Fra Anđelko Barun rođen je u Lusniću pokraj Livna 14. kolovoza 1937. Osnovnu školu završio je u Ljubunčiću, gimnaziju pohađao u Livnu, Bihaću, Jajcu i Visokom. Bogoslovlje je studirao u Visokom, Sarajevu i Ljubljani gdje je položio licencijat (magisterij) iz teologije 1970. godine. Za svećenika je zaređen u Gučoj Gori 12. srpnja 1964.
U Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj obnašao je službe kapelana, župnika, gvardijana i ekonoma Provincije, te odgojitelja novaka i bogoslova. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao je Povijest Reda i Provincije, Katehetiku i Metodologiju. Za člana uprave Provincije (definitora) biran je četiri puta.
Objavio je više informativnih priloga vezanih uz svećeničke i redovničke obveze, kao i priloga iz franjevačke duhovnosti te socijalne djelatnosti. Surađivao je u zbornicima, časopisima, revijama, leksikonima i drugim publikacijama. Izdao je ciklostilom 1985. Pregled povijesti provincije Bosne Srebrene za uporabu studentima Franjevačke teologije u Sarajevu. Objavio je knjige: Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene (2003.), Franjevci u Bosni (2006.), Franjevački samostan Gorica Livno – turistička monografija (2011.), Stazom Franje Asiškog (2008.) i Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene (2021.). Živi i radi u samostanu na Gorici u Livnu. Nedavno je tiskana knjiga Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene na engleskom jeziku u prijevodu Ane Papić što je ujedno bio i povod za ovaj razgovor.
Smisao bilježenja povijesti
Vaš dugogodišnji rad posvećen je bilježenju povijesti djelovanja franjevaca na prostoru Bosne i Hercegovine. Koliko je i zašto važno stvarati ovakve povijesne zapise?
Poznata je činjenica da je povijest učiteljica života. Jedan je naš ugledni franjevac rekao: „Tko nema prošlosti… taj zapravo ne postoji.” Jesmo li u kojem vremenu svoje prošlosti ispravno postupili, najbolje se može sagledati nakon odmaka vremena i analize proteklih događaja. Pri tome kritičnost postaje osnovni zahtjev pri utvrđivanju povijesnih činjenica. Stoga nije važno samo nabrajati činjenice iz prošlosti, nego i iz njih kritičkom analizom izvlačiti pouke. To je cilj pisanja povijesti. Tako je i s bilježenjem povijesti franjevaca općenito, a posebno u svom kraju. To sam ja pokušao prikazati u dvije knjige. U knjizi Svjedoci i učitelji opširnu povijest djelovanja franjevaca u našim krajevima na 600 stranica, i kratku povijest u knjizi Franjevci među svojim pukom na 180 stranica. Svjestan sam da se današnji ljudi teško odlučuju detaljno proučiti knjigu od 600 stranica, zato je potrebna jedna ovako sažeta povijest. Knjiga donosi glavna povijesna zbivanja i snalaženja franjevaca u njima. Upravo to snalaženje u konkretnim okolnostima i vremenu u kojem se živi može biti pouka i suvremenim ljudima. Zato je važno bilježiti povijesna zbivanja i u franjevačkoj zajednici tijekom proteklih stoljeća. Tko pozorno pročita i ovu kratku povijest moći će zaključiti da su franjevci u Bosni uvijek gradili mostove među ljudima raznih kultura i različitih opredjeljenja. To je uvijek suvremeno, posebice u ovo naše vrijeme kad su odnosi među ljudima uzavreli i problemi se rješavaju silom, ratovima koji se pojavljuju u skoro svim krajevima svijeta. Potrebno je da i današnji ljudi čuju riječi sv. Franje, koje propovijedaju i žive njegovi sljedbenici franjevci tijekom proteklih osam stotina godina. Te riječi su: svi su ljudi braća i sestre, sva stvorenja imaju jednoga zajedničkog oca i stoga se prema njima treba odnositi kao s članovima svoje obitelji.
Nedavno je Vaša knjiga „Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene” tiskana i na engleskom jeziku. Koje je Vaše mišljenje, zašto je bilo važno prevesti jednu ovakvu povijesnu knjigu na engleski jezik?
Pa razumljivo je da je jednu ovako sažetu povijest djelovanja franjevaca u Bosni potrebno prevesti i na engleski jezik, koji je danas svjetski jezik. Time se daje mogućnost svjetskoj javnosti da se ukratko upozna s franjevcima u Bosni i njihovim sedamstogodišnjim djelovanjem na ovim prostorima. Bit će to za mnoge zanimljivo i pouka kako se moglo evanđelje propovijedati i živjeti u raznim društvenim okolnostima i popratnim nevoljama koje su franjevce pratile. Čestitam Svjetlu riječi da je to prepoznalo i odlučilo se ovu knjigu tiskati baš na engleskom jeziku. Ono što je za cijeli znanstveni svijet nekoć bio latinski, pa francuski, danas je engleski jezik. Zato je to najbolji izbor na kojem je stranom jeziku tiskati.
