Početna stranica » Deveta Božja zapovijed: Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

Deveta Božja zapovijed: Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

242 pregleda

Život može i mora da donosi bezbroj različitih mogućnosti, pa i to da veza ne mora uvijek funkcionirati, da ljudi nisu baš uvijek i u pravilu sretni, ali to ne daje nikome za pravo da krade tuđu sreću

Najpoznatija parabola Staroga zavjeta, ona o siromašnoj ovčici, prema Drugoj Samuelovoj, bila je upućena obljubljenom i slavnom židovskom kralju Davidu. Prorok Natan kralju priča o dva čovjeka: o bogatašu koji je imao ovaca i volova u izobilju i o siromahu sa samo jednom ovčicom o kojoj je brinuo kao o vlastitoj kćeri. I kako to biva često u životu, bogataš ukrade siromahu tu jednu jedinu njegovu ovčicu i pripremi je svojemu gostu. David se upecao i na priču reagira s jednakom količinom strasti za pravednost, žestoko se rasrdivši na toga čovjeka, – “smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio” – kao što je i s jednakom straš­ću počinio preljub i ubojstvo kako bi preljub sakrio. Vrhunac čitavog slučaja dosegnut je u prorokovim optužujućim riječima: “Ti si taj čovjek!”, koje raskrinkavaju Davida kao kradljivca tuđe žene, kao silnika nad stranim plaćenikom Urijom Hetitom i kao njegovog ubojicu.

Pogledajmo sada detaljnije kako se David ponio, u čemu je sve pogriješio i kako je uspio u samo nekoliko koraka prometnuti se od miljenika Božjega, koji je u zanosu Bogu pjevao psalme, do preljubnika, spletkara i ubojice. Odnosno, zašto se kralju Davidu činila vrjednija ljubav prema ljepoti tuđe žene od života njezinog muža?

Prema shvaćanju njemačkog filozofa Roberta Spaemanna postoje dva svojstva, tj. dva fenomena, koja uzrokuju sljepilo za vrednote, za ono što je jedino ispravno i dobro u tom trenutku. Prvo svojstvo je tupost, a primjer za to navodi nam Stari zavjet u pripovijesti o Ezavu koji je svoje pravo prvorođenog prodao Jakovu za jednostavnu kašu od leće. Tupoglavom Ezavu učinilo se u trenutku kad je bio gladan važnije utažiti glad, nego misliti na apstraktnu i blijedu veličinu prava prvorođenog. Ezav tako zbog svoje tuposti nije bio spreman prosuditi o pravoj hijerarhiji vrednota. U Davidovom slučaju radi se o sljepilu za vrednote uzrokovanom straš­ću, ali da ne bi bilo zablude, radi se o sljepilu kojega je on bio svjestan, jer u suprotnom ne bi bio sve učinio da sakrije svoj prijestup. Toliko je zanesen straš­ću prema Bat-Šebi da njezinog muža šalje na položaj u ratu na kojem će sigurno izgubiti život. Zbog “ljubavi” prema Bat-Šebi ne vidi podlost kojom ubija svoga ratnika, a da ne govorimo o njegovom kukavičluku: dok su mu vojnici u ratu i ginu za njega, on šeće po krovu svoje palače i gleda lijepe žene.

U određenom smislu strast nam omogućuje da prepoznamo vrijednosnu kvalitetu nečega, ovdje konkretno Bat-Šebinu ljepotu. Složit ćemo se da život bez strasti nije dobar život. Ako se netko ne može razbjesniti zbog nepravde, to je zato što mu nešto bitno nedostaje. Međutim, unatoč tome što nam strast može otkriti vrednotu, ona nam istovremeno iskrivljuje proporcije vrednote, pa ne možemo vidjeti pravu hijerarhiju vrednota, te tako onaj tko djeluje iz strasti ne radi zbog vrednote nego da nametne svoj sebični pogled na stvarnost. Ljubav koja nam daje da otkrijemo vrednotu drugoga čovjeka, njegovu ljepotu, nešto je što nas obuzima. Ali Bat-Šebina ljepota bila je poznata i njezinom mužu, a razlog zašto bi tu ljepotu trebao dobiti David, a ne Urija nije to što je Bat-Šeba lijepa nego što kralj smatra da je mora imati on, a ne Urija Hetit (R. Spaemann). Od požude preko preljuba kao krivotvorenja ljubavi – na hebrejskom preljub znači krivotvorenje – do ubojstva, David sramoti svoj izbor i svoj poziv, te samim tim i svoju vjeru u Boga koji ga je izabrao. Zbog svojih grijeha pada pod udar božanskoga gnjeva, a oproštenje zadobiva pokajanjem.

