Početna stranica » Venera, Capitolina i Palestina

Venera, Capitolina i Palestina

479 pregleda

Kad su Rimljani, godine 135. poslije Krista, Judeju preimenovali u Palestinu, to su učinili kako bi zatrli povijesno ime židovske zemlje Judeje

Zemlja Isusova zemaljskoga života tijekom povijesti je često bila predmet kršćanskoga zanimanja. Prvo zapaženije takvo zanimanje zbilo se nedugo nakon što je car Konstantin početkom 4. stoljeća zaustavio progon kršćana, te je s obitelji prihvatio kršćansku vjeru. Njegova je majka, sveta Helena, tada pošla u Svetu zemlju, u valjda najpoznatiji i najplodonosniji hodočasničko-arheološki pothvat u povijesti. Na temelju kršćanskih predaja, ali i poganskih rimskih zdanja čiji je cilj bio zatiranje spomena na biblijska zbivanja, otkriveno je mjesto Golgote i Isusova groba u Jeruzalemu, te je ondje izgrađena bazilika Svetoga groba. U Betlehemu, koji se nalazi dvanaestak kilometara južno od Jeruzalema, Helena je pronašla mjesto Isusova rođenja, uklonila pogansko svetište, te umjesto njega podignula baziliku. Na jeruzalemskoj Maslinskoj gori dala je pak izgraditi crkvu na mjestu Isusova uzašašća. Sva ta tri mjesta do danas su odredišta milijuna hodočasnika. Među njima je iz godine u godinu sve više Hrvata. Mnogi čitatelji ovih redaka vjerojatno su ih i sami pohodili, te su doživjeli ushit i blagoslov blizine mjestu Isusova rođenja, smrti, uskrsnuća i uzašašća.

Od predkonstantinovskoga doba do sv. Helene

Prije nego što je Konstantin, Helenin sin, osvojio prijestolje Rimskoga Carstva i obratio se na kršćanstvo, Svetom je zemljom upravljala poganska rimska vlast. Rimljani su progonili kršćane i zatirali kršćanska sveta mjesta. Također su progonili i židove, te su nastojali suzbiti židovsku buntovnost a usput i njihov identitet. Rimljani su kršćane progonili jer su kršćanstvo smatrali subverzivnom vjerom, a njegovo nezaustavljivo širenje prijetnjom svojim svjetonazorima i političkim kultovima. Židove su progonili nakon Bar-Kohbina ustanka koji je ozbiljno uzdrmao rimsku vlast u istočnim pokrajinama i koji su Rimljani za Hadrijanove vladavine jedva slomili 135. poslije Krista. Rimske vlasti često uopće nisu razabirale razliku između kršćana i židova, niti ih je zanimala. Kako bi suzbili kršćansku i židovsku prijetnju, stvarnu ili imaginarnu, Rimljani su osim progonstava prionuli i razaranju kršćanskih i židovskih svetinja. Između ostaloga su u Jeruzalemu na mjestu otprije porušenoga židovskog Hrama (onoga u kojem je i Isus naučavao) podignuli hram vrhovnom božanstvu Jupiteru Capitolinusu, te su po njemu preimenovali Jeruzalem u Aeliju Capitolinu. Na mjestu koje su kršćani štovali kao mjesto Isusova groba podignuli su poganski hram u čast Venere, božice plodnosti i pohote, a na mjestu Isusova rođenja u Betlehemu hram Adonisu, bogu žetve i Afroditinu ljubavniku. Čitavu su Judeju pak preimenovali u Palestinu.

Sveta je Helena po dolasku u Svetu zemlju na raspolaganju imala kraljevske ovlasti i kraljevski proračun. Nakon što je Konstantin dao razoriti Venerin hram na mjestu Isusova groba, Helena je nastavila s uklanjanjem poganske rimske baštine na kršćanskim svetim mjestima i s otkrivanjem kršćanskih svetinja, među kojima je bio i Kristov križ. O tim je zbivanjima oduševljeno pisao Euzebije, pisac Crkvene povijesti, u djelu Život Konstantinov, koje još nije prevedeno na hrvatski. Bio je to blistav početak pobjede božanskoga nad demonskim, duhovnoga nad mitološkim i biblijskoga nad poganskim. Helena se 327. iz Jeruzalema vratila u Rim, noseći sa sobom mnoge relikvije. Umrla je nekoliko godina kasnije. Mjesta koja su Konstantin i sveta Helena podignuli, ponajprije baziliku Svetoga groba i baziliku Rođenja Isusova, kršćani su nastavili pohoditi, poštovati i dograđivati.

