U svojoj sedamstoljetnoj povijesti bosanski franjevci bili su od svoga dolaska u Bosnu (1291) nositelji zahtjevne evangelizacijske misije. Povijesne okolnosti su odredile da su oni, kao gotovo jedini obrazovani sloj u osmanskom teokratskom sustavu, bili ne samo duhovnici nego i zastupnici katolika kod osmanskih vlasti, ali i prosvjetitelji, pioniri kulture pisane riječi – autori prvih knjiga na narodu razumljivom jeziku, dobavljači umjetničkih djela iz zapadnih zemalja, priučeni i školovani liječnici, pokretači prvoga bosanskohercegovačkog časopisa…
U njihovu višestoljetnom trajanju pojavio se niz istaknutih likova koji su ostavili duboke tragove u duhovnoj i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, među ostalim, i kao utemeljitelji hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. U tom nizu istaknuto mjesto ima fra Filip Lastrić – pisac, profesor, odgojitelj franjevačkih kandidata, provincijal Bosne Srebrene…
Povijesne prilike u Lastrićevo vrijeme nisu bile naklone franjevačkoj i katoličkoj zajednici. Broj se katolika i franjevaca početkom 18. st. znatno smanjio kao posljedica rata između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva (1683–1699), poznatoga i kao Bečki rat. Tada su Turci poraženi i potisnuti iz Ugarske, Srijema, Slavonije i Like. Osmansko Carstvo je definitivno izgubilo agresivnu snagu i njegove osvajačke ambicije su utihnule, započela je njegova propast. Bosanski pašaluk, koji je neko vrijeme pokrivao šire prostore i izvan Bosne, sveden je u granice današnje BiH. Žitelji islamske vjeroispovijesti iz oslobođenih krajeva mahom su se prelili u Bosnu. S druge pak strane, veliki dio katolika izbjegao je u Prekosavlje ili u Dalmaciju, pogotovo nakon nesretnoga prodora Eugena Savojskoga do Sarajeva (1697) koji je spalio grad i sa sobom povukao tisuće i tisuće katolika prema Slavoniji. Bio je to težak udar na brojnost katolika kojih je u Bosni ostalo manje od 30 tisuća. I franjevačka zajednica u Bosni se smanjila, porušeni su ili spaljeni brojni samostani (Srebrenica, Visoko, Modriča, Rama, Olovo, Gradovrh…), a franjevci su, zajedno s katolicima, našli nova izbjeglička staništa u Prekosavlju i Dalmaciji (Ilok, Bač, Gradiška, Đakovo, Sinj). Bilo je to olovno vrijeme za stanovnike Bosne, napose za katolike te franjevce triju preostalih samostana: Fojnice, Kreševa i Sutjeske. Bosna Srebrena se u novim ratnim razgraničenjima našla na prostoru triju država: Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. To je uzrokovalo, među ostalim, i otežanu međusobnu komunikaciju franjevaca iz Bosne s onima u prekograničnim područjima, što je dovelo do skore podjele na tri dijela. Naime, godine 1735. od Bosne Srebrene odvojili su se dalmatinski franjevci u zasebnu provinciju, a 1757. i prekosavski, a teritorijalno umanjena Bosna Srebrena našla se u granicama današnje Bosne i Hercegovine sa svoja tri drevna samostana i nizom župa uglavnom bez vlastitih crkava.
Lastrićev životni put
Filip Lastrić rodio se u Oćeviji kraj Vareša 1700. godine. Kao dječak došao je franjevcima u sutješki samostan 1712. ili 1713. godine gdje je stekao osnovnu izobrazbu. Potom je slijedila godina novicijata 1719/20. Studij teologije pohađao je u Italiji (1720–1724), gdje je zaređen za svećenika. Po povratku u Provinciju Lastrić je u obrazovno-odgojnoj službi devet godina. Tri godine je profesor filozofije u Požegi (1726–1729), a potom učitelj novaka i đaka u Sutjesci. Nakon toga obavljao je službu kustosa Provincije (1735–1738).
Godine 1740. putuje u Veneciju da za sutješku crkvu nabavi neke predmete crkvenoga inventara: tako je pribavio svijećnjake, albe, paramente, ukrase za oltar, baldahin za procesije. Na kapitulu u Našicama 1741. izabran je za provincijala Bosne Srebrene. Odmah po izboru, što nije očekivao, prešao je u Prekosavlje i cijelo je vrijeme svoje službe tamo proveo (1741–1745). Vodio je brigu o poboljšanju školstva. Po završetku provincijalstva kraće je vrijeme boravio u Srijemu, a potom se 1747. vraća u Sutjesku. Godine 1751. opunomoćen je da službeno pohodi bosanske samostane, ali nije prihvatio. Godine 1758. franjevci ga šalju u Rim da, nakon svođenja Provincije na status kustodije, vrati stari naslov, žig, prava i povlastice Bosni Srebrenoj, u čemu je i uspio. Godine 1759. vodi izaslanstvo franjevaca na raspravu u Travnik s pravoslavnim patrijarhom koji je pred turskom vlašću tvrdio da ima jurisdikciju nad katolicima zbog čega su se franjevci više puta s njim sporili i pred turskim vlastima dokazujući da patrijarh nema takva prava. Turci su to koristili kako bi izvukli što više novca prije nego što bi presudili u korist franjevaca. Lastrić je preminuo u Sutjesci 19. travnja 1783. godine.
