dolinu, kroz klance stvoriti kanjon, usjeći utore, ostati netaknuta, osobito u svom gornjem toku do Konjica, kao planinska rijeka. I zahvaljujući toj očuvanosti postati čuvarica endemskih biljnih i životinjskih vrsta.
Sve do 19. st. dio toka vrela Lađanice smatrao se izvorom Neretve. Rijeka se od izvora do Konjica nazivala Borča, od Konjica do ramskoga kraja Župa, a Neretva od ušća Rame do uvora u Pločama. U antičko doba nosi ime Naron, Narenta i Nestos, a Iliri Narensii zvali su je Nera-Etwa – božanstvo koje teče.
Zvala se Borča, Župa, ili Neretva, rijeku putem od izvora prate planine Visočica, Treskavica, na sjeveru Bjelašnica, a na jugu Crvanj i Prenj. Da bi bila dostojna uspona i riskiranja, jedinstvena i neponovljiva, o čemu svjedoče njezina imena, Svevišnji ju je obasuo šumom zelenila, po kojoj rijeka dobi još jedan naziv, Zelena.
Neretva, od izvora do uvora, dijeli se na tri toka: Gornja Neretva od izvora do Rame, Srednja od Konjica do Mostara i Donja od Mostara do Ploča. Neretva, većim dijelom protječe kroz Hercegovinu, dok posljednja 22 kilometra teče kroz Hrvatsku, prema moru i stvara bogatu deltu.
Uz ovu biser rijeku svoje mjesto su pronašli gradovi: Konjic, Jablanica, Mostar, Počitelj, Čapljina, Metković, Opuzen i Ploče.
Konjic s obje strane – gleda Neretvu
Od izvora do Uloga, rijeka smjenjujući strmine teče prema zapadu i prima Zurovića potok, Strugić, Bistricu, Igaščicu, Međeđak, Trebušu i Jezernicu. U njezin tok utječu Gornji i Donji Krupac, a skrećući prema sjeveru prima Dindolku, Bjelemićku, Slatnicu… Kad se ponovno okrene zapadu postaje planinska. Šireći se u Glavatičevu usporava i prima Živašnicu, Jasenicu, Lađanicu. Nastavlja prema sjeverozapadu, prema Konjicu i prima Šišticu, Račicu, Rakitnicu, Konjičku Ljutu… Ispod Kašića korito se sužava, uzvodno od sela Džajići dolina se širi i rijeka postaje mirnija. Ulazi u konjičku kotlinu, prima Trešanicu. Raj za rafting, od Glavitičeva do Konjica.
U središnjem toku rijeka napušta visoravni i šume, zaokreće se i ulazi u Konjic, prvi grad kroz koji protječe i koji u nju gleda s obje strane, s desne i s lijeve. U Konjicu počinje njezino svečarenje i povijesno sjećanje, da je grad u srednjem vijeku imao slavne dane, kada su se u njemu preklapale zemlje Kotromanića i Kosača. Potom stižu Osmanlije koje 1524. ubijaju katolike i konjičke franjevce i bacaju ih u rijeku, i tako su Konjic trajno obilježili, a Neretvi zauvijek promijenili povijest, na obje njezine strane. Ostao je samo nijemi svjedok, izraz u narodu za kuću po arvackom tarsu.
U 19. st. Hrvati obnavljaju konjičku župu, pa zbog rata i gladi iseljavaju. U Domovinskom ratu iznova stradaju. Unatoč svim osvajačima još u Konjicu stoji franjevački samostan i crkva Ivana Krstitelja, koji su za kršćane više od svetišta i spomenika, oni svjedoče da se tu, u 13. st., za kralja Tvrtka I. naveliko slavilo Krista. Danas Konjic svjedoči o istančanom identitetu naroda koji je tu stoljećima krvario i hranio se gorkom poviješću, otkrivajući javnosti najstrožu tajnu planine Zlatar, nuklearni bunker.
Nakon svega što je stoljećima putem doživjela, Neretva se odmara u vodama Jablaničkog jezera, prima Neretvicu, Ribnicu… Neretva prima Doljanku i Dobrinju.
