Kada se uspinjete lokalnom cestom prema brežuljku Plehanu, visokom 315 metara, desetak kilometara jugoistočno od Dervente, uočit ćete zdanje modernih bijelih oblika koji se stapaju s krajolikom – Franjevački samostan i crkvu sv. Marka Evanđelista. Ovo zdanje nije obična crkva. Stoljećima je ovaj samostan bio škola, utočište, kulturno i duhovno središte te znak postojanosti Hrvata katolika Bosanske Posavine, mjesto koje je rat do temelja srušio. Danas, umjesto ruševina, ponovno raste novi život zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti franjevaca i malobrojnih župljana koji su se vratili.
Bogata prošlost
Povijest ovoga mjesta seže u daleki srednji vijek, kada je na Plehanu podignuta prva franjevačka crkva, okružena nekropolom stećaka koja je prerasla u današnje groblje. Prve crkve porušene su u osmansko doba, no katolici su opstali. Godine 1850. dobiveno je dopuštenje za gradnju nove crkve, a ona je dovršena 1869./70. Samostan je službeno osnovan 1875. godine, gdje je kratko bilo i učilište za franjevačke pripravnike. Nova, veća crkva u neoromaničkom stilu (40 x 18 m) podignuta je 1898. – 1902. po nacrtu Ivana Holza – trobrodna bazilika sa stupovima i polukružnom apsidom. Crkva je imala nekoliko vrhunskih umjetničkih djela autora Ive Dulčića, Đure Sedera, Marka Antoninija, Zdenka Grgića, Frane Kršinića i dr. Samostan je proširen 1932. po projektu Karla Pařika.
Župa je obuhvaćala desetke sela (Kovačevci, Modran, Brezici, Šušnjari, Bunar, Bukovac, Božinci, Stanići, Lupljanica, Vrhovi, Zelenike i dr.) i brojila više tisuća vjernika. Plehan je bio više od samostana – pravi kulturni i duhovni centar Posavine, „grad na gori” koji je dominirao krajem poput dvorca. Samostan nije bio samo vjersko već i snažno kulturno središte. U njegovoj knjižnici čuvale su se rijetke teološke i filozofske knjige iz 18. stoljeća, a arhiv je pohranjivao zapise od 1763. godine. Tu je bila i impresivna umjetnička zbirka s više od tisuću djela, što je Plehan činilo pravom riznicom kulture.
Tragedija 1992.
Taj sklad i ljepota brutalno su prekinuti u proljeće 1992. godine. Od 25. travnja do 8. svibnja palo je više od 3000 projektila. Dana 2. srpnja srpske snage minirale su samostan i crkvu s dvije tone eksploziva. Sravnjeni su sa zemljom, a s njima i stoljeća povijesti, brojne umjetnine i neprocjenjiva knjižnica. „Plehanska ljepotica” pretvorena je u hrpu kamenja i prašine. Spaljene su i područne crkve. Stradanje nije bilo samo materijalno. Prijeratna župa brojila je oko 8120 vjernika. Svi su prognani, a pokušaji povratka bili su planski suzbijani. Svake se godine 2. srpnja misom, komemoracijom i molitvom za žrtve obilježava Dan sjećanja na Plehan.
Feniks koji se diže iz pepela
Obnova je počela simbolično. Prvi povratnik bio je fra Ivan Ćurić tek u ljeto 1998. Smjestio se u kontejner, preuredio staru zgradu u privremeni samostan i započeo raščišćavanje ruševina. Gradnja je krenula 2001., ali je više puta zastala zbog nedostatka sredstava. Projekt vjersko-kulturnoga središta potpisao je arhitekt Zlatko Ugljen – moderna svijetla crkva, samostan, kapela, prostori za duhovne vježbe i kulturu.
Crkva je izgrađena, kao i kapelica sv. Ive te župni ured. No, posao je daleko od završenoga.
Gvardijan fra Ivan Nujić danas predvodi gradnju i obnovu. Planovi su ambiciozni: urediti muzejsko-galerijski prostor, izgraditi dva zvonika i dovršiti samostansku zgradu. Kamen po kamen, uz pomoć vjernika i dobročinitelja, samostan se kao feniks diže iz pepela. No, ono što ga čini živim nisu zidovi, nego ljudi povratnici, hodočasnici i franjevci koji ovdje neumorno služe.
Uz sve to, prije desetak godina izgrađena je filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u naselju Modran gdje se svake nedjelje u 8 sati slavi misa. Polako se dovršava i njezino unutarnje uređenje i uređenje Društvenog doma koji je odmah uz crkvu.
Između rana i nade
Reportaža o Plehanu ne može zaobići rane. One su vidljive u praznim obnovljenim kućama, a još više u nebrojenim razrušenim kućama i uspomenama. Međutim, Plehan je mjesto gdje rane ne ostaju posljednja riječ. Jer ovdje, na ovom brdu, vjera nije teorija. Ona je odluka: svakoga dana ponovno vjerovati da život ima smisla, da zajedništvo može biti obnovljeno i da dobro ima posljednju riječ. Iako broj vjernika nije velik kao nekada, njihova vjera nosi snagu svjedočanstva: ostati, vratiti se, oprostiti i ponovno započeti.
