688
Ne znaš ti kako je to kad stoji dok teče, kad lomi dok nosi i kad prolazi dok dolazi. Ne mogu ti objasniti zašto ponekad govorim kad bih radije šutio, a zašto najčešće šutim kad bih najradije vikao. Teško je komadić sebe odlomiti ondje gdje to ništa ne znači i gdje nikoga nema tko bi strpljivo od tih komadića mozaik sastavio.
Ali nemoj misliti da me treba žaliti jer me je teško razumjeti i voljeti. Žal je utočište i isprika duhom klonulima i od borbe odustalima. Baš naprotiv! Kad me val života umori, treba mi tek toliko da ugledam ispruženu ruku na drugoj obali.
Tekst je objavljen u knjizi “Kraljevstvo za osmijeh”. Kliknite ovdje i nabavite svoj primjerak.
