U moru tragedija koje se svakodnevno zbivaju u Ukrajini, naišao sam u medijima na reportažu britanskoga novinara Daniela Boffeyja koji je iz Lavova izvijestio o potresnoj priči – uz hepiend. Oksana Balandina, teško ozlijeđena bolničarka stara samo 23 godine, psihički se oporavila zahvaljujući društvenim mrežama na kojima je objavljivala proces svojega ozdravljenja, iz dana u dan, a zadnja je bila snimka kako u bolnici pleše sa suprugom, svojim vršnjakom Viktorom Vasilivim. Oksana je stala na minu dok se s njime vraćala kući, a otišli su prikupiti hranu za starije susjede u njihovoj ulici u Lisičansku, gradu na istoku Ukrajine koji je na prvoj crti bojišnice.
Slučajna žrtva
Balandina je imala sreću u nesreći: izgubila je obje noge i četiri prsta na lijevoj ruci, ali je preživjela. Vasiliv, po zanatu stolar, svjedočio je kako je u bolnici bila potpuno očajna, i da je danima vikala da želi samo umrijeti. Danas, međutim, Balandina pije kavu za van i sunča se ispred gradske bolnice u Lavovu te kaže da se osjeća snažnijom i zahvalnom. Uvelike je to zbog podrške ljudi iz cijeloga svijeta, pogotovo otkad je objavila video sa svojega vjenčanja i prvoga plesa u bolničkoj sobi, uz glazbu s prijenosnoga računala.
„Vraćali smo se kući, a iza našega vrta je potok pa smo htjeli prečicom”, kaže Oksana Balandina. „Put smo jako dobro poznavali. Ja sam bila ispred, a moj zaručnik iza, i vidjela sam da je blizu nas granata. Okrenula sam se Viktoru, viknula: ‘Dušo, vidi!’ Pogledao me, a ja sam odjednom poletjela u zrak. Čula sam jaku eksploziju, a kada sam pogledala noge, nije ih bilo.”
Oksana je, unatoč šoku, bila prisebna. Rekla je zaručniku da pozove hitnu. Bolničarka je bila mlada i neiskusna pa joj je Oksana pomogla da poveže ranu jer je bolje poznavala vene. Tražila je kisik, ali ga nisu imali. „Kada smo došli u bolnicu”, kaže ona, „ugledala sam mamu. Povikala sam: ‘Mama!’ i izgubila svijest.”
Bolničko vjenčanje
Nakon operacije bila je depresivna. Bila je u panici, nije htjela živjeti. A onda je polako krenula na rehabilitaciju, i počela voditi online dnevnik na TikToku za koji je dobivala sve više i više ohrabrujućih reakcija. „Nisam htjela biti popularna”, kaže Oksana, „samo sam htjela dokumentirati proces oporavka i kako ide rehabilitacija, i kako ću kasnije, kada dobijem protezu, učiti hodati.”
I to joj je pomoglo. Kad god ima minutu, pokušava pročitati komentare na svoje videozapise. I onda se smiješi, sretnija je, kaže njezin suprug. Da, u bolnici su se vjenčali. Oksani su bolničarke nabavile vjenčanu haljinu i u bolničku sobu donijele laptop za glazbu. I tako su Viktor i Oksana plesali, a Oksana je taj video, kao i još mnoge druge, objavila na društvenoj mreži TikTok kako bi dokumentirala svoj put od depresije do samouvjerenosti, i za njih dobila vrlo mnogo ohrabrujućih komentara.
To me podsjetilo na još jednu priču, povezanu s meni jako dragom pjesmom „Sound of Silence” – Zvuk tišine – svojedobno vrlo slavnih glazbenika Paula Simona i Arta Garfunkela. Oni su toliko postali poznati 60-ih i 70-ih da je danas teško zamisliti da su na početku bili neuspješni. Njihov prvi veliki hit – Zvuk tišine – bio je objavljen baš u rujnu 1965. i na kraju je došao na vrh američke top ljestvice. Pjesma je bila skinuta s njihove prve ploče koja je na početku bila sasvim propala; toliko se loše prodavala da su se Simon i Garfunkel razdvojili i prekinuli nastupe. No pjesma se malo pomalo probijala na radiopostaje, a da oni to nisu ni znali, i na kraju im je spasila karijeru.
Iskra novoga života
Prvi stih te pjesme glasi: „Zdravo, mraku, moj stari prijatelju”. Art Garfunkel imao je na studiju prijatelja Sandyja Greenberga koji je naglo počeo gubiti vid. To ga je tako deprimiralo da je napustio studij. Nikome se nije javljao, ni prijatelju Artu. Art ga je na koncu ipak izvukao iz kuće i svuda pratio na fakultetu.
Art je sebe počeo zvati Mrak – Darkness. „Mrak će ti sada čitati”, govorio je Greenbergu kad bi učili zajedno. Jednoga dana Art je vodio Greenberga kroz prepuni glavni kolodvor u New Yorku kada je iznenada rekao da mora ići i ostavio prijatelja samoga i skamenjenoga. Greenberg se spoticao, zabijao u ljude i padao, čak se i porezao na potkoljenici. Nakon nekoliko paklenih sati Greenberg je konačno ušao u pravi vlak podzemne željeznice. Nakon što je izišao iz postaje u 116. ulici, Greenberg je opet naletio na nekoga tko se brzo ispričao – i Greenberg je odmah prepoznao Artov glas! Pokazalo se da ga je njegov pouzdani prijatelj pratio cijelim putom do kuće, pazeći na njega. Tako mu je dao osjećaj neovisnosti. Greenberg je kasnije rekao: „Taj je trenutak bio iskra zbog koje sam počeo živjeti potpuno drukčijim životom, bez straha, bez sumnje. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svom prijatelju.”
Ne smije se odustati
Greenberg je na kraju diplomirao, zaposlio se i oženio – sve zahvaljujući svojem prijatelju Mraku. A kada je Art Garfunkel s Paulom Simonom htio snimiti prvi album – na kojem je bila i pjesma koja počinje onim riječima, Zdravo, Mraku, moj stari prijatelju – nije imao novaca da plati studio. Nazvao je Greenberga da mu posudi 400 dolara. Greenberg i supruga imali su ukupno 404 dolara – ali nisu oklijevali. Dali su mu sav svoj novac.Simon i Garfunkel snimili su svoj album – i propali. Nikoga nije zanimala njihova glazba. Razdvojili su se i prestali svirati. A onda je ona pjesma o Mraku-prijatelju sama od sebe došla na radio, postala popularna i popela se na vrh glazbenih ljestvica. Trebalo joj je godinu dana za to – ali što je godina prema vječnosti.
Oksana Balandina kaže da je odlučna obnoviti svoj život i nastaviti svoju karijeru u medicini – na području rehabilitacije: „I da svojim primjerom pokažem drugima da se ne smije odustati, da je sve moguće i da treba nastaviti živjeti bez obzira na sve.”