Prema posljednjim dostupnim podacima u župi stalno živi samo 90 vjernika, uglavnom starijih, u četrdesetak kuća. Prošle godine nije bilo krštenja, nije bilo prvopričesnika, krizmanika ni vjenčanja, a ukopa se oko 25 vjernika godišnje koji su umrli uglavnom u izgnanstvu. Unatoč tome, Plehan živi! Od proljeća do jeseni brojni prognani župljani navraćaju, čiste dvorišta i groblja, održavaju kuće. U posljednje vrijeme dolaze i ljudi koji nisu s Plehana, nego su čuli za Plehan, pa vole tu nekako doći, zadržati se, razgledati.
Gvardijan i župnik fra Ivan Nujić vodi ovu župnu zajednicu, a odnedavno i župu Koraće, uz vikara fra Iliju Jerkovića koji vodi i polikliniku Zlatni cekin u Slavonskom Brodu.
U samostanu trenutno žive i dvojica franjevačkih studenata iz Afrike koji s gvardijanom uče hrvatski jezik kako bi najesen započeli studij teologije u Sarajevu.
Plehančani svake godine u travnju slave Dane sv. Marka, svoj patron župe, misama, blagoslovom polja, smotrom folklora i okupljanjem dijaspore. U lipnju se svečano proslavi i drugi patron sv. Ivan Krstitelj. Korizmenim petkom je put križa, subotom misa za branitelje. Organiziraju se duhovne vježbe, a samostan je otvoren za hodočasnike. Franjevci su aktivni na Facebooku (Franjevački samostan Plehan), gdje redovito objavljuju župne obavijesti i poruke.
Jedan od važnijih događaja i okupljanja je pobožnost Mlade nedjelje, a što je praktično svaka četvrta nedjelja u godini. „Prenosimo svetu misu preko YouTube kanala Posavina TV. I ljudi vole doći, ne samo iz naše župe nego iz okolnih župa. Čak dođu neki iz Usore, Slavonskog Broda i Zagreba. Oni koji ovdje imaju kuće, onda provedu i vikende ovdje. Redovito se to poprati jednim ručkom, koji pokrije netko tko, na primjer, slavi rođendan ili u sjećanje na svoje pokojne”, ističe gvardijan.
Udruge i akcije
Ljudi koji su se vratili živjeti na Plehan uglavnom su stariji. Imaju puno ambicija, želja, volje, srca i dobrote, ali ponestaje im fizičke snage i financija. Zato se za život i obnovu Plehana organiziraju brojni donatorski susreti i kulturni događaji, ponajviše vani gdje žive brojni Plehančani okupljeni u razne udruge kao što su udruga Plehan u Slavonskom Brodu i Plehanska Zvona u Zagrebu. Ovdje su lokalne udruge Brezici, koja skrbi za svoje selo i groblje, Prijatelji šestog kilometra te udruga u Modranu koja je radila puno na izgradnji i obnovi crkve u Modranu.
Udruga Sion na Plehanu je zavičajna i hodočasnička kuća. Vode je Ankica i Šimo Ćorić iz Šušnjara. Oni su još 1989. odselili u Švicarsku, ali su se prije nekoliko godina vratili na Plehan. Renovirali su nekadašnju školu i pretvorili je u gostinjac. Tu rado odsjedaju Plehančani koji nisu obnovili svoje kuće, ali i druge grupe i hodočasnici. Uzgajaju voće i povrće, drže i domaće životinje, od kojih onda prave domaće eko proizvode. Često Ankica sama, a ponekad s radnicima, kupi smeće po cijelom kraju, te uglavnom sama plaća odvoz na deponiju. Udruga radi i karitativno, pomaže povratnicima, starijim i bolesnim osobama. Okuplja žene na molitvu i vozi u crkvu.
Uz ovo, danas se na plehanskim njivama mogu vidjeti bageri koji krče zarasle oranice te se onda sije uljana repica, pšenica, a podižu se i nasadi i plantaže šljive, jabuke i lješnjaka. Ovim se najviše bavi lokalna firma Eko – Bosanska Posavina u vlasništvu Pere Matića iz Kuline. Tako se danas, unatoč problemima, nastavlja život na Plehanu zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti pojedinaca.
Samostan kao svjetionik
Kada se završe zvonici i cijeli kompleks, Plehan će ponovno biti „grad na gori” – mjesto molitve i kulture. No, već sada simbol je ustrajnosti i nade za cijelu Bosansku Posavinu. Franjevci, vjerni karizmi jednostavnosti i blizine narodu, ostaju uz svoj puk u tišini svakodnevice, u sakramentima, u razgovoru.
Ako ste u Posavini, svratite na Plehan. Dođite, pomolite se u crkvi ili kapeli, razgovarajte s fratrima i narodom. Osjetit ćete kako Plehan diše – tiho, ponosno, neuništivo. Samostan i župa sv. Marka Evanđelista Plehan nisu samo mjesta na karti. Oni su svjedočanstvo jednoga naroda koji, unatoč povijesnim lomovima, nije izgubio dušu. Plehan stoji kao svjetionik i tiha propovijed: da ono što je sagrađeno na vjeri, ljubavi i žrtvi može biti srušeno, ali nikada zauvijek uništeno.
