Početna stranica » Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi

Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi

397 pregleda

Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našega fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju

Velečasni Ivica Perić, svećenik franjevac Provincije Bosne Srebrene, već 34 godine djeluje kao hrvatski misionar u Africi. Prvih 13 godina proveo je u Ugandi, sljedećih 19 u Ruandi, a od kolovoza 2022. godine u Zambiji. U razgovoru za časopis „Maticu“ svjedoči o hrvatskim misionarima koji desetljećima djeluju na Crnom kontinentu gdje se susreću s brojnim izazovima i opasnostima, ali ne odustaju od pronošenja Radosne vijesti i nade na duhovnim i egzistencijalnim periferijama. Širokim spektrom aktivnosti, od izgradnje škola i bolnica do pružanja duhovne potpore i podizanja svijesti o važnosti zdravstvene skrbi i obrazovanja, njegova neumorna predanost transformira živote ljudi diljem Afrike, ostavljajući trajni pečat ljubavi i nade.

Kada ste prvi put krenuli u misije i što Vas je potaknulo da se posvetite službi u najsiromašnijim državama svijeta?

Dugo je u meni tinjala želja da budem fratar. Unatoč tome, nakon srednje škole upisao sam ekonomski fakultet. Negdje u proljeće 1978. godine, sveta Majka Terezija posjetila je Sarajevo, gdje sam studirao, te je s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem iznijela svoje svjedočanstvo u prepunoj katedrali Srca Isusova. Nakon tog susreta, još sam više i češće razmišljao o fratarskom pozivu. Dok konačno na trećoj godini ekonomije nisam prelomio i odlučio – idem na teologiju i u fratre. A sve to je nekako vodilo mome misionarskom pozivu, pomaganju siromašnima, djeci, nemoćnima. Kad je, nakon završene teologije, ređenja, odrađenih priprema i učenja engleskog jezika, došlo vrijeme da krenem u Afriku, nisam htio ništa čitati o Africi jer sam želio sve to doživjeti, onