Početna stranica » Sedam svetih sakramenata: Sveta pričest

Sedam svetih sakramenata: Sveta pričest

233 pregleda

Onaj tko bi želio sakramentalno živjeti, a ne bi težio prema svetoj pričesti, ne bi živio cjelovitim sakramentalnim životom. To bi bilo kao da se penje prema vrhuncu planine, a nikada na njega ne dođe, ili da trči prema cilju, a nikada ne dođe do njega

Kako bi se moglo razumjeti, barem u nekoj mjeri, značenje i dubinu sakramenta svete pričesti, koja je jedan od naziva za euharistiju, najprije bi trebalo protumačiti nazivlje i njezine pretpostavke u povijesti spasenja.

Ovaj sakrament je zbog obilja svoga značenja i milosnoga dara imao stoga više imena. Svako je od njih izricalo jedan vid otajstva, jer je bilo nemoguće jednim imenom izreći sav sadržaj i poruku koju je nosilo. Prvi su kršćani ovaj sakrament zvali euharistijom (zahvaljivanje), lomljenjem kruha, Isusovom večerom, gozbom, žrtvom, sastankom, misom. Danas se uvriježilo nazvati ga i pričešću, poradi toga što je bitni sadržaj i cilj blagovati česticu Kristova tijela. Upravo ovaj naslov nam može poslužiti za dublje razumijevanje ovog velikog otajstva u kontekstu Božjega plana spasenja, jer sama riječ pričest (lat. communio – zajedništvo) pokazuje koji je bio Božji cilj kad je svome narodu ostavio kao hranu tijelo i krv svoga Sina, kao što pokazuje koji treba biti cilj svakoga vjernika koji sudjeluje u slavljenju svetih otajstava.

Naime, još od stvaranja, Bog je čovjeka odredio za zajedništvo sa sobom, to jest pozvao ga na uvijek prisnije zajedništvo u kojem je Bog velikodušno planirao dati cijeloga sebe čovjeku. No ovaj projekt savršenog Božjeg predanja čovjeku bio je obustavljen, ili bolje rečeno usporen, ljudskim grijehom po kojem je čovjek postao neprikladan primiti božanski dar. Premda je čovjek svojim ponašanjem odbio Božji plan i ponudu zajedništva u ljubavi, ipak valja reći da Bog u nijednom trenutku nije odustao od svoje namjere da čovjeku iskaže tako veliku dobrobit.

U tom smislu je tijekom cijele povijesti spasenja sa svojim izabranim narodom nastojao uspostaviti uvijek veće zajedništvo koje se izražavalo i ostvarivalo na različite načine, a vrlo često upravo obrednim blagovanjem u različitim prigodama. Jedno od takvih blagovanja za židovski narod bit će i pashalno blagovanje koje će označavati najveći stupanj međusobnog zajedništva u tom razdoblju Božje objave.

Isus dovršitelj Božjega plana

Spomenuti Božji plan s ljudskim rodom dovršio je Gospodin Isus koji je i došao iz krila Očeva kako bi mu dao konačno ispunjenje ostvarujući puninu zajedništva Boga i čovjeka. Tako se u Isusu dogodila novost jer to više nije bilo zajedništvo samo s obećanim narodom, kako su židovi mislili i priželjkivali, već i s cijelim čovječanstvom, sukladno proročanstvu koje zapisa prorok Izaija: „I Gospod nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda.” (Iz 25,6-7) Ovaj Izaijin tekst rana je Crkva čitala kao nagovještaj Božje univerzalne spasenjske volje, to jest njegove želje da ne bude Bog samo jednog naroda, već cijeloga čovječanstva.

A spomenuti Božji plan ostvario se u Isusu, jer je on bio taj koji je novom Božjem narodu – Crkvi dao otajstveno jelo, predoznačeno u starozavjetnom proročanstvu. Isus je utemeljio novi sakrament kada je na posljednjoj večeri pod prilikama kruha i vina dao svojim učenicima svoje tijelo i krv govoreći im: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen. (…) Ova čaša je novi Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (Lk 22,19-20). Gozba na kojoj se je tada našao sa svojim učenicima bila je obilna gozba njegove ljubavi. Nadalje, ova gozba nije bila više samo za obrezanike – članove židovskoga naroda, već je bila za sve ljude koji su prihvatili vjeru. Preduvjet da se na nju pristupi bilo je obraćenje, to jest pranje savjesti i duše čistom krsnom vodom. Bez obzira kojem narodu ili rasi netko pripadao, ili kojim jezikom govorio, mogao je pristupiti u zajedništvo Crkve ako je srce očistio vjerom i krštenjem.

A što se tiče same pashalne gozbe, valja reći i sljedeće da je Gospodin žarko želio blagovati tu Pashu sa svojim učenicima, jer je znao da je došao čas da se preda za njihovo spasenje. Tako je on na Posljednjoj večeri bio potpuno svjestan što čini kada u prilikama kruha i vina predaje svoje tijelo i krv za njih. Vrlo jasno je znao da ih time uvodi u puninu zajedništva božanskoga života. On koji je htio da oni prime njegovu ljubav i da budu s njime savršeno jedno, te jedno s Ocem, to jest jedno na način na koji su jedno on i Otac, ostvario je svoj naum po ovom otajstvenom blagovanju koje je njima u tom trenutku moglo i biti vrlo neobično.

