Kolumnist: Elvira Koić - Skupljajući zalaske sunca
Objavljeno: 20. 08. 2019. 11:01
Psihijatrija je medicinska disciplina u kojoj se često propituju ljudska prava, primarno u kontekstu zaštite prava pacijenata. O medicinskom osoblju i zaštiti njihovih prava također se raspravlja, doduše vrlo rijetko, uglavnom kada se dogodi neki incident.

Medicinsko osoblje uglavnom ima obveze i odgovornost. Uobičajeno su sva „prava” direktno proporcionalna s preuzetim obvezama i odgovornostima, što znači da što se više obveza i odgovornosti preuzima, poštuje i ispunjava, veća su i prava. U skladu s tim bi se trebalo i ponašati. No, kako tko, kako gdje i kako kada….

Općenito je tako i inače s ljudskim pravima. O njima se promišlja uglavnom nakon neke situacije kada se grubo krše. Inače se može steći dojam kao da postoje samo kao neki filozofsko-sociološki koncept, iako su itekako konkretna. Ljudska prava su svojevrstan okvir. Ona su utemeljena u ljudskom dostojanstvu i čine posebnom ovu civilizaciju.

No, vremena su takva da se počesto susreću osobe koje kao da imaju samo „prava”, a obveze i ne doživljavaju niti propituju. Najčešće se to događa u radnim sredinama, sve češće u školi, a nerijetko i u zdravstvu. Npr. kada se čuje rasprava o obvezi čuvanja svoga i tuđega zdravlja? Vrlo rijetko. Nešto malo u kontekstu borbe protiv pušenja u pasivne štete zbog duhanskoga dima. Sve ostalo je samo na razini kojekakvoga savjetovanja o zaštiti zdravlja. A gdje su obveze i odgovornost?

Dostojanstvo je neotuđivo

Dostojanstvo se također rijetko spominje, iako je ono srž cijele priče. „Opća povelja o ljudskim pravima, Ujedinjenih naroda” počinje riječima: Svi ljudi rođeni su slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima.

Dostojanstvo je unutarnji i istovremeno socijalni zahtjev za vrednovanjem i poštovanjem koji pripada svakom pa i nerođenom i mrtvom čovjeku, urođeno je i ne može se izgubiti. Poštovanje dostojanstva čovjeka znači stalno ga respektirati kao osobu i izostaviti sve što mu šteti. To znači da je čovjek subjekt, a ne objekt u življenju svoga života. Dakle, objektivno dostojanstvo je neotuđivo, bitno, specifično je ljudskom biću i definira ga začeće i rođenje čovjekom, ono je u srži ljudskoga života, ono znači čovječnost, „biti čovjek”. Ne može se reći „taj je život izgubio svako dostojanstvo” jer je to jednostavno nemoguće. Život čovjeka sam po sebi uključuje dostojanstvo. Dostojanstvo je i subjektivno, osjeća ga svatko za sebe, kao dio procjene tzv. svoga bitka ili kvalitete života, pa se ne može odlučivati i činiti u ime drugoga, niti „u ime ljudskog dostojanstva”. Nije ono neki privid, dostojanstvo je činjenica. Dostojanstvo je bit naše duše, a ne samo potreba.

Ono se na subjektivnoj razini doživljava kao „čast”, specifična kategorija koja pokriva različite vrijednosti koje osoba u sebi inkorporira s obzirom na podrijetlo (obiteljska čast), pripadnost nekom narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), spolnu biološku određenost (spolna čast) i tako dalje. Čast u užem smislu odnosi se na pravo svakoga čovjeka na osobni osjećaj vrijednosti, a čast u širem smislu označava pojam „ugled”, tj. poštovanje koje pojedincu ili nekoj organizaciji pripada na osnovi postojanja i socijalne funkcije u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima. Ključno je da se ugled stječe, nije dan sam po sebi, kao čast. Oboje su objekt zaštite u pravnim propisima svih zemalja. Tako je i s ljudskim pravima. Jedan od primjera obrane tih prava su rasprave o prisilnom psihijatrijskom liječenju, abortusu, suicidu ili o eutanaziji, laboratorijskoj prokreaciji, manipulacijama genima, „u ime zaštite ljudskih prava” i „u ime ljudskog dostojanstva”, subjekta ili objekta.

Ljudska prava posjeduju svi ljudi od svojega rođenja u čovječjem obliku u zajednici ljudi. Zagarantirana su svima zbog samoga postojanja, urođena su, prirodna i neotuđiva, ne mogu biti nikome oduzeta i moraju biti pravno zagarantirana od strane društvene zajednice.

Naše zajednice u kojima živimo, počevši od obitelji, uže i šire socijalne sredine, sela ili gradova do država i svjetskih zajednica, legitimirane su prije svega osiguravanjem različitih prava za one koje ih čine, za ljude, ljudskim pravima. Upravo borba za osiguranje i preuzimanje obveza za očuvanje ljudskih prava čini neku zajednicu „civiliziranom”. Ili ne.

Osnovna ljudska prava

Razlučujemo tri osnovne skupine ljudskih prava. Prva čine osobna prava: na život, dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti. Drugu skupinu čine građanska prava, politička i civilna, prava na jednakost pred zakonom, na ravnopravnost, slobodu govora, mišljenja, protoka informacija bez cenzure, slobodu religije, rasuđivanja, okupljanja, ujedinjavanja većina i manjina, pravo na azil i na peticije, a koja garantiraju nesmetano sudjelovanje u političkom životu u okviru zajednice, koji znači uređivanje odnosa na dobrobit svih, a bez straha od neopravdanoga kažnjavanja. Socijalna i ekonomska prava čine treću grupu, a osiguravaju svakom čovjeku opskrbljenost osnovnim stvarima potrebnim za preživljenje, slobodu izbora zanimanja i rada, slobodu kretanja, obrazovanja, nepovredivosti stana, garanciju privatnoga vlasništva, prava na nasljedstvo, zaštitu od neopravdanoga hapšenja. Četvrtu skupinu čine takozvana prava treće generacije, a to su pravo na mir, na razvoj, na zaštitu okoliša.

Iz tih prepoznatih, dogovorenih i definiranih ljudskih prava proizlaze i obveze svake osobe u odnosu na njihovo čuvanje i razvijanje. Poštovati dostojanstvo, čast i ugled drugoga, dopustiti mu da bude različit i drukčiji, dopustiti drugima da misle, govore to što misle i čine na dobrobit sebe, drugih i životne okoline, uz svakodnevno sprječavanje štete, obveza je svih stanovnika Zemlje. Iako je od postanka svijeta upravo tako, potrebno je češće podsjećati se na Knjigu Postanka: „I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih… I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!' I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.” Ovladati pa očuvati. Velika je to odgovornost i ogromno područje za stalno promišljanje i rasprave o ljudskosti kao cilju svakoga čovjeka, da bude i dalje veoma dobro.

Izvor:
Svjetlo riječi