Netko je zgodno usporedio Deset Božjih zapovijedi s kućom. Prve tri zapovijedi koje se tiču čovjekova odnosa prema Bogu predstavljaju krov kuće. Kao što krov štiti kuću i ljude koji u njoj žive, tako i ove zapovijedi stoje u službi očuvanja ljudskoga života. Sljedećih pet zapovijedi koje se odnose na zaštitu međuljudskih odnosa simbolizira dnevni boravak u kojem se manje-više događa cjelokupni ljudski život i komunikacija. Podrum je slika za posljednje dvije zapovijedi koje se tiču naših nakana, želja i poriva, svega onoga skrivenog u nama. Od svih zapovijedi posljednja najviše insistira na međuljudskim odnosima. Njezin objekt je “drugi”. U Knjizi Izlaska 20,17 “drugi” je istaknut čak sedam puta: “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!” U židovskom svijetu kuća je slika za sav ljudski imetak, zemlju, zavičaj, sve ono što je Izraelca činilo slobodnim. Žena je duša kući, a sluga, sluškinja, vol, magarac ono što neodvojivo pripada kućnoj zajednici.
Bog ne kaže jednostavno: “Ne poželi!” On ne osuđuje čovjekovu želju. Čovjek je bitno biće želje koja je sama po sebi dobra. Da nema želja, ne bi bilo ni života ni potrebe za izumima, gradnjom, učenjem i poučavanjem. Želja je čovjekov temeljni poriv, najdublji temelj duše. Na osnovi temeljite lingvističke i teološke egzegeze biblijskih tekstova hebreist i orijentalist André Chouraqui došao je do mnoštva zanimljivih podataka i zaključaka koje je objavio u knjizi Deset zapovijedi danas. Deset Besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću. Tako on, između ostaloga, ističe da hebrejska Biblija poznaje dva pojma: hefec – želju koja je čovjeku bitno imanentna i u sebi dobra te hamad – pohlepu. U zadnjim dvjema zapovijedima stoji Lo tahmod (od hamad!) – “hlepiti, žudjeti nećeš”. Bog, dakle, ne dokida čovjekovu želju nego ju diferencira. Zabrana se odnosi na tuđe stvari. Vremenom se izvorna Božja poruka kroz prijevode izgubila i pogrešno tumačila. U latinskom tekstu Vulgate korijen hamad (žudjeti, hlepiti) preveden je glagolima conscupisces što se odnosi na spolnu želju i desiderabis (desiderare: “tražiti zvijezde”), ali je svaki oblik želje bio za osudu. Ovakva kriva generalizacija, tvrdi spomenuti autor, imala je katastrofalne posljedice u duhovnoj povijesti kršćanskog Zapada jer su kršćani osudili načelo same želje, koja je dopustiva i korisna. Tek je pojavom Reformacije i rasprostranjenošću teksta Biblije na narodnim jezicima vraćeno izvorno značenje želje – da je ona u službi života – i da svatko ima pravo na posjedovanje onoga što nikome ne pripada.
Iz psihologije znamo da je duša bačva bez dna. Naši čini, stremljenja i kompleksi samo su očitovanje naših duševnih procesa. Pedagozi ističu da čovjek može biti zadovoljan tek onda kada doživi ograničenje svojih želja, a bit pohlepe je da ona ne poznaje granice, ne može nikada biti zadovoljena. Pohlepa se ne odnosi samo na materijalno, nego je orijentirana na život uopće. U Bibliji se pohlepa veže za idolopoklonstvo. Već se u Knjizi Postanka, u izvještaju o čovjekovom prvom grijehu, naslućuje da je pohlepa izvor svakoga grijeha. Pohlepnik namjesto Boga stavlja neko stvoreno dobro, a u konačnici samoga sebe. Stoga će sv. Pavao požudu izričito nazvati idolopoklonstvom (Kol 3,5). Starozavjetni proroci i mudraci na mnogo mjesta u Bibliji udaraju po onima koji svoje bogatstvo stječu na nesreći i gaženju prava drugih, osobito siromaha koje Zakon mora štititi od bilo kojeg oblika iskorištavanja. Bolesna pohlepa koja izvire iz zavisti može dovesti do najgorih zala pa i do smrti. Sjetimo se priče o kralju Ahabu i Nabotovom vinogradu (1 Kr 21). Ahab je zatražio od Nabota da mu ustupi vinograd koji se nalazio uz njegovu palaču, nudeći mu bilo drugi, bolji vinograd bilo novac. Međutim, Nabot ga je odbio jer nije želio prodati baštinu svojih otaca. Da udobrovolji svoga muža Ahaba, Izebela je skovala spletku protiv Nabota postavivši ga na čelo naroda i lažno ga optuživši da je proklinjao Boga i kralja. Nabot je kamenovan, a Ahab se konačno domogao njegova vinograda. Što nam poručuje ova priča u kontekstu Desete zapovijedi? Ahab je toliko bio zaslijepljen Nabotovim posjedom da nije mario što on Nabotu znači. A njemu je to bilo nešto najsvetije – baština njegovih otaca. Nemamo li i mi sličnih iskustava u našim životima, kada se želimo po svaku cijenu domoći tuđega a da pritom i ne pomislimo što ono znači vlasniku pa bilo riječ i o najobičnijoj i u sebi bezvrijednoj stvari? Pohlepnika pokreće strast, ali u zbilji on uopće ne djeluje radi vrednote nego egoistično, on tvrdokorno ustrajava na tome da svoj pogled na stvari stavi na mjesto same stvari, kako ističe filozof Robert Spaemann.
