Iako se danas zapadno društvo nastavlja sekularizirati svakim danom sve više, njegovi moralni instinkti ostaju uglavnom nepromijenjeni. O ljudskim pravima govori se učestalo, a njihovo podrijetlo i postojanje ne dovode se u pitanje. Propagira se jednak moralni položaj svih ljudi, obveza jakih da se brinu za slabije a bogatih za siromašne. Ističe se dobrobit obrazovanja, važnost znanstvenoga razumijevanja svijeta ili vrijednost promjene društva, iscjeljenje od zala i nepravdi. Ljudi osjećaju da im sve to treba i znaju da te vrijednosti postoje, ali puno o njima ne razmišljaju jer su one kao „zrak koji udišemo” kako piše Glen Scrivener u svojoj knjizi Zrak koji dišemo.Ovaj autor pokušava podsjetiti na temeljne vrijednosti koje danas uzimamo zdravo za gotovo: jednakost, suosjećanje, suglasnost, prosvjetljenje, znanost, slobodu i napredak. Zapadno društvo podrazumijeva ove vrijednosti bez ikakva osvrta na njihovo podrijetlo i nastanak ili barem razmišljanjem o njihovu nastanku. Scrivener pak naglašava da vjera u spomenute vrijednosti nije samorazumljiva, transkulturalna ili povijesno nužna. On podsjeća da ove vrijednosti svoj korijen crpe iz kršćanstva. Stoga bi valjalo podsjetiti na vezu između modernih vrijednosti danas s biblijskim učenjem i kršćanskom mišlju. Trebalo bi se vratiti unatrag, proučavati i spoznati da su ljudska prava, znanost, pravda i suosjećanje upravo Božje ideje. Toliko je dubok utjecaj kršćanstva na razvoj zapadne civilizacije da je postao skriven od pogleda. Čini se da povlačenje kršćanskoga vjerovanja ne podrazumijeva nužno povlačenje kršćanskih vrijednosti. Upravo suprotno. Čak i u Europi – kontinentu s crkvama daleko praznijim od onih u Sjedinjenim Američkim Državama – elementi kršćanstva u tragovima nastavili su djelovati na ljudski moral i vjerovanja. Poput čestica prašine tako sitnih da su golim okom nevidljive, udisali su ih podjednako svi: vjernici, ateisti i oni koji nikada nisu zastali da razmišljaju o vjeri, kazuje Tom Holland u knjizi Vladavina.
Zarobljeni u slobodi
Suvremena kultura u silnoj potrebi da se udalji od svega što je „sputava” i „koči” u vlastitoj individualnosti, pronašla je način kako odvojiti naslijeđeni moral od njegova kršćanskog teološkog podrijetla što je danas vidljivo na svakom koraku. Ostaje pitanje hoće li novo poganstvo koje se nameće promijeniti stvari nabolje, hoće li čovjek biti sretniji ili dodatno izgubljen i zbunjen pred navalom sloboda koje ga zarobljavaju i ne daju disati. Pogrešno se smatra da je čovjek to slobodniji što ima više mogućnosti izbora. „Biti slobodan također znači pristati i na ono što nismo izabrali”, ističe Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda. Pristati na vlastita ograničenja, nemoć, slabosti, životne situacije koje – iako nepozvane – ipak dolaze, predstavlja težak put upravo zbog naše naviknutosti da imamo sve pod kontrolom, što je nemoguća misija. „Život je pak dar koji po svojoj prirodi bježi od svakoga pokušaja da se njime vlada”, upozorava Jean-Claud Sagne. Situacije koje nisu pod našom kontrolom pomažu nam rasti i razvijati se. Prihvatiti razočaranje i stvarnost viđenu očima svijeta je teško ali izvodivo ako vjerujemo da je „ljubav tako moćna na djelu da može izvući korist iz svega, iz dobra i iz zla koje se nalazi u meni”, ističe Mala Terezija.
