Početna stranica » Kršćanstvo bez evanđelja

Kršćanstvo bez evanđelja

309 pregleda

„A zašto uvijek govoriš – govorite – o evanđelju?” To pitanje mi je bilo postavljeno nekoliko puta. Postavili su mi ga svećenici. Bio sam zbunjen. Iznova zbunjen. Nema ničega vrjednijega o čemu bih mogao govoriti.

Svojedobno mi je Petar Galauner, svećenik isusovac, pripovijedao o svojoj nezgodi koja mu se dogodila kada je 1987. godine, dok je obavljao službu u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, jednu večer sjemeništarce poveo da zajedno pogledaju film „Misija” Ronalda Joffea. Film je to o isusovačkim misionarima koji su u osamnaestomu stoljeću uspostavili misiju među Guaranima u paragvajskim prašumama. Unatoč osobitim uspjesima u radu s njima – i na vjerskom, i na kulturnom i na gospodarskom području – zbog onodobnih političkih previranja i suprotstavljanja, povezanih s trgovanjem robljem, isusovci ostaju napušteni sa svih strana (uključujući i s crkvene). Isusovci bolnu kob Guarana prihvaćaju kao svoju i stradavaju zajedno s njima.

U onomu što mi je Petar Galauner pripovijedao, osobito značenje ima činjenica da prevoditelj filma riječ ‘Jesuits’ nije preveo na hrvatski, nego je zadržao termin ‘jezuiti’. Dakle, dok su on i njegovi sjemeništarci potreseni išli uz Vončininu ulicu prema Šalati, jedan je sjemeništarac, ne znajući da su ‘jezuiti’ i ‘isusovci’ isto, prišao Petru Galauneru i upitao: „Pater, ima li još igdje u svijetu tih jezuita?”

Petar Galauner mi je rekao da se nikada u svomu životu nije osjećao toliko posramljeno. Kako da dječaku – mladiću kaže da su pripadnici iste družbe? Po čemu bi on to mogao prepoznati? Koliko je evanđelje koje su isusovački misionari u osamnaestomu stoljeću živjeli u Paragvaju usporedivo s evanđeljem koje mi živimo?

Podsjetilo me je to na jednu neobičnost. Već trideset godina sudjelujem u emisiji „Duhovna misao” na Prvom programu Hrvatskoga radija. Pritom svoj prilog redovito započinjem riječima: „Mir vam i dobro!” Tijekom tih godina bilo je, razumljivo, različitih reakcija na moje priloge. Kao posve osobitu izdvajam reakciju jedne žene koja se trebala dosta potruditi da dođe do moga telefonskoga broja. Rekla mi je: „Znate, to što svi vi govorite, ja baš odviše ne slušam, ali želim da znate da mi nikada nitko osim vas u životu na početku dana nije poželio ‘mir i dobro’. I zato Vam hvala.”

Kao drugu, bit će još i osobitiju, reakciju na te moje priloge navodim pitanje: „A zašto uvijek govoriš – govorite – o evanđelju?” To pitanje mi je bilo postavljeno nekoliko puta. Postavili su mi ga svećenici. Bio sam zbunjen. Iznova zbunjen. Nema ničega vrjednijega o čemu bih mogao govoriti.

Nije moguće biti kršćanin na odstojanju od evanđelja. Nije moguće procjenjivati koliko je uputno primaknuti mu se. Paziti da se na njemu ne opržiš. Nije moguće zadržati prostor za uzmak. Tko se uistinu odluči za evanđelje, odlučuje se za posve neizvjesnu kob. Što će mu evanđelje dati, što od njega tražiti? Blaženstvo? Stradanje? To više nije od prvotnoga značenja. Evanđelje je put s kojim se duša sjedinjuje bez ostatka. Nema ništa vrednijega nego svoj život sjediniti s evanđeljem. Biti čovjek, biti dobar na evanđeoski način.

Naravno, dobrota je prostranija i od Crkve i od evanđelja. Ali dobrota Crkve, dobrota evanđelja ukorijenjena je u Isusov Govor na gori. U Isusa. Biti dobar, biti čovjek na Isusov način, posve je osobito životno određenje. Živjeti evanđeoski znači uvijek imati hrabrosti stajati pred poticajima s gore kao pred zrcalom. I pritom ne odvratiti pogled. Ni srce.

Ključne riječi: evanđeljestjepan licevjera