Fra Zdravko Dadić rođen je 8. svibnja 1966. u Gradačcu. Osnovno obrazovanje završio je u Tramošnici. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a u novicijat je stupio 14. srpnja 1985. na Bistriku (Sarajevo). Prve zavjete položio je 11. srpnja 1986. u Sarajevu, kao i svečane 19. listopada 1991. Na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima završio je filozofsko-teološki studij (1987. – 1992.) te je za svećenika zaređen 20. srpnja 1992. u župi Podhum (Livno).
Službovao je kao župni vikar u Vitezu (1992. – 2000.), bio gvardijan i župnik u Dubravama (2000. – 2006.) te definitor, ekonom Provincije i gvardijan u kući Provincijalata (2006. – 2009.). Od 2009. bio je župnik župe B. D. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici, a od srpnja 2019. i gvardijan franjevačkog samostana sv. Ilije u Zagrebu. Kao ekonom Provincije pomagao je u duhovnoj i materijalnoj obnovi svih župa te je dao značajan doprinos pri obnovi crkava, samostana i župnih kuća u župama Dubrave i Sesvetska Sopnica kao i u Visokom, Sarajevu i u Olovu.
Na provincijskim kapitulima 2016. i 2019. biran je ponovno za definitora, a u travnju 2022. godine na izbornom Kapitulu Franjevačke provincije Bosne Srebrene izabran je za novoga provincijala.
Oče provincijale, u ime naših čitatelja, Redakcije i Uredničkoga vijeća čestitam Vam na izboru za poglavara Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Kako ste doživjeli svoj izbor: je li bilo teško donijeti tu zahtjevnu odluku te prihvatiti kandidaturu i izbor za provincijala?
Najprije vam svima želim zahvaliti na čestitci na izboru za provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Sama činjenica da je Bosna Srebrena institucija koja u kontinuitetu djeluje već 731 godinu govori o veličini i važnosti naše Provincije, o njezinim velikim i važnim likovima i o svakom bratu koji je utkao svoj život za dobro našega Reda i naroda. Trebalo je stoga puno promišljanja: prihvatiti kandidaturu ili ostati po strani što bi meni zacijelo bilo mnogo lakše. Što se tiče odluke da prihvatim kandidaturu za provincijala, ona nije bila nimalo laka ni jednostavna, a to ne govorim tek iz neke kurtoazije. Da u našem izbornom ciklusu nije bilo nekih čudnih procesa, nikada ne bih prihvatio ovu tešku ulogu. Iskreno rečeno, dugo sam razmišljao prihvatiti je ili ne, ali u trenutku kada sam osjetio da ću u toj odgovornoj službi imati istinsku potporu svoje subraće koja su me u tome prijateljski poticala i ohrabrivala, odlučio sam je prihvatiti uzdajući se u Božju pomoć i u suradnju čitavoga našeg provincijskog bratstva.
Kako biste ocijenili rad i atmosferu koja je pratila ovaj Kapitul i što oni, prema Vašem mišljenju, kažu o Provinciji kojoj ste upravo došli na čelo?
Sam naš Kapitul je prošao u bratskoj i vrlo tolerantnoj atmosferi, a pratila ga je i velika zainteresiranost javnosti kako glede samih događaja na Kapitulu tako i vezano za odvijanje izbornoga procesa. Naše franjevačko bratstvo je veoma dinamično, puno potencijala i spremno da svoje snage utroši na dobrobit naše Provincije što se i pokazalo na samom Kapitulu. Uloga je Kapitula da se na njemu načini svojevrsna inventura stanja u Provinciji na ključnim područjima njezina djelovanja. Riječ je o pastoralnim prilikama i radu na župama, o funkcioniranju odgojnoga i obrazovnoga sustava Provincije, o duhovnom životu, graditeljskim aktivnostima, humanitarnoj i karitativnoj djelatnosti, izdavaštvu, ekonomskom stanju… Izvješća o svim tim aktivnostima pružila su nam svježu sliku sadašnjega stanja u našoj zajednici, tako da smo na osnovi analize svih tih predočenih podataka i informacija mogli odrediti smjernice za daljnje djelovanje. Na Kapitulu smo pobliže upoznati s teškoćama s kojima se članovi Provincije suočavaju u svome radu, prije svega po župama od kojih je znatan broj njih devastiran u vrijeme rata, ali smo također s radošću mogli konstatirati i respektabilne rezultate proizišle iz uloženoga truda i napora naše subraće u samostanskim i župnim zajednicama.
Kakvo ste stanje u Provinciji „zatekli” u pogledu broja franjevaca i institucija koje vode te vjernika i župa koje opslužuju?