Povijesno nasljeđe Bosne Srebrene
Knjiga ne govori samo o povijesti i razvitku franjevačkoga reda u Bosni i Hercegovini već navodi i značajan doprinos franjevaca razvoju bh. društva. S obzirom na to da ste i Vi franjevac, koliko je bilo teško ostati objektivan u svojim prikazima dok ste je pisali?
Nijedan ozbiljan povjesničar danas ne može pisati bosanskohercegovačku povijest, a da ne naglasi ulogu i zasluge franjevaca u njoj. Povijest Bosne i Hercegovine i njezinih naroda usko je vezana uz djelovanje franjevaca. Isprepleću se tako da ih je teško dijeliti. Stoga je ugledni književnik i političar Tugomir Alaupović (†1958.) s pravom napisao: „Od početka trinaestog vijeka pa do u naše vrijeme sudbina kršćanskog svijeta po Bosni i Hercegovini bijaše najtvrđe vezana uz plemeniti red velikog prosjaka asiškog. I kao da su svu žarku i evanđeosku ljubav svoga duhovnog oca upili u srce i dušu bosanski fratri, da u mučnim i teškim danima kušnja budu i otac i majka svojoj pastvi, učitelj i liječnik, brat i prijatelj.”
Dugo stoljeća franjevci su u Bosni i Hercegovini bili vodeći ljudi u pismenosti i znanosti i za razne poslove osposobljeni. Uvijek im je bila i ostala glavna zadaća propovijedanje evanđelja riječju i djelom. Propovijedati evanđelje djelom znači staviti se na uslugu drugim ljudima. I Krist je rekao: „Što ste učinili drugim ljudima to ste učinili meni!” U nedostatku drugih sposobnih ljudi za pomaganje ljudima u njihovim raznim životnim potrebama, franjevci su im priskakali u pomoć. Zato su se bavili socijalnim i zdravstvenim radom, širenjem prosvjete, tj. organiziranoga posredovanja znanja i kulture, njihovi su samostani nekoć bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka ne samo u vjeri nego i u drugim djelatnostima potrebnim za ljudski život. Za posredovanje znanja i kulture, širenja vjere i prosvjete franjevci su prvi u Bosni i Hercegovini pisali knjige i periodične publikacije. Poznato je da je fra Matija Divković označio nastanak bosanskohercegovačke književnosti na narodnom jeziku, a fra Ivan Franjo Jukić začetnik je periodike. O svim aspektima franjevačkoga djelovanja u povijesti Bosne i Hercegovine potrebno je govoriti i pisati. Zato su u obje moje navedene knjige dobro naglašena sva ta djelovanja franjevaca. Bez toga ne bi bilo objektivnoga prikaza povijesti franjevaca u Bosni i Hercegovini.
Jesam li ja to zato što sam franjevac objektivno prikazao ili sam navijao vodu na svoj mlin, neka prosude drugi. I prosudili su. Na njihovo sam se mišljenje oslanjao. Ništa nisam kazao novo što već drugi uvaženi povjesničari, bilo franjevački ili svjetovni, nisu kazali ili posvjedočili na temelju činjenica i pristupačnih dokumenata koje nalazimo i u našim samostanskim arhivima.
Povijest Bosne i Hercegovine usko je povezana s poviješću Franjevačke provincije, a ipak nema puno pisanih dokumenata kojima se ovo svjedoči. Koliko Provincija daje značaj bilježenju povijesti i koliko ulaže napore u to da se povijesno nasljeđe Bosne Srebrene, kako materijalno tako i teorijsko, pravilno baštini i prenosi mlađim generacijama?
Već sam rekao da se povijest Bosne i Hercegovine i povijest provincije Bosne Srebrene toliko isprepliću da se ne mogu dijeliti jedna od druge. Franjevci su djelovali u Bosni i Hercegovini još od 1291. godine u svim društvenim sustavima koji su se mijenjali, a jedina je franjevačka institucija, vikarija odnosno provincija, preživjela sve te sustave sve do danas. Bosna Srebrena jedini je postojeći svjedok koji može svjedočiti što se zapravo zbivalo u Bosni i Hercegovini tijekom proteklih sedam stoljeća. Postoji dovoljno dokumenata koji mogu posvjedočiti tu činjenicu. Istina, bilo bi i bolje da ih ima još više. Ali treba znati činjenicu da je u 15. stoljeću u samoj Bosni postojalo 30 franjevačkih samostana. U mletačko-turskim ratovima svi su oni nestali osim tri: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. S nestankom samostana nestali su i brojni dokumenti kojih više nemamo niti ćemo ih kada imati. Stradali su. Osim toga, i tri preostala samostana, koja su posluživala cijelu Bosnu i Hercegovinu, više puta su gorjela pa je plamen vatre uništio sve pa i samostanske arhive i dokumente u njima. I u raznim društvenim sustavima nesklonim katoličanstvu i franjevcima samostanski su arhivi uništavani. Nije, dakle, čudno da danas nemamo sačuvanih dokumenata onoliko koliko bismo mogli i željeli imati. Danas je i kod franjevaca i kod uglednih civila sazrela svijest da treba dokumente koje još imamo prevesti i proučiti. Posebno treba istaknuti u novije vrijeme rad uglednoga svjetskog učenjaka i profesora Michaela Ursinusa koji obznanjuje dokumente iz osmanlijskoga vremena posebice one koji se nalaze u fojničkom, sutješkom i livanjskom samostanu. Svi ti dokumenti potvrđuju uglavnom činjenice koje povjesničari donose u svojim radovima.