Nestanak Aelije Capitoline

U jedanaestom je stoljeću fatimidski kalif el-Hakim ibnAmr Allah, poznat u povijesti i kao Ludi kalif, razorio baziliku Svetoga groba. Taj je barbarski čin bio povod za početak promišljanja o kršćanskom vojnom pohodu kojim bi se Sveta zemlja istrgnula iz ruku imperijalističke arapske islamske sile te vratila pod znak križa. Godine 1099., točno devedeset godina nakon el-Hakimova razaranja najveće kršćanske svetinje, europski su kršćani istjerali muslimanske kolonizatore iz Jeruzalema. U to su vrijeme na ropotarnicu povijesti bacili još jedno nasljeđe poganskoga rimskoga predkonstantinovskoga doba: ime Aelia Capitolina. Slično kao i Venerin hram na lokaciji Isusova groba i Adonisova na mjestu Isusova rođenja, Rimljani su na lokaciji srušenoga jeruzalemskog Hrama podignuli hram Jupiteru Capitolinusu, te čitav grad nazvali po njemu. Ni židovi ni kršćani taj naziv nikad nisu prihvatili, no on je stoljećima ostao u administrativnoj uporabi, i to rimskoj, bizantskoj i arapskoj. Kad su Arapi 638. poslije Krista zauzeli Jeruzalem, odnosno Aeliju, mislili su da se zove Ilija po proroku Iliji (!) pa je pod tim imenom zabilježen u svim ranoislamskim vrelima do 9. stoljeća (Ibn Ishak, Tabari, Ibn Sa‘d). S dolaskom križara ime je Aelia Capitolina maknuto iz državnih i upravnih registara, a u povijest se u potpunosti vratilo ime Jeruzalem. Danas malo tko znade da se najsvetiji grad židova i kršćana ikada i zvao drukčije.

Ustrajna, uporna Palestina

No jedna je ostavština poganske rimske vlasti nadživjela i svetu Helenu i Bizant i Perzijance i Arape i križare i mameluke i Turke i Britance, te dočekala doba obnovljenoga, suvremenoga političkoga i teološkog zanimanja za Svetu zemlju. To je naziv Palestina. On se duboko uvriježio u vjerskim, administrativnim, historiografskim, arheološkim, zemljopisnim, znanstvenim i drugim dokumentima; toliko duboko da golem dio današnje javnosti ima dojam kako se radi o imenu koje od pamtivijeka opisuje nečiju povijesnu, političku, vjersku, nacionalnu ili identitetsku stvarnost. Za razliku od drugih poganskih rimskih naziva, ime Palestina prihvatili su ne samo pogani (Rimljani, a nakon njih Perzijanci, Arapi i Turci) nego i židovi i kršćani. Nemalo je među i Hrvatima onih koji će se iznenaditi kad čuju podatak kako se Palestina uopće ne spominje u Svetom pismu, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Nigdje. Nikad. Ni jedan jedincati put. Nikad u povijesti nije postojala palestinska država, palestinska civilizacija, palestinski jezik, palestinska vlast, palestinska vjera, palestinski identitet, palestinski etnicitet ni palestinska nacija. Tek ovo zadnje, palestinska nacija, začelo se uslijed političke borbe Arapa protiv Izraelaca početkom 60-ih godina 20. st. Ime Palestina do danas se profiliralo kao nositelj snažnoga identiteta. Treba ga, dakako, poštovati. Tuđe identitete općenito treba poštovati, bez obzira na to jesu li ili nisu utemeljeni u povijesti, jesu li plod povijesnih državotvornih procesa ili su nastali nedavno, lukavo, proračunato, činom ad hoc političke manipulacije nazivljem, što Hrvati u Bosni i Hercegovini dobro znaju, i poštuju. No pitanje Palestine i palestinskoga identiteta djelomice zadire u kršćansku teologiju pa je nužno pobliže ga razmotriti. Prihvaćanje ideje kako je „Isus bio Palestinac”, koju su 70-ih godina 20. st. počeli propagirati Jaser Arafat i njegovi revolucionarni puleni iz PLO-a, odraz je opsežne neukosti i neupućenosti u povijest. Ona je anakronistična, anatopistična i komična. Kao kad bi tko ustvrdio kako je Buda bio Balkanac ili Sokrat Skandinavac.