Filozofski i književno-teološki spisi
Lastrić se tek početkom šestoga desetljeća svoga životnog vijeka odlučio na pisanje s ciljem da pomogne franjevcima u nedostatku priručnih publikacija u pastoralnoj djelatnosti, tj. u propovjedništvu, odnosno u vjerskoj pouci katolika. Taj oblik franjevačke pastoralne aktivnosti bio je gotovo jedini način posredovanja kršćanskoga nauka vjerničkom puku. Lastrić je upravo s tom namjerom pisao svoja propovjednička djela koja, k tomu, imaju i literarnih značajki.
Dok je bio profesor filozofije u Požegi (1726–1729) napisao je filozofski spis, sačuvan u rukopisu u samostanskoj knjižnici u Sutjesci, pod naslovom „Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam”. Služio je kao priručnik za predavanja franjevačkim studentima na učilištu u Požegi.
Daleko su brojnija njegova djela književno-teološkoga značaja. Kronološki je na prvom mjestu nevelik spis „Koristan nauk dilovati molitvu od pameti” (1742), što su ustvari kratka teološka razmatranja s uputama kako ih obavljati. Zatim slijedi propovjedničko djelo „Testimonium bilabium” (Dvojezično svjedočanstvo) (1755.) s 21 propovijedi od kojih je svaka pisana dvojezično: na latinskom i hrvatskom. „Kratak način činiti Put križa” (1758), Lastrić je napisao u svrhu prakticiranja pučke pobožnosti koja je, inače, tipično franjevačka. Zbirka propovijedi, odnosno priručnik, pod naslovom „Od’ uzame” (1765), nevelikoga je formata, ali sadržajno opsežan. Pisan je za franjevce na njihovim uobičajenim pastoralnim pohodima vjernicima u Provinciji. Naziv je prema latinskom „Vade mecum” – Pođi sa mnom. U njemu je Lastrić skupio sve što je potrebno jednom franjevcu za njegov pastoralni rad: uz različite upute i savjete, obrasce kršćanskoga nauka, svakodnevne molitve tu je i 126 propovijedi. One nisu bile duge, pa su taj priručnik fratri kolokvijalno zvali i „Čizmar”, tj. dok se obuju čizme može se pripremiti i propovijed. Zbirka „Nediljnik dvostruk” (1766) sadrži 108 propovijedi. Njezina je posebnost da su za svaku nedjelju napisane po dvije propovijedi. Na nju se naslanja zbirka „Svetnjak” (1766) s tim da su u njoj propovijedi isključivo za svetkovine.
Utemeljitelj kritičke historiografije
Lastrić se stjecajem okolnosti bavio i temama iz povijesti. Sam kaže da je počeo zapisivati „neke podatke” i to „silom prilika, a ne privučen sklonošću”. Oni se tiču redovničke i crkvene Bosne ali i svjetovne i građanske Bosne. Cilj mu je naime potaknuti „buduća pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu znanosti, koju ni naši stari nisu razvijali”. Skromno se nada da kasniji naraštaji „neće prezreti […] trud zbog oskudnosti i nesavršenosti ovoga djela”. Nada se „kada dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti”.
U rukopisu je sačuvan povijesni spis „Commentariolum super Bosnensi provincia”. U prvoj polovici rukopisa opisao je prošlost Vikarije, Provincije i samostana, a u drugom dijelu su zapisi o važnim događajima u Provinciji u kojima je on bio sudionikom ili pak svjedokom. Glavno je njegovo historiografsko djelo objavljeno na latinskom „Epitome vetustatum Bosnensis provinciae” (1776), što je ustvari treće izdanje, za koje Lastrić kaže da je „malo prošireno nekim bilješkama – posebno o građanskoj ili svjetovnoj Bosni”. Tim se djelom danas smatra utemeljiteljem kritičke historiografije u Bosni i Hercegovini. Prevedeno je na hrvatski pod naslovom „Pregled starina bosanske provincije” (1977. i 2003). Priredio ga je fra Andrija Zirdum, s latinskoga preveli fra Šimo Šimić i fra Ignacije Gavran. (Fra A. Zirdum je autor i monografije: „Filip Lastrić Oćevac (1700. – 1783.), Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”.) Lastrić je potaknut na pisanje Pregleda starina događajima vezanim za odvajanje prekosavskih franjevaca (1757) kojom je prilikom Bosna Srebrena izgubila status Provincije i svedena na kustodiju. Po želji franjevaca otišao je u Rim i kod vrhovne uprave Reda s prikupljenom dokumentacijom dokazao da je Bosna Srebrena, inače matična provincija svih drugih, nepravedno degradirana. Iz toga je potom nastala knjiga „Pregled starina Bosanske provincije” kao povijest franjevačke Bosne, ali