Kad se spomene sv. Franjo Asiški, većina ljudi – bez obzira na to koliko poznaju njegov lik i djelo – spontano će pomisliti na njegovu ljubav prema siromaštvu. Zanimljivo je također da i najstariji spis o sv. Franji nosi naslov „Sacrum commercium sancti Francisci cum Domina paupertate” (Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom). Za ovaj spis se općenito smatra da je nastao sredinom 1227. godine.
Sveti Franjo nije bio jedini u to vrijeme koji se oduševljavao siromaštvom. Poznati su mnogi pauperistički pokreti toga vremena u Europi, ali većinom su bili heretički. Međutim, takvi pokreti nisu bili pravi razlog zbog kojega se Franjo odlučio na apsolutno siromaštvo. Dokaz za to imamo u drugim spisima o sv. Franji.
Tako, na primjer, Franjin prvi biograf Toma Čelanski u svom Prvom životopisu piše da je Franjo na blagdan apostola Matije, 24. veljače 1209., u crkvici Marije Anđeoske zvane Porcijunkula čuo što je Krist rekao učenicima, kad ih je poslao propovijedati, naime, da sa sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novca, ni kruha, ni obuće i neka nemaju dviju haljina (usp. Mt 10,7-19). Kad mu je svećenik bolje objasnio, ispunjen neizrecivom radošću rekao je: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti. Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen zamijenio je konopčićem. Od tada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti” (1Čel 21-22). Slično opisuje i Legenda trojice drugova (LegTd 25).
Isto je tako Franjo učinio kad su mu došli prvi drugovi. „ʻSutra ujutro ćemo poći u crkvu te ćemo prema Evanđelistaru saznati kako je Gospodin učio svoje učenikeʼ, reče Bernardu Kvintavalskom. Kad je sljedećeg jutra otvorio Evanđelistar, namjerio se na Kristove riječi: ʻAko želiš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu’ (Mt 19,21); ʻNišta ne nosite na put…’ (Mt 16,24; Lk 9,23). Svetac je zaključio: ʻBraćo, ovo je naš život i Pravilo sviju onih koji se htjednu pridružiti našoj družbi. Pođite, dakle, i izvršujte što ste čuli’” (LegTd 29).
Franjo je, dakle, prihvatio siromaštvo jer je sam čuo te Gospodnje riječi, a ne zato što je vidio tuđe siromaštvo. To je potvrdio u svojoj Oporuci: „I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (Opor 16-17). Franjin izbor nije proizišao ni iz kakvoga društvenog ili asketskog razmatranja. Bio je to učinak obraćenja, postupnoga otkrivanja otajstva siromaštva kroz siromahe, gubavce i prosjake, što ga je dovelo do otkrivanja siromašnoga Krista, a zatim i evanđelja siromaštva.
Poslije je otkrio ključni tekst teologije siromaštva: Krist, premda bijaše bogat, postade siromašan radi nas. Pronašao je uzvišeni izraz altissima paupertas (najuzvišenije siromaštvo) (2 Kor 8,2). Jednom je prilikom rekao kardinalu Hugolinu: „Sa svoje strane smatram kraljevskim dostojanstvom i uzvišenim plemstvom slijediti onoga Gospodina koji je, premda bogat, postao siromašan radi nas” (2Čel 73).
To Kristovo siromaštvo-kenoza (poništenje samoga sebe) bilo je za Franju temeljni razlog siromašnoga života Manje braće. To je središnji motiv šestoga poglavlja njegova Pravila: „Gospodin je radi nas postao siromašan na ovome svijetu” (PPr 6,3). Franjo promatra čitav Isusov život kroz otajstvo siromaštva, osobito u dvama trenucima koji mu govore o poništenju i poniženju: Betlehemu i Kalvariji. On to otajstvo promatra trajno prisutno u tihoj prisutnosti Spasitelja u euharistiji.
U Franjinoj školi i Klara je učinila radikalno siromaštvo središtem cijelog svoga evanđeoskog nastojanja i najautentičnijim izrazom svoje zaručničke vjernosti samome Kristu. Doslovno je ispunila uvjet koji je Isus postavio da bi ga netko mogao izbliza slijediti: dala je prodati obiteljsko imanje i prihod od prodaje podijeliti siromasima. Isto su učinile i njezine sestre. Zajedno s njima htjela je iskusiti stvarnost siromašnoga života, u trajnoj nesigurnosti, živeći samo od korisnoga rada i pouzdanja u milost Božju.