Gradić Jablanica, koji nosi ime po Jablanoviću spomenutom 1446. u odredbi kralja Stjepana Tomaša, spominje se 1488., u jednom defteru unahiji Neretva, mjesto sa 67 domova, 4 neoženjena i 3 muslimana. U Jablanici živi filmsko sjećanje Bitka na Neretvi i na legendarni most, na kojem se nasitiše borbe i junaštva. Muzej pa logor, kulturno-povijesna spomenica.Izgled grada udara Austrija izgradnjom vojarna i željeznice. Jablaničko su blago hidrocentrala i gomile stećaka, granit,šuma, a muka, kad 1993. u njoj Hrvate zatvore i ubiju, ostatak prognaju.
Između Konjica i Jablanice rijeka žubori o karavanskom putu prema Dubrovniku i o skorom nestanku neretvanske pruge, otvorene 1891., koja je vodila iz Sarajeva do Jadrana.
Nakon što proteče kroz Jablaničko jezero, Neretva prima najveću desnu pritoku, Ramu, mijenja smjer k jugu, probijajući klisure do mostarske kotline.
Od Konjica do Mostara, ljudska je ruka stvorila četiri jezera: Jablaničko, Grabovačko, Salakovačko i Mostarsko. Nakon Jablaničkoga, nizvodno, rijeka se širi u Grabovičko. Tu se ulijevaju Glogošnica, Grabovica… i živi predaju o Divi Grabovčevoj. Kad primi Drežanku, gradi Salakovačko jezero. Prima Bijelu i ulazi u Bijelo polje, gdje se smiruje između vrhova Prenja, Čvrsnice i Čabulje. Ulijeva se u Mostarsko jezero i ulazi u Mostar, stolnicu biskupa,najveći grad Hercegovine.
Humska zemlja – Hercegovina
Drži se da je grad imedobio po mostarima,čuvarima mosta, ali i po Ilirima Martar. Osnutak Mostara veže se za srednjovjekovni Hum i kneza Stjepana Vukčića Kosaču, hercega, odatle i naziv za Humsku zemlju, Hercegovina.
U gradu kulturni život čine HKD Kosača i HKD Napredak, a kolaž slika daje Neretva i nad njom Stari most, UNESCO-ova baština, čija je izgradnja posebna tajna te franjevačka crkva sv. Petra i Pavla, visoki zvonik, uz brojne tragove različitih kultura koje stoljećima oblikuju Mostar.
Iz Mostara odlaze 1878. Osmanlije i stiže austrijska uprava. Tu se Istok i Zapad razdvajaju i spajaju. Grad devedesetih postaje poprište rata i svjedok da je teško živjeti umjetni suživot. Dođeš li u Mostar, vidjet ćeš mostarskoga skakača i na obje strane Staroga mosta utvrde, čuvare grada.
Protječući kroz Mostar, Neretva prima Radobolju, a nizvodno Jasenicu. Kad primi Bunu, Neretva izlazi iz Mostarske kotline te se kroz kanjon naizmjenice sužava i širi. Dolina se otvara kraj Počitelja, Neretva postaje plovna i ravničarska.
Neretvanska kneževina – Paganija
Tu, na lijevoj obali Neretve, na vrhu litice stoji Počitelj, srednjovjekovna utvrda i nadzornik neretvanskih putova. Pogled na dolinu vrijedi uspona. Tu je u 14. st. bila i uprava Župe Dubrava. Prema predaji, utvrde je gradio bosanski kralj Tvrtko I. Zbog strateškoga značaja utvrda je stoljećima bila predmet zanimanja. Stjepan, gospodar Humske zemlje učvršćuje grad i zaustavlja Turke do 1471., posljednje uporište Hercegove zemlje. Danas je grad spoj europske utvrde i istočne arhitekture. Pod njegovim zidinama, Neretva priziva povijest i Neretvansku oblast, područje od Neretve do Cetine, od Počitelja do ušća Neretve. Njezini stanovnici, glasoviti neretvanski knezovi i pomorci, stoljećima su gospodarili morskim i kopnenim putovima ovoga dijela Jadrana. Neretva je bila ne samo rijeka nego i poveznica ljudi i uljudba koje su se tijekom stoljeća razvijale uz njezine obale. Tragovi prošlosti prate Neretvu prema Čapljini, gradu perivoja.Ratna razaranja grad su izmijenila, stradao je i most. I tada, zajedno s Neretvom i mnogi Hrvati iseljavaju. Neretva usporava, širi se, mirno teče, prima Bregavu. Ispod Dračeva, nadomak hrvatske granice, susreće Krupu iz zaštićenoga Hutova blata. Tu žile vrba čuvaju obalu, koljuška se skriva, jegulja migulja. Zbog prirodnoga obilja područje se naziva Mala Kalifornija. Bilo je tu hrane, osobito jegulje, i voćnjaka i vinograda između Čapljine, Višića i Gabele, Homerove Ilijade.