također i „svjetovne i građanske Bosne”. Jedno poglavlje nosi naslov „O zemlji Bosanskog Kraljevstva”. On podsjeća na Bosansko kraljevstvo koje su uništili Turci osvajanjem Bosne 1463. Franjevci su, pa tako i Lastrić, jedini u Bosni njegovali sjećanje na Bosansko kraljevstvo i nadu da će ono iznova zaživjeti. Lastrić je cijelim svojim bićem bio okrenut porobljenoj Bosni, svojoj domovini koja je za njega, i u takvim okolnostima, Bosansko kraljevstvo. Sam kaže da je pročitao kako je jedan „ozbiljan povjesničar rekao da je za svakog čovjeka sramota ako ne poznaje kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao”. Stoga je, smatra on, razložno da govori o zemlji Bosanskoga kraljevstva i aktualnim prilikama pod turskom vlašću u njegovo vrijeme sredinom 18. stoljeća:
„U sadašnjem trenutku ojađena ova moja domovina Bosna Srebrena cijela plamti u pobunama, a uz to je taru unutrašnji ratovi i pokolji. Budući da običan svijet muhamedanske vjere nije više mogao podnositi tiraniju barbara i najnepravednija nasilja svojih glavara, digao je bunu i izabrao je upravitelje svoje krvi i plemena, pa je nastao takav metež da se uopće ne zna tko obnaša upravnu i sudsku vlast.” U ovakvim prilikama napose je teško kršćanima, pa ostavlja čitateljima da domisle „što tek moraju trpjeti kršćani, a osobito svećenici redovnici”. Sve se te nevolje ne mogu iskazati jer „su za kazivanje nevjerojatne, ali onaj tko ih je iskusio može mi vjerovati”. Tako je, navodi on, skupina razbojnika napala samostan (1752) i dok su fratri nastojali spriječiti da ne provale vrata, napadači su „pucajući iz pušaka kroz pukotinu na vratima” njega teže ranili zbog čega se morao više mjeseci oporavljati.
Svemu usprkos Lastrić je zadivljen Bosnom i to opisuje u svom Pregledu starina u poglavlju O zemlji Bosanskog Kraljevstva: „Vrijednost i ljepota ovoga Kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih većinom površno dotiču.” Bosna je puna prirodnih ljepota i „nema planina koje nisu bogato protkane krasnim i raznolikim livadama i gajevima”, a iz njih teku zlatonosne rijeke, i to, kaže, „ne treba smatrati nevjerojatnim”. Da su vode izvrsne i za zdravlje pokazuju svjedočanstva liječnikā koji ovuda prolaze, među kojima je bio i „glasoviti gospodin Dominik Castelli”. Dolaze mnogi uglednici iz kršćanskoga svijeta ne samo da vide nego i da ih „piju za svoje ozdravljenje”. Ostaju tu neko vrijeme i „piju kiselu vodu”, koja izvire kraj rijeke Lepenice, nedaleko od gostionice „koja je dobila ime po toj vodi pa se naziva Kiseli han, tj. Kisela gostionica” podignuta „na sredini carskoga puta između Sarajeva i Travnika”. Veliko je i rudno bogatstvo Bosne u kojoj „ima minerala svake vrste”. Ponajviše se „vadi željezo, izrađuje čelik”, a u manjoj mjeri ima „arsenovog sulfida i žive”, dok se u Gornjim i Donjima Solima (Tuzla) nalaze „bunari koji daju obilnu slanu vodu”. Zaključno Lastrić piše: „Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna. Ipak, kako smo gore rekli, jer se sve to prikriva, kršćanski vladari malo cijene ovo Kraljevstvo, koje je itekako vrijedno. To je stvar dostojna žaljenja.” Ili se možda „plaše sjene brojnih tvrđava” koje ipak, osim manjega broja, „nemaju nikakvog značenja”.
Lastrić stalno, kako smo već vidjeli, koristi naziv Bosansko kraljevstvo, nikada ne spominje osmanske pokrajinske nazive: Bosanski pašaluk, sandžak, beglerbegluk, vilajet, ejalet ili sl. Tako to čine i drugi franjevci. Oni su bili jedini žitelji u osmanskoj Bosni koji su njegovali sjećanje na Bosansko kraljevstvo o čemu govore brojni ljetopisni zapisi. To su prenosili i na svoj katolički puk koji im je bio povjeren. Privrženost franjevaca svojoj domovini, makar i porobljenoj, neupitna je od njihova dolaska. Franjevačka zajednica se ukorijenila u srednjovjekovnoj Bosni – banovini i kraljevstvu, i ona jedina od svih srednjovjekovnih bosanskih ustanova preživjela pad Bosanskoga kraljevstva. Sve su druge ustanove uništene. Fra Filip Lastrić je bio privrženik Bosne. Stalno govoreći o Bosanskom kraljevstvu, tri stoljeća nakon osmanskoga osvajanja Bosne Lastrić je, kao i drugi franjevci, živio u nadi da će Bosna jednom „biti svoja”.