Provincija Bosna Srebrena je i dalje vrlo vitalna zajednica koja se uspješno nosi sa svim problemima koji nas sve skupa tište. Ona danas ima 2 biskupa, 268 svečano zavjetovane braće i 12 bogoslova. Jedan dio braće je u mirovini, a ostali služe u 18 samostana i 70 župa u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Kosovu, 20 braće služi po europskim državama kao misionari, 4 u Australiji, 2 u Africi i 1 u Južnoafričkoj Republici. Imamo Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevačku teologiju u Sarajevu, Međunarodni studentski centar isto tako u Sarajevu. Sve su to institucije koje imaju za cilj ne samo naš nego i opstanak našega naroda u Bosni i Hercegovini. Za siromašne se brinemo preko naše Humanitarno karitativne organizacije „Kruh sv. Ante”, a u Slavonskom Brodu se preko Zlatnoga cekina posvećujemo djeci s poteškoćama u razvoju. Naša djelatnost ima vrlo širok dijapazon i obuhvaća niz aktivnosti u skladu s našim evanđeoskim i franjevačkim poslanjem brige za svakoga čovjeka.
U svojoj Izjavi za javnost sudionici Kapitula su upozorili da se temeljni problemi života u BiH s područja politike, gospodarstva i demografije ne rješavaju, a pandemija koronavirusa ih definitivno samo pogoršava. Usprkos tim dubokim problemima, naglašava se u Izjavi kako franjevci Bosne Srebrene ostaju vjerni svojoj višestoljetnoj misiji služenja „u evanđeoskom i franjevačkom duhu hrvatskom katoličkom narodu kao i svakom čovjeku bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost”. Koji bi, po Vašem mišljenju, još bili temeljni naglasci Izjave za javnost sudionika Kapitula?
Crkva nema ni poslanje ni zadatak aktivno sudjelovati u političkim procesima, no itekako ima obvezu i dužnost upozoravati na negativnosti u društvu i politici, upozoravati na zloupotrebu moći, dizati glas protiv korupcije i svih negativnih pojava u našem političkom i društvenom životu. No treba znati kako narodi u BiH, nažalost, tijekom povijesti nisu imali mogućnosti izgraditi politički pluralizam kao što je slučaj u zapadnim demokracijama. Skoro pedeset godina živjeli smo u komunističkoj diktaturi društvenoga unitarizma i političkoga totalitarizma. Kada se devedesetih godina prošloga stoljeća ukazala mogućnost prelaska iz komunističke diktature u demokraciju, sve je prekinuo rat koji je skoro uništio našu državu: posljedice rata trpimo i danas, na svim područjima pa i na političkom planu. Ako slušate retoriku današnjih političara, ona je nažalost vrlo slična onoj pred sam rat. Oni koji to rade ne misle dobro Bosni i Hercegovini, nijednom njezinu narodu, a Hrvatima oduzimaju demokratsko pravo i mogućnost političkoga pluralizma unutar njihova nacionalnoga korpusa. Izjava je na tragu onoga što mi franjevci živimo, govorimo i svjesni smo kako je BiH zajednička kuća oko koje smo se dužni svi više potruditi i stvarati ljepšu atmosferu za dostojanstveniji život svih ljudi u njoj.
Što mislite na što bi franjevci Bosne Srebrene trebali staviti naglasak u svom djelovanju kako bi uspješno odgovorili na poticaje i upute koje pred njih postavljaju usvojeni zaključci za naredno trogodište nedavno održanoga Provincijskog kapitula?
U svem našem djelovanju potrebno je prije svega imati vjerničkoga pouzdanja u Božju pomoć kao i one strpljivosti i upornosti što izviru iz života sv. Franje. Stoga iskreno vjerujem da su promišljeno definirane smjernice, što je učinjeno na ovom Kapitulu, dobri poticaji i inspiracija za članove naše zajednice da u sebi probude još veći evanđeoski žar kao i onu, često zapretanu, a prijeko potrebnu, kreativnost u svome pozivu te ih iskoriste na dobrobit svih ljudi bez razlike. Trebali bismo kao zajednica postati vidljiviji u društvu i to ne kao pojedinci koji se vrlo često žele svidjeti javnosti promovirajući neke vrlo čudne i diskutabilne stavove, nego kao zajednica čvrsto ukorijenjena u višestoljetnoj tradiciji ove države, zajednica do čijih će se stavova itekako držati i o njima promišljati.
Na koji bi način mjesna Crkva, čiji je Franjevačka provincija Bosna Srebrena sastavni dio, u ovim vremenima, prije svega egzistencijalne neizvjesnosti, mogla učinkovito osloviti postojeću tjeskobu i frustraciju kod svojih vjernika – pomoći im da ne izgube nadu u bolje sutra i ohrabriti ih da ostanu i opstanu na ovim prostorima?