Sveta pričest – vrhunac i cilj

Kako vidimo, slavlje na posljednjoj večeri je bilo za Isusa vrhunac zajedništva prema kojem je težio i prema kojem je usmjerio svoje učenike. To im je jasno rekao govoreći kako je svom dušom čeznuo blagovati tu pashu s njima. Iz njegovih riječi se iščitavalo da je otajstveni susret s njima te večeri ispunjenje svih Božjih obećanja, to jest sklapanje novog saveza u njegovoj krvi, čime je nastupila konačna mesijanska stvarnost i čime su došla mesijanska vremena. Isus je iskoristio pashalno blagovanje kako bi svojim učenicima skrenuo pozornost na sebe i ostvarenje svih Božjih obećanja. Kruh i vino su na Posljednjoj večeri postali njegovo tijelo i krv koji se kao jelo daju za apostole.

Međutim, to nije bilo obično jelo, već doista pravo otajstveno jelo u kojem se daje mnogo više od zemaljske hrane i dara. Stoga su oni, dok su blagovali pashalni beskvasni kruh iz njegove ruke bili pozvani razumjeti da blaguju njega samoga. Malo po malo su postali svjesni da je to jelo ona prava mana koja je s neba sišla i darovala im se za život vječni, predoznačena u mani koju je Mojsije dao Izraelcima u pustinji. On je bio i onaj pravi jaganjac čijom krvlju se vjernici štite za pravi izlazak iz ovoga svijeta i ulazak u zemlju istinskog obećanja, to jest život vječni.

A budući da je Isusu bio cilj svojim učenicima otkriti puninu lica Božjega i dati im dar potpunoga zajedništva, ne može se previdjeti ova činjenica kako je Isus to napravio upravo u svome tijelu i svojoj živoj prisutnosti. Kao Božji Sin koji se ujedno i utjelovio uzevši ljudsku narav bio je savršeni spoj Boga i čovjeka, bio je središte i stjecište u kojem se ostvarilo zajedništvo Boga i čovjeka. A to što je u svome tijelu ostvario, on želi i svima onima koji će po njemu vjerovati u Oca i dolaziti k Ocu. Zato i ostavlja otajstvo svoga tijela kao mističnu, duhovnu hranu po kojoj se ostvaruje puno zajedništvo Boga i čovjeka. Jer je u njegovu tijelu prisutna sva punina božanstva, onda i svako tijelo koje njega prima ispunja se puninom milosnoga dara. Tako se uočava da je utjelovljenje bilo cilj cjelokupnoga Božjeg plana za čovječanstvo, jer se po Isusovu utjelovljenju ostvarilo potpuno jedinstvo Boga i čovjeka.

A idući korak dalje valja uočiti kako je upravo stoga i sakrament svete pričesti i vrhunac i cilj svakome vjerniku, jer se po svetoj pričesti ostvaruje to isto potpuno i cjelovito zajedništvo Boga i čovjeka. Zato je sveta euharistija cilj svih sakramenata i cilj vjerničkoga života. Onaj tko bi želio sakramentalno živjeti, a ne bi težio prema svetoj pričesti, ne bi živio cjelovitim sakramentalnim životom. To bi bilo kao da se penje prema vrhuncu planine, a nikada na njega ne dođe, ili da trči prema cilju, a nikada ne dođe do njega.

Euharistija i uskrsnuće

Međutim, sveta euharistija nije samo spomen-čin Isusove pashalne gozbe – posljednje večere i njegova utjelovljenja, već je mnogo više od toga. Doista, euharistija nastaje u kontekstu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, te je ujedno, i prije svega, spomen-čin njegova slavnog uskrsnuća. Događajem uskrsnuća njegova je ljudskost bila konačno prožeta Božjom slavom, te je nakon poniženja na križu doživjela izuzetnu milost i vječnu proslavu. Ne samo da je imala milost biti u osobnom zajedništvu s Božjim Sinom, već je doživjela milost potpunog prožimanja s božanstvom. Njegova ljudskost se pri uskrsnuću pobožanstvenila do te mjere da je poprimila nova obilježja. Smrtna ljudska narav je primila dar neraspadljivosti i neumrlosti. Međutim, njegova ljudska narav je taj dar primila poradi nas ljudi i našega spasenja, te je tako poslužila kao sredstvo pomoću kojega je Otac nebeski nama ljudima posredovao božanski dar i milost.

Upravo radi toga je golemu važnost za kršćane imao nedjeljni susret s Gospodinom, s Uskrslim. Jer su se taj dan okupljali „lomiti kruh”, to jest blagovati njegovo tijelo koje je i njima davalo dar besmrtnosti, darovan nama ljudima snagom njegova uskrsnuća. Zato je njegovo tijelo bilo lijek ljudskoj smrtnosti koju je činilo besmrtnom, jer je po tom tijelu čovjek primao dar samoga božanstva. Blagovanjem čestice Kristova tijela vjernik stupa u cjelovito zajedništvo s Bogom dopuštajući božanskoj snazi da se nastani u njemu.

Blagujući da u njegovom presvetom Tijelu i Krvi vjernici primaju istinski božanski dar, to jest njega cjelovitoga koji se utjelovio, te više ne živi odvojeno od tijela u kojem se rodio i u kojem je podnio muku, ali i uskrsnuo, presveta euharistija je najdragocjeniji Božji dar čovjeku. Zato je i sasvim razumljivo da se vjernike potiče na aktivno sudjelovanje u euharistijskom slavlju, a to prije svega znači da su pozvani pričešćivati se jer se vrhunac i cilj samoga slavlja sastoje u svetoj pričesti, to jest primanju udjela u božanskom životu po primanju Kristova Tijela i Krvi.