Pretovarenost i kronična iscrpljenost je nešto na što se ljudi općenito najviše žale, a žene pogotovo. Narativ je uvijek isti, kao i kada zmija u edenskom vrtu „prodaje” priču ženi kako će „moći sve” ako ju posluša i bit će kao božica. Zašto mi žene uvijek nasjednemo na istu priču? Što je to u nama da tako „grizemo” kada nam se ponudi ideja da „možemo sve”?
Ovih dana pratim kako različiti fitnes treneri i trenerice ohrabruju svoje polaznice da mogu sve jer su žene. Tako lako uđe u uho, no tako zapne kada se pođe na jednoj dubljoj mentalnoj razini obrađivati. Kako to da možeš sve samo zato jer si žena? Jel’ to znači da ako si muškarac, onda ne možeš sve? I, što je to „sve”?
Ali, priča ne staje tu. Nakon što jedna čuje takvu priču, uvlači i sve druge žene oko sebe u isto, tako da se stvaraju klanovi tzv. samosvjesnih, a bolje rečeno „pregorenih” žena. Svaka žena ima neku svoju povijest. U kakvoj je obitelji odrastala, uz kakvu majku i kakvoga oca? Je li imala braću te u kakvom je odnosu bila s njima? Sve to skupa je presudno za njezinu sliku o ulozi žene i o tome što je to što bi žena u životu trebala raditi i što uopće uloga žene podrazumijeva. Na psihoterapijama, često u šali, kada mi dolaze klijentice i počnu kukati nad svojim brakom i tzv. kemijom koja je nestala između njih i muževa, znam im reći kako je očekivati „kemiju” u braku varka jer umjesto kemije dobijemo „fiziku” u smislu da čistimo, peremo, kuhamo, nosimo djecu tijekom trudnoća mjesecima pa rađamo itd.
„Sljepoća” srca
Što se dogodi sa ženama pa, kada po ulasku u brak i pogotovo po rođenju djeteta, počnu gubiti na ženstvenosti i umjesto da biraju biti „nježne”, kao za cilj si postavljaju biti „jake”? Mišljenja sam kako veliki broj njih biva do tada već razočarano u svoga životnog partnera. Kako sam već i ranije pisala, uvijek nam naša životna „razočaranja” dolaze od naših životnih „opčaranja”. To je ono što u narodu često čujemo kao: „Otvorile su mi se oči!” No, tek tada je nastupila prava sljepoća i to ona sljepoća srca. Žena prestaje vidjeti sve ono što joj muškarac iz svoga znanja, iskustva i kapaciteta nudi i lagano s vremenom počinje dizati zid između sebe i njega. Zanimljivo je primijetiti kako kamenje za izgradnju toga zida često dobiva od onih sebi najbližih. Kuma, prijateljica, sestra ili čak majka vrlo često podržavaju tu njezinu „sljepoću” za dobre stvari kod njezina muža tako da ohrabrena tim „kolektivnim ludilom” sve više postaje sigurna kako je njezin brak jedan veliki promašaj i kako je ona u biti samo jedna žrtva nesretnih okolnosti. U takvim situacijama potpuno zaboravlja preuzeti svoj dio odgovornosti za brak u koji je pri punoj svijesti i čvrstoj odluci ušla. Često, slušajući žene u ordinaciji kako su ogorčene zbog ponašanja svojih muževa, upitam: „A, čija je odgovornost to što ste s tom osobom u braku?” Tada slijedi dugi monolog kako nije dobro gledala, kako je bila zaljubljena, kako je on sva ta svoja negativna ponašanja zamaskirao i tako redom. Istina je, jedan se dio muškaraca, a i žena isto tako, prije ulaska u brak uistinu zna vrlo vješto pretvarati da su netko drugi da bi tek nakon vjenčanja, kada su sigurni u svoju poziciju koja je ozakonjena i još pred Bogom zapečaćena, počeli biti onakvi kakvi u svojoj biti jesu. Jasno je da takvi slučajevi postoje, no to je jako, jako rijetko. Takve slučajeve možemo nazvati nekim patološkim oblikom ponašanja, no kako to da se danas među ženama u javnom prostoru putem raznih mreža sve više širi narativ u kojem se pojam „muškarca” poistovjećuje s pojmom „psihopata”? Čovjek bi se zapitao postoji li uopće osoba koja ima tipična obilježja muškarca (fizička i psihološka) a da mu se ne pridaje atribut psihopata. Na jednoj „ženskoj” kavi nedavno dok su žene spontano iznosile iskustva sa svojim muževima (uglavnom navodeći njihove negativne osobine i to na duhovit način) jedna je mlada žena počela svoga muža hvaliti kako je dobar, vjeran, kako ima tako dobrih razmišljanja i da joj njegovi savjeti u životu puno znače. Vrlo brzo je bila osuđena od većine drugih žena i opisana kao ona kojoj je „muž psihopat isprao mozak”. Ovakvi stavovi su jako ohrabrujući za sve one koje samo traže razlog da muža stave u ladicu „suvišno, teretno, nekorisno”. Šteta ne staje samo na tome jer žene s takvim stavom prema svojim muževima isto prenose u svoju obitelj što značajno negativno utječe na figuru oca u obitelji.