Da se bosanski franjevci bave proučavanjem i pisanjem franjevačke prošlosti u Bosni, dovoljno govore činjenice objavljenih publikacija na tu temu. Ja sam u knjizi Svjedoci i učitelji, tiskanoj 2003. godine donio 33 vrela i 283 naslova literature u kojoj se piše i o povijesti franjevaca u Bosni. Nepregledan je broj knjiga, članaka i raznih spisa koji se pišu i danas o toj temi. O djelovanju franjevaca u Bosni drže se predavanja na raznim simpozijima, skupovima, pa čak i na mjesečnim samostanskim rekolekcijama. Povijest Reda i Provincije kod nas je obavezan predmet u novicijatu i Teologiji. Mislim da su naši mlađi fratri poprilično dobro upoznati s prošlošću svoje franjevačke zajednice. Iznenadilo me nedavno pričanje jednoga našeg studenta u Rimu kad mi je govorio kako se talijanski franjevački studenti čude da mi bolje poznajemo povijest Reda nego što ga oni poznaju, a da i ne govorimo o povijesti Bosne Srebrene. Dakle i naši studenti govore svojim kolegama iz drugih krajeva svijeta o djelovanju franjevaca u Bosni i o našoj prošlosti. Svi ti navedeni slučajevi svjedoče o tome koliki značaj Provincija daje bilježenju i širenju znanja o povijesti provincije Bosne Srebrene.
Širiti vjeru, graditi društvo i kulturu
Iako je riječ o povijesnom štivu koje, na prvom mjestu, može poslužiti kao udžbenik povijesti Bosne Srebrene, pretpostavljam da ste, osim niza činjenica, knjigom željeli prenijeti i neku poruku. Koja bi to poruka bila za čitatelje s naših područja, a koja za čitatelje drugih govornih područja koji sami ne žive u Bosni i Hercegovini?
Sama činjenica da se ova knjiga sastoji od članaka koji su tijekom tri godine (2018. – 2020.) neprekidno objavljivani u svakom broju Svjetla riječi jasno govori da ima istu svrhu kao i Svjetlo riječi. Ta je da širi vjeru, izgrađuje društvo i kulturu. U knjizi je naglašeno da su franjevci došli u Bosnu i Hercegovinu prvenstveno radi širenja vjere. Da bi bili što uspješniji i puku uvjerljiviji u svom propovijedanju, bavili su se i drugim poslovima koji su narodu nužno potrebni, a nije ih netko drugi mogao obavljati ili ne baš kao franjevci. Zato je njihovo vjersko djelovanje usko povezano i sa širenjem kulture i znanosti. Ta je djelatnost postala sastavni dio njihova djelovanja tijekom svih proteklih stoljeća. Poruka je to jednaka čitateljima naših područja kao i čitateljima drugih područja koji ne poznaju naš jezik, ali govore ili dosta dobro razumiju engleski jezik na koji je knjiga prevedena. Ne može biti uspješan svećenik u svom djelovanju koji samo fanatično govori i propovijeda o tradicionalnom načinu života Crkve, nameće ga i suvremenom čovjeku. Samo posljednja tri desetljeća donijela su enormne promjene u gotovo svim segmentima društvenoga i vjerničkog života i u Bosni i Hercegovini. Crkva, tj. pripadnici Katoličke Crkve, trebaju se posuvremeniti, kako to traži Drugi vatikanski sabor. Prvi korak posuvremljenja jest izlazak iz osjećaja da je promjena nepotrebna ili nemoguća te izlazak iz uvjerenja da nam obraćenje nije potrebno. Za uspješno suvremeno vjersko djelovanje moraju se te činjenice uzeti u obzir. Franjevci u Bosni i Hercegovini znali su u svim stoljećima svoga djelovanja uzimati u obzir njima suvremene okolnosti i njima se koristiti za ispunjenje svoje glavne zadaće: propovijedati evanđelje riječju i djelom ne koristeći samo sebi, nego ponajprije svome narodu, izgrađujući pritom zajedništvo, socijalno prijateljstvo i pravedno društvo naroda i ljudi među kojima žive i kojima služe. To bi bila i glavna poruka ove knjige.