Kad su Rimljani, dakle, godine 135. poslije Krista, Judeju preimenovali u Palestinu, to su učinili kako bi zatrli povijesno ime židovske zemlje Judeje. Judeja je dio Izraelove zemlje koju su nastanili Izraelci Judina plemena, jednoga od dvanaest plemena nazvanih po dvanaestorici Jakovljevih, to jest Izraelovih sinova, Abrahamovih praunuka, nakon što je Jošua, Mojsijev nasljednik, osvojio Kanaan. Kralj David potječe iz Judina plemena, a razdoblje njegove vladavine vezano je za Judeju, što je latinski oblik hebrejskoga naziva Juda. David je najprije kraljevao u Hebronu, a potom je zauzeo Jeruzalem i učinio ga duhovnim i političkim sjedištem Izraela. I Hebron i Jeruzalem nalaze se u Judeji. U Judeji je i Betlehem gdje se tisuću godina nakon Davida rodio Isus, također iz loze Judina plemena. Imena Palestina Rimljani su se domislili zbog imena Filistejaca, jednoga od najljućih židovskih neprijatelja starozavjetnoga doba. Logično je postaviti pitanje kakve veze imaju Palestinci i Filistejci. Odgovor je: nemaju nikakve.

Tko su bili Filistejci

Podrijetlo je Filistejaca enigmatično, ali je vrlo izgledno da su bili egejski narod koji je do istočnih obala Sredozemnoga mora došao otprilike u isto vrijeme kad su iz Egipta i sinajske pustinje, preko rijeke Jordana, u Kanaan ušli Izraelci. Filistejci su pokušali prodrijeti prema jugu u Egipat, ali su ih Egipćani spriječili. Nakon toga neuspješnog pohoda nastanili su se u priobalne krajeve oko gradova Gaze, Aškelona i Ašdoda, te Ekrona i Gata u unutrašnjosti. Gotovo sve što se zna o Filistejcima, zna se iz Biblije. Bili su neobrezani, njihovo podrijetlo i jezik nisu bili semitski, a štovali su panteon vlastitih božanstava. Mrzili su Izraelce, a i Izraelci njih. Ratovali su s Izraelcima koje su predvodili sudci (Samson) i kraljevi (Šaul, David). Golijat, protiv kojega se David proslavio, bio je Filistejac. U vrijeme kad su Izraelci otpadali od vjernosti Bogu, Filistejci su im nanosili teške poraze i nagrizali njihove zemlje. Ubili su kralja Šaula i njegova sina Jonatana, te čak Izraelcima oteli Kovčeg saveza. Sve su te bitke zabilježene u Starom zavjetu.

Kao što im je početak enigmatičan, enigmatičan im je i kraj. Filistejaca je iz povijesti nestalo u vrijeme babilonskoga sužanjstva, u šestom stoljeću prije Krista. Kad su se Ezra i Nehemija vratili u Judeju i Jeruzalem, opisivali su zbivanja među okolnim narodima, no Filistejaca među njima nema. Više se nikad nisu ni pojavili.