Pohlepa, kao pritisak da se s drugima mjerimo i “nadvisujemo” ih u materijalnim stvarima nije uzrok samo većine financijskih poteškoća danas nego u konačnici uzrok mnogih fizičkih i duševnih bolesti, obiteljskih tragedija i osobnih razočarenja. Za ilustraciju nam može poslužiti novela Lava Nikolajeviča Tolstoja Koliko je čovjeku potrebno zemlje? Tolstoj pripovijeda kako je neki gospodar nepregledne i kvalitetne zemlje obećao dati jednom seljaku gotovo zabadava onoliko zemlje koliko je može pješačenjem obuhvatiti od izlaska do zalaska sunca. Jedini uvjet je bio da o zalasku sunca bude točno na onom mjestu odakle je krenuo. I seljak se dao na posao, hodao je sve brže i brže i zapasao je veliki krug. O zalasku sunca posljednjim atomima snage stigao je na točku odakle je krenuo, ali je bio mrtav. Okupljeni ljudi iskopali su mu grob i položili ga u nj. Tom siromahu bilo je potrebno svega dva metra zemlje, od glave do peta, poentira Tolstoj.
Premda volimo naglašavati da je Zapad utemeljen na kršćanskim vrednotama, istina je da zapadna društva počivaju na nezajažljivoj pohlepi i želji da se namakne što više materijalnih dobara. Na pohlepi počiva i tržišna ekonomija, a reklame hrane bolesnu želju za stvarima za koje inače uopće ne bismo marili. Chouraqui tvrdi da “novi medij vizualno ruši sve granice između luksuza bogatih i bijede siromašnih”. Upravo posljednja Božja zapovijed raskrinkava naše površno kršćanstvo i stavlja nas pred pitanje: Služimo li Bogu ili bogatstvu?
Isusu je bila dobro poznata ljudska sklonost ka pohlepi. Za primjer nam može poslužiti odlomak iz Lukinog evanđelja 12,13-21. Neki je čovjek prišao Isusu i zatražio od njega da presudi između njega i brata mu u sporu oko nasljedstva. Isus mu daje odgovor: “Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama? Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Pomalo čudan odgovor jer bismo očekivali da će Isus jasno stati na stranu pravde i zakinutoga. Ovim odgovorom Isus zapravo kazuje da se ne može biti sudac, ne može se biti pravedan tamo gdje već vlada pohlepa. Mi hlepimo ne samo za materijalnim, nego i za ugledom, za boljim mjestima, za vlašću. U toj bolesnoj želji gazit ćemo preko drugih, iskorištavati ih. I Boga ćemo upregnuti i podložiti našim bolesnim ambicijama. Sve ćemo učiniti – samo da se domognemo onoga za čim žudimo. A Isus nudi rješenje za sretan život: Treba se bogatiti u Bogu. A to konkretno znači u ljubavi i solidarnosti prema drugome, pogotovo prema onima rubnima, siromasima, zaboravljenima. Život se osvaja u darivanju sebe drugima.
Da se vratimo slici kuće s početka teksta. Bog je taj koji silazi u naše “podrume” života, među životne strahove i sreće, i daje nam ono što nam zaista treba, obećanje da je on Jahve, Bog naš. On nam je podario život i on će ga i očuvati. Novac i druga materijalna dobra daju nam doduše određenu slobodu i neovisnost, ali iluzorno je na njima graditi smisao života. Život izvire i stremi ka odnosima, međuljudskim odnosima.
(Darko RUBČIĆ)