Zadnji rat je poremetio puno toga i ostavio je velike ožiljke na svima nama, kako na našim vjernicima tako i na nama franjevcima jer su neki krajevi skoro u potpunosti opustošeni i ostalo je vrlo malo ljudi na svojim ognjištima, većinom starijih i bolesnih. Naši fratri ne napuštaju svoje vjernike, nego s njima ostaju: dijeleći s njima dobro i zlo i pokušavajući ublažiti njihove probleme. Sama činjenica da naši fratri djeluju i na onim župama koje su skoro u potpunosti ispražnjene zbog ratnih strahota, govori o tome da ne želimo nijednoga našeg vjernika ostaviti samoga, kako se želimo brinuti za svakoga od njih ne samo pastoralno nego i karitativno. Želimo im biti blizu kako se ne bi osjećali ostavljenima i napuštenima. Mi možemo u okviru naših zajednica i župa u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušati ponuditi nekim mladim obiteljima perspektivu i pomoći im da ostanu na svojim ognjištima. Crkva i mi kao fratri živimo sa svojim narodom i osjećamo njegove probleme i patnje što ostavlja posljedice i na nas same. No usprkos svemu mi smo zadnji koji bi trebali padati u malodušje i pesimizam. Pokušavamo na terenu, među ljudima, učiniti sve što je u našoj moći da im vratimo nadu u ostanak, posebno onima koji još nisu otišli na zapad. No mi zacijelo ne možemo preuzeti ulogu države koja bi se trebala brinuti da mlade ljude zadrži na njihovim ognjištima.
U kojoj se mjeri može „utjecati” na dnevnu politiku te domaće i strane političare da rade za opće dobro svih ljudi u Bosni i Hercegovini? Kako izgleda budućnost Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj?
Rat je neprirodno stanje kada na površinu iziđe ono najgore kod ljudi. On je ostavio velike rane na tkivu Bosne i Hercegovine. Puno je ljudi pobijeno, protjerano, nametnut je nepravedan mir i loše državno uređenje, osjeća se opća nesigurnost u državi i u društvu tako da nam sada više mladih ljudi odlazi u inozemstvo nego prije i neposredno nakon rata, upravo jer se ne vide više u ovakvom okruženju i jer su izgubili nadu da može biti bolje. Mlade ljude koji odlaze ne treba olako osuđivati zašto to rade jer nikom se baš ne napušta rodni kraj i obitelj ako se baš ne mora. Treba sve činiti da se to promijeni i u ljudima buditi optimizam i nadu čak i onda kad je to nada protiv svake nade. Tu je zakazala država jer su naši krajevi devastirani, uništena je privreda i mogućnost zapošljavanja u mnogim našim selima i gradovima. Hrvatski narod u tome dijeli sudbinu s druga dva naroda, no nalazi se u najtežoj situaciji jer je najmalobrojniji i jer ga druga dva naroda majoriziraju. S jedne strane imamo političko vodstvo koje nije doraslo odgovorima na probleme našega naroda, s druge strane se naš narod nalazi razapet između separatističkih i unitarističkih tendencija kod druga dva naroda. Sve ono što se događa u svijetu i osobito u Ukrajini govori kako mi ljudi iz vjerskih zajednica trebamo puno više činiti na dijalogu na našim zajedničkim susretima, a tražiti i od naših političara koji se izjašnjavaju vjernicima da počnu više komunicirati i rješavati probleme koji su nam zajednički kako bi ova država konačno normalno profunkcionirala i kako ne bismo ostali bez našega najvećeg blaga – ljudi. Čini mi se da je to jedini način koji bi mogao dovesti do bolje budućnosti svih ljudi koji žive ovdje, a samim tim i hrvatskoga naroda.
Provincija Bosna Srebrena slovi i kao pastoralna provincija. Vi sami imate dosta pastoralnoga iskustva, kako u BiH tako i Hrvatskoj, tj. Zagrebu. U kojoj će Vam mjeri to bogato pastoralno iskustvo pomoći u upravljanju i motiviranju pastoralnih djelatnosti u Provinciji?
Naš Kapitul je dao najviše smjernica upravo na tom području i mogu reći kako mi je dugogodišnje pastoralno iskustvo djelovanja u Zagrebu vrlo važno. Stoga potičem braću na još veći angažman na župama i da što više vremena odvoje za svoje vjernike. Znam da to nije nekada lako, ali to je jedna od bitnih stvari našega franjevačkog identiteta. Naša braća su tijekom više od 731 godinu djelovala neumorno i u kontinuitetu na ovim prostorima, živjeli usko povezani s ovim narodom, dijeleći s njime dobro i zlo i u teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavali su ga i pomagali na svakojake načine, hrabrili ga i bodrili na putu života. Bili su tom ispaćenom narodu praktički sve: duhovne vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosili su zajedno s drugima sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod, imali su i franjevci; ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci; ako je bio progonjen narod, s njime su bili progonjeni također i franjevci. Ta nas slavna povijest itekako obvezuje da i dalje hrabrimo svoje vjernike govoreći im kako nije sve tako crno, kako je ovo naša domovina u kojoj vrijedi živjeti. To će nam biti i glavna motivacija da se još više borimo i trošimo svoje energije nekada i za samo par starijih osoba koje su nam povjerene.
Franjevci Bosne Srebrene su na ovim prostorima poznati po razgranatoj djelatnosti tijekom povijesti, kako na području vjere tako, između ostaloga, i na području umjetnosti, medicine, povijesti, književnosti. Ta bogata djelatnost, po mišljenju mnogih, uvelike je pomogla da se očuva identitet Hrvata katolika na ovim prostorima. Kakvu ulogu franjevci Bosne Srebrene mogu imati danas, u ovim specifičnim vremenima i pred specifičnim izazovima suvremenoga multikonfesionalnog društva te u kojoj mjeri mogu još uvijek utjecati na njegovo oblikovanje?
Sedamstoljetna prisutnost franjevaca u Bosni može se gledati s društvenoga i kulturno-vjerskoga aspekta. Što se tiče prvoga aspekta treba naglasiti sposobnost franjevaca da prihvate određene realnosti, npr. da se u razdoblju Osmanskoga Carstva, usprkos brojnim ograničenjima, izbore za prostor svoga djelovanja među katolicima. Nisu se zbog osmanskoga zaposjedanja Bosne (1463.) odlučili iseliti jer su je smatrali svojom. Vjerovali su da će opet jednom ona biti slobodna. U njihovim ljetopisima, zapisima, propovijedima, pismima, vidljivo je kako su njegovali spomen na Bosnu i Bosansko kraljevstvo. Bili su gotovo jedini koji su sanjali višestoljetni san o slobodnoj domovini. Takav njihov odnos i danas je neprikosnoven – stoga oni i dalje, ne samo na simboličan način, ostaju uistinu čuvari Bosne.
Drugi moment koji bih istaknuo jest kulturno-vjerski. Franjevci su njegovatelji kulture pisane riječi. Prvi su u Bosni i Hercegovini počeli tiskati knjige na narodnom jeziku počevši od 1611. godine. Kao pioniri tiskane riječi, svoju su spisateljsku aktivnost nastavili i sljedećih stoljeća, sve u funkciji vjerskoga i kulturnoga odgajanja puka. Franjevačka djela prve su čitane knjige u narodu. Iz njihova kruga pokrenut je i prvi časopis u BiH – Jukićev Bosanski prijatelj (1850.), a samostanske knjižnice i muzeji danas čuvaju bogato knjiško, arhivsko, muzejsko i umjetničko blago koje stoji visoko na ljestvici vrijednosti kulturno-povijesnoga nasljeđa BiH.
I vas, „Svjetlo riječi” – vrlo prepoznatljivu medijsku kuću i vjersku reviju – vidim kao nekoga tko nastavlja njegovati kulturu lijepe riječi i dijaloga. Za naš narod je važna i sinergija drugih katoličkih tiskovina u Bosni i Hercegovini poput Katoličkoga tjednika, Naših ognjišta i mnogih drugih župnih listova i listića jer svi vi itekako oblikujete javno mnijenje naših vjernika.
A inače, mi franjevci ćemo najbolje odgovoriti izazovima ovoga vremena ako ostanemo vjerni svom poslanju i karizmi: ako budemo širili mir i dobro među ljudima, ako se budemo brinuli za siromašne, marginalizirane i obespravljene ljude u našoj domovini.
Zahvaljujući za izdvojeno vrijeme, na kraju bih Vas zamolio da uputite poruku našim čitateljima u ovom vremenu neizvjesnosti.
U ovom vremenu opće nesigurnosti izazvane globalnom ekonomskom krizom zbog pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini, pozivam sve nas da ne budemo malodušni i da budemo svjesni kako je naša snaga i sigurnost jedino u Gospodinu. Sve drugo prolazi, mijenjaju se sustavi i države, a naša vjera i pouzdanje u Božju providnost su nam uvijek pomagali da se izvučemo i iz većih problema i kriza od ovih u kojima trenutno živimo. Koristim prigodu i da pozovem sve naše ljude da iziđu na izbore koji nas uskoro očekuju, posebno one koji žive u inozemstvu da se registriraju i glasaju kako bi pokazali da nisu zaboravili svoj zavičaj i svoje korijenje.
A vama u Svjetlu riječi, čitavoj redakciji i suradnicima želim da i dalje nastavite putem kojim ste krenuli i budete kao i do sada prepoznatljiv medij koji ljudi vrlo rado čitaju i često mu se vraćaju.