Scrivener također upozorava da, ako zapadno društvo napusti Krista, ali zadrži vrijednosti, ostat će usko uokvireno u legalističkom prosuđivanju. Naime, vrijednostima se mogu donositi procjene, suditi druge, ali njima se ne može spasiti dušu. Moralne vrijednosti i vrline su one koje oblikuju čovjeka i čine da traži put ka spasenju. Zahvaljujući njima čovjek je potaknut na oprost i otkrivanje milosrđa. Milosrdni Samarijanac nije slučajno prikazan u prispodobi i ne ponaša se kao njegovi prethodnici koji prosuđuju i donose ocjene. Njihova kalkulacija je pokazala da ne treba stati i pomoći ugroženome, iz mnoštva, samo njima znanih, razloga. Samarijančeva ljubav prema drugome i pruženo milosrđe pokazuju odlike kojima bismo i sami trebali težiti, ali često ostajemo sputani nekim računicama i interesima. „Kada bismo bili prepušteni sami sebi, stalno bismo padali i ne bismo mogli ostati uspravni…”, podsjeća Padre Pio. Ne budimo uznemireni u trenutku iskušenja, već pokušajmo sve podnositi s ljubavlju. Tražimo svjetlo koje prosvjetljuje razum, „svjetlost na prosvjetljenje narodâ” (Lk 2,32). Philippe u knjizi Molitvom do životne preobrazbe primjećuje da „intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”. Imamo previše osobnih mjerila a malo mudrosti i povjerenja u Božju milost i ljubav prema nama. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotrkiju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (Iv 3,19-21).
Mutna slika stvarnosti
Iako zapadno društvo nastavlja živjeti na temeljima svojega kršćanskog nasljeđa, ono se ne bavi puno njegovim proučavanjem i korijenima iz kojih je izniklo. Što ako ovo nasljedstvo, često zanemarivano, podcjenjivano i danas osobito odbacivano, jednoga dana nestane? Hoće li biti hrabrih ljudi kao gore navedeni Samarijanac, lučonoša, koji će predano i smjerno raditi na tome da baština raste, a Svjetlost nastavi sjati. „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost” (Lk 8,16).
Često smo tegobni i nesretni, nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, u našoj obitelji, u radnom okruženju. „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima” (2 Kor 6,12). Sebičnost i individualizam koji se danas propagiraju otuđuju ljude jedne od drugih. Propagira se neki nestvarni izgled, čudne riječi se odašilju u javni prostor, a poruke postaju bodlje koje ranjavaju. Mladi se okreću nekim idolima koji nisu dobronamjerni, a koji ih otuđuju od njih samih. Žude za nečim što se mutno oslikava u virtualnom prostoru, što je stalno mijenjanjuće i što im iskrivljuje sliku stvarnosti i njihove vlastite pojavnosti i uloge na ovome svijetu. Ljubo Stipišić Dalmata poziva: Ej čovječe, probudi se iz tuđeg sna i vrati se sebi dok još imaš kome! Izgubimo li sebe, stalno se uspoređujući s drugima, kako ćemo opstati? „Kada ne možete činiti velike korake na putu kojim vas Bog vodi, budite zadovoljni i s malim koracima i strpljivo čekajte dok ne budete mogli trčati ili, još bolje, letjeti. Budite zadovoljni tim da ste trenutno mala pčela u košnici; mala pčela koja će uskoro postati velika pčela i koja će moći praviti med, jer Bog govori onima koji su ponizni”, poručuje Padre Pio.
Poziv na hrabrost
Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći zapaža da je „kod mnogih ljudi s dobrom nakanom želja za krjepošću zapriječena odvratnošću koju osjećaju prema iskrivljenim krjepostima onih koji bi trebali biti sveti. Grješnici imaju vrlo oštro oko za lažne krjeposti i vrlo preciznu ideju o tome što bi krjepost trebala biti u dobra čovjeka. Ako kod navodno dobrih ljudi oni vide tek ‘krjepost’, koja je djelatno manje životna i manje zanimljiva od njihove vlastite mane, zaključit će da krjepost nema smisla i prionut će onome što već imaju, iako to mrze… Svi mi imamo nagonsku želju da radimo dobro i sprječavamo zlo. Ali ta želja je besplodna sve dok nemamo iskustva o tome što znači biti dobar.” Evanđelje je put prosvjetljenja kojim nam valja ići. Sveti Pavao poziva: „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih” (Rim 16,17-18).
Progonstava je bilo i bit će ih. Danas se ona javljaju u podmuklim i prikrivenim oblicima. Iskaču iz prikrajka i zbunjuju nepripremljene i neoprezne duše. „To dobro znaju roditelji koji su suočeni s oprečnostima između odgoja koji pokušavaju prenijeti svojoj djeci u obiteljskome krugu i onoga što djeca primaju u školi i kroz medije”, ističe Phillipe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Uskrsli Krist nam i ove godine dolazi i poziva nas na hrabrost, obraćenje i duboku predanost u vjeri. „Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna” (Lk 11,35). Ako su apostoli u svojem okruženju, koje im nije bilo nimalo sklono, mogli istupiti hrabro i oštro, nošeni Duhom Svetim, što nas priječi u našim ljudskim slobodama da uskliknemo – Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Sretan Uskrs!