Osam stoljeća nakon filistejskoga iščeznuća iz povijesti, Rimljani su popularizirali naziv Palestina, izvučen iz njihova imena, te ga primijenili na široko područje drevnoga Istoka, od Sirije na sjeveru do Egipta na jugu, te od Arabijske pustinje na istoku do Sredozemnoga mora na zapadu. Filistejsko kraljevstvo nikad, ni u vrijeme najveće snage, nije se ni izbliza protezalo svim tim krajevima, nego možda jednom desetinom njegova jugozapadnoga dijela. Nikad, naravno, nisu vladali Jeruzalemom ili Betlehemom, a kamoli dalekim Nazaretom, Isusovim zavičajem. Palestina se u grčkom jeziku spominjala i prije rimske toponimijske akrobacije (kod Herodota ili Flavija), ali vrlo rijetko, kao grčki naziv pokrajine u kojoj su živjeli Filistejci, i nikad za izraelske zemlje.

Tijekom susljedne se povijesti ime Palestina pokazalo praktično. Ono je obuhvaćalo ne samo Judeju nego i negevske pustinjske krajeve na jugu, Samariju i Galileju na sjeveru, priobalje, te stanovito ali nikad jasno određeno područje prekojordanskih zemalja. Jedini ekvivalent nazivu Palestina bio je hebrejski naziv erec Izrael odnosno „zemlja Izraelova” ili „zemlja izraelska”, kako se to područje naziva u Starom (1 Sam 13,19; 2 Kr 5,4; 1 Ljet 22,2; 2 Ljet 2,16; Ez 27:17 itd.) i u Novom zavjetu (Mt 2,20-21). No kako je hebrejski jezik nakon vremena proturimskih ustanaka iščeznuo iz uporabe čak i među Židovima, osim u liturgiji i vjerskim tekstovima, gotovo da nije bilo drugoga prikladnog naziva izuzev Palestine. Svaka alternativa – Kanaan, Judeja, Celesirija, Levant, pa čak i Obećana zemlja – bila je barem djelomice nepotpuna, neodređena i nejasna. Na tom se području danas nalazi niz država: uz Državu Izrael, koja u cijelosti leži unutar granica Palestine, tu se još, ovisno o tumačenju, mogu uključiti dijelovi Libanona, Sirije, Hašemitske Kraljevine Jordana, Saudijske Arabije i Egipta. Najbliži alternativni naziv mogao bi biti Sveta zemlja, koji se u Starom zavjetu pojavljuje jednom (Zah 2,16), a zahvaljujući kršćanima ušao je u širu uporabu, ali ni on ne bi bio sasvim točan, jer ni u kojoj raspodjeli ozemlje Hašemitskog Jordana ili Saudijske Arabije nije „sveto”.

Izlazak iz latinizma ili novi hebrejski preporod

Ime Palestina aktualizirano je u surječju suvremenih bliskoistočnih političkih previranja. Kao što je 135. uvedeno kao naziv pokrajine kako bi se istisnulo ime Judeja, 1964. je uvedeno kako bi se istisnulo ime Izrael. Budući da ta previranja uvelike izviru iz religijskih temelja, valja biti na oprezu kako ih se ne bi naivno pripustilo u kršćansko shvaćanje Isusove zemaljske domovine ili Isusove osobe. S povratkom židovskoga naroda u svoju pradavnu domovinu, nakon dva je tisućljeća obnovljen i hebrejski jezik a s njime i niz biblijskih naselja i toponima poput Šekema, Šila, Betela, Hebrona ili Kirjat Arbe. Aelije Capitoline danas se više nitko ne sjeća. Možda je ovo pravi čas da se iz kršćanstva istisne i posljednji simbol rimskoga poganskog nazivlja u Svetoj zemlji. Jupiter, Adonis i Venera, Capitolina i Palestina dio su istoga poganskog projekta zatiranja biblijske povijesti i vjere. Šire prihvaćanje hebrejskoga biblijskog naziva „zemlja Izraelova”, umjesto grčko-rimskoga „Palestina”, kršćanima bi u ova kakofonična vremena pomoglo u boljem shvaćanju biblijske, duhovne i evanđeoske baštine. Pomoglo bi u shvaćanju Isusovih riječi kako „spasenje dolazi od Židova” (Iv 4,22) i Pavlovih kako je Izrael pitoma maslina koja nosi nas, kršćane, „divlju maslinu” (Rim 11,17); tȁ ne nosi nas Palestina.

A pomoglo bi i u razumijevanju pokojega suvremenoga političkoga bliskoistočnog fenomena.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!