Deveta Božja zapovijed (kako je navodi Katekizam Katoličke Crk­ve prema tradiciji koja se drži Augustinove numeracije), od čijeg je kršenja za Davida sve krenulo naopako, potvrđuje i proširuje zabranu preljuba te granicu između dopuštenoga i zabranjenog premješta na prvi pogled na područje želja i unutarnjih poriva, s tim da granicu naznačuje predmetom za kojim se teži. No, ono što u prijevodu na naš jezik i na mnoge druge izgleda kao zabrana same seksualne želje u izvorniku dobiva važnu razlikovnu oznaku. Dekalog ne zabranjuje želju, koja sama po sebi nije pogrešna, nego hlepnju, odnosno žudnju koja uključuje jak poriv da se poigrava s onim za čime se žudi, poriv da se posjeduje ono što nam ne pripada. Želja se može vrlo lako preokrenuti u požudu, a požuda postati “gnjilež u kostima” (Izr 14,30) te se izopačiti u zlobu, gorčinu, pakost, ljubomoru i dovesti čak, kako smo vidjeli u slučaju Davidove afere s Bat-Šebom, sve do umorstva.

Onaj tko ustrajava u hlepnji prema tuđem životnom partneru riskira da postane razaratelj tuđe sreće. Od Knjige Postanka koja ljudsko biće vidi cjelovito tek u stvaranju muškarca i žene, preko Pjesme nad pjesmama u kojoj se slavi erotska ljubav između dvoje zaručnika, pa sve do Knjige Izreka koja kaže: “Tko je našao ženu, našao je sreću i stekao milost od Jahve”, slavi se i naglašava svetost i nepovredivost veze između muškarca i žene. Držati se ove zapovijedi stoga ne znači samo ograničavati i strogo bdjeti nad vlastitim željama i prohtjevima, nego je njezino obdržavanje prije svega prirodna posljedica uspostavljanja ravnoteže sa samim sobom, s drugim ljudima i s Bogom, što vrijedi za sav Dekalog. Ostvarivanje svoje ljudskosti u ovom slučaju ide preko davanja prostora slobode drugima koji su u životnoj vezi i u koju nitko nema pravo dirati i koju treba poštivati.

Životni savez između dvoje ljudi koji svoje idealno ostvarenje nalazi u instituciji braka, nekako sumira sve ono što nazivamo ljudskim iskustvom. Biti čovjek ostvarujemo najtemeljitije unutar tog odnosa. Taj odnos između dvoje sadrži sve: od strastvene privlačnosti, erotske ljubavi, slobodne odluke za zajednički život, rađanja i odgajanja djece, financijske situacije od koje ovisi egzistencija, preko ambicija, karijere, ali i žrtve za partnera i djecu, do bolesti koja je gotovo pa i neizbježna kao i zajedničke starosti. Muškarci i žene ipak dolaze s istoga planeta, planeta susreta i odluke da se bude za drugoga. Uzeti to nekome znači osuditi ga na samoću, izbaciti ga na drugi planet gdje nema života. Ova nam se zapovijed može činiti samorazumljivom, a možda i manje važnom jer je na pretposljednjom mjestu, ali je činjenica da ona štiti zajednicu kojoj imanentno pripada zadaća odgajanja čovjeka za sve druge zapovijedi i vrednote. Odavno je poznato da sve što jesmo dugujemo i nosimo iz obitelji. Od oca i majke dobivamo ili ne dobivamo osjećaj za sveto, za dobro, za ispunjen život i na koncu za sreću.

Život može i mora da donosi bezbroj različitih mogućnosti, pa i to da veza ne mora uvijek funkcionirati, da ljudi nisu baš uvijek i u pravilu sretni, ali to ne daje nikome za pravo da krade tuđu sreću. Američko-afganistanski romanopisac Khaled Hosseini u svome djelu Lovac na zmajeve kaže da je grijeh uvijek krađa, a možda je ovaj hlepnje za tuđim partnerom najnesretniji.

(Hrvoje VRANJEŠ)