Neretva u Hrvatskoj
Ulazeći u Hrvatsku, Neretva se širi i nastavlja prema Metkoviću, prvom hrvatskom gradu na Neretvi. Grad ime nosi po plemenu Metković, a važna je luka 19. stoljeća čiji razvoj potiču željeznica i Napoleonova cesta. Kad lijeva obala postane tijesna, grad se širi i na desnu obalu preko Jelisavina mosta. Grad štiti sv. Ilija. Tu je i jedna od najznačajnijih ornitoloških zbirki u Europi, Dragutina Rucnera, s 200 prepariranih vrsta ptica.
Uzvodno, u Vidu Neretva čuva antički grad Naronu, a nizvodno od Metkovića Neretva prima Norin i spaja prirodu s poviješću Kule Norin i kroz brojne rukavce vodi u Opuzen gdje rijeka ima i spomenik, od 1885. U području Opuzena rijeka se dijeli na dva glavna rukavca – Veliku i Malu Neretvu.
Glavni rukavac nastavlja zapadu gdje prima Maticu i prolazi kroz Komin, dok se Mala Neretva odvaja jugozapadu i prima vode iz Deranskog blata. Pred samim ušćem Neretva se opet grana i prije nego što se ulije u Jadransko more u blizini Rogotina i Ploča, prima podzemne vode Baćinskih jezera.
Jegulja i žaba
Od Metkovića do mora Neretva rađa čudesnu mrežu rukavca koji rijeku razlijevaju među tršćacima u močvarnu deltu, oko 170 km², jedno od najvažnijih središta biološke raznolikosti Sredozemlja, ihtiološko-ornitološki rezervat, od 1992. na UNESCO-ovu popisu.
Na ušću, stalno se miješa slatka i slana voda, tu žive i slatkovodne i boćate ribe, posebno jegulja – simbol Neretve, koja na mrijest putuje do Sargaškog mora – te morske vrste poput cipla, lubina (brancina) i orade te endem neretvanski glavočić.
U riječnom i močvarnom spoju žive vodozemci i gmazovi: ugrožena riječna kornjača, smeđa žaba, zelena gatalinka, zmije bjelouška i ribarica, i zaštićena vidra. Među rijetkim vrstama ističu se i leptir sredozemni okaš, te endemi: jadranski triton, ilirski daždevnjak, dinarski voluhar. Delta, nekada izložena malariji, danas je primjer suživota čovjeka i prirode, koji se doživi kroz foto-safari i promatračnice. Jegulja i žaba nekad temelj prehrane. Danas je neretvanski brudet zaštićeno dobro Hrvatske.
Jaslice – za ribe i rakove
Prirodni svijet Neretve i njezinih pritoka obuhvaća više od 1300 biljnih i životinjskih vrsta. U delti je oko 310 vrsta ptica, od kojih je 115 gnjezdarica. Ornitološki rezervati su tršćaci kraj Metkovića (Orepak, Pod Gredom i Prud), posljednji ostaci sredozemnih močvarnih staništa u Hrvatskoj, važnih za selidbu i zimovanje ptica i za gniježđenje rijetkih vrsta bukavca, patke njorke, čapljice voljak i morskoga kulika. Jedno je od rijetkih gniježđenja brkate sjenice i stanište brojnih ptica močvarica. Zaštićena su područjima Modro oko i jezero Desne, ušće Neretve (Parila, Galičak i uvala Blace) te Kuti. Ova staništa, važna su za gniježđenje, hranjenje i migraciju ptica i za mrijest riba te razvoj mlađi, jaslice za ribe i rakove. U Blace žive boćate biljke, poput caklenjače. U Neretvi je oko 60 vrsta riba, uz potočnu i kalifornijsku pastrvu, endemi neretvanska mekousna pastrva, pijor i neretvanska uklija.