Figura oca je ključna za emocionalni razvoj djece a posebno dječaka. To je figura koja sa sobom nosi snagu, zaštitu i sigurnost. No, čemu bi ta figura uopće i trebala ako je majka već sve te osobine samoj sebi pripisala. Tako da umjesto figure majke koja sa sobom nosi nježnost, prihvaćanje i ljubav, imamo majku sa sloganom „žena si možeš sve!”. Otac je tada izguran sa svim svojim potencijalima i, nažalost, većina njih se onda i sama počinje povlačiti iz svoje obitelji i odlazi u kladionice, lov, kafiće, nogometne treninge nakon kojih slijede cjelonoćna druženja ili gdje već koji od njih ima mogućnost da „pobjegne” iz kuće i od svoje obitelji za koju osjeća da ga ne uvažava.
Bračna očekivanja
Prije ulaska u brak svaki muškarac mašta o tome i želi da mu se žena u braku „ne promijeni”. Želi da ostane tako lijepa, mlada, vitka, vesela, neopterećena i spremna na spontanost kakva je bila i tijekom veze prije braka. S druge strane, žene maštaju o tome kako će kad uđu u brak promijeniti svoje muževe i točno već znaju na kojim područjima njegova ponašanja i razmišljanja treba „poraditi”. Ono što se dogodi u braku je upravo suprotno svemu očekivanom. Žena se vrlo brzo značajno počne mijenjati. I to ne samo zbog trudnoća u kojima mijenja svoju tjelesnu figuru nego dolazi do transformacije na planu emocija. Manje se smije, prestaje biti spontana, počinje muža kritizirati za stvari kojima se prije braka kod njega smijala i podržavala. S druge strane, muž ostaje isti. S istim obrascima ponašanja i istim mentalnim sklopom i, u većini slučajeva, „cijepljen” od bilo kakve mogućnosti za promjenom. Razinu novonastale frustracije možemo samo zamisliti. I ukoliko još u međuvremenu dobiju i dijete, stvar postaje komplicirana i to puta tri. Tada slogan „žena si možeš sve” postaje sinonim za hladnoću u braku, odguravanje muža od sebe (i fizički i emocionalno) te brak polako dolazi u krizu. U tim situacijama može biti presudno imati uz sebe emocionalno zrele prijatelje koji će znati stvari razabrati i raskrinkati varku u koju su upali, i žena i muškarac. Vratiti se svojim ulogama, vratiti se svojim kapacitetima i onome što je moj zadatak i doprinos braku je presudno. Svako raspirivanje vatre, bilo od strane tzv. prijateljica ili tzv. kumova može biti samo kap koja će preliti čašu. Svakako se preporučuje pronaći ponovno nit duhovnosti koja nadilazi naša shvaćanja stvarnosti i naših istina i prisjetiti se kako je življenje braka odluka koja se donosi svako jutro i na kojoj se zahvaljuje svako večer.
Brak je pretijesan da u njemu dvoje ljudi živi ulogu muškarca. Žene, vratimo se k sebi i raskrinkajmo narativ koji nam se priča i u koji nas se tjera da vjerujemo. Tko ima koristi od naših svađa u obiteljima? Tko je taj koji će našu djecu uzeti pod svoju zaštitu kada im otjeramo oca svojom grubošću i nepoštovanjima? Žena si, ne moraš sve! No, moraš (trebaš) ono za što si stvorena. Budi nježna, budi strpljiva, pokaži ljubav. Budi žena!