Biljni svijet čine vrste runolista, karanfilića i žednjaka i močvarice trska, rogoz, šaš, lopoč i lokvanj. Tu su endemske vrste hrvatske perunike i dalmatinski šafran. Neretva i njezina dolina oduvijek su privlačile znanstvenike. Istražimo lipotu našeg blata. Današnji krajobraz doline Neretve plod je prirode i čovjeka. Stoljećima su Neretljani isušivali močvaru jendečenjem, otimali močvari komadiće tla i učinili ga plodnim.
Hrvatska mandarina – Zorica rana
Smokve sušioke i vinova loza othranile su naraštaje Neretljana, danas mandarina. Čast pripada prvoj hrvatskoj sorti, Zorici ranoj, zlatnom plodu Neretve. Uzgoj joj počinje u 20. st. Zahvaljujući klimi, u kojoj dolinu noću hladi rijeka, a danju grije morski zrak, ranije dozrijeva. Zbog posebnosti je 2016. zaštićena oznakom izvornosti.
Ljudi koji žive u donjem toku Neretve nazivaju se Neretljani. U srednjem vijeku, vrsni pomorci i gusari, zaštitni simbol Neretve. Tolika je bila njihova moć da su im Mlečani plaćali danak za slobodnu plovidbu. Neretljane, posebno Kačiće, oduvijek je dičio ponos, tvrdoglavost i ustrajnost. Stisnuti između kamena i vode, najprije su bili ribari i lovci, a potom poljodjelci. Unatoč ratovima, sačuvali su vjeru.
Na Neretvi i Sunce plovi u lađi
Simbol neretvanskoga kraja je i neretvanska lađa, kulturno dobro Hrvatske. U njoj su se Neretljani proslavili pobjedom nad mletačkom flotom 887. kraj Makarske i zapisali se u povijesti. U tu čast, 18. rujna slavi se Dan hrvatske ratne mornarice.
Stoljećima su neretljanski život nosile lađe, trupe, prilagođene uskim rukavcima. Lađom se parićalo, jedrilo, lancalo konopom, lovilo, prevozilo sunce i urod, svati i sprovod. Neretljanin se u lađi rađa, živi i umire.
Od 1998. održava se Maraton lađa, tridesetak posada parića od Metkovića do Ploča, oživljavajući stoljetnu vezu čovjeka i rijeke.
Bosanskohercegovačka snaga
Danas nad Neretvom bdije hvala hrvatskom vojniku i Norinska kula, nijemi svjedok opstojnosti ljudi koji su uz rijeku živjeli i ostali joj vjerni.
Još jednom pogledom pretražujem nebeska obzorja gdje se Neretva probija od hladnih izvora kroz planinske klance stvarajući brzake, potom se smiruje u prostranoj delti – dragulju svjetske baštine. Jedinstvena, od izvora do mora – najveća je rijeka istočnoga Jadrana i jedan od ljepših prirodnih darova. U njezinu vodu slila se sva bosanskohercegovačka snaga.
Na ušću, u susretu rijeke i mora, bijela čaplja lovi ribu, vretenca plešu iznad vode, a močvara čuva bezbroj priča o opstanku i prilagodbi. Ovdje se neprestano izmjenjuju voda, sunce i vjetar u novi životni krug. Zaigrane pješčane dine nadmeću se s vodom koja se, predajući moru, uzdiže nebu. I tko zna koji put, Sunce je ispija, oblak vraća zemlji i tako rijeka vječno putuje. Čas se širi, čas se sužava, ali uvijek ostaje ista – zelena i svoja. To je naša Neretva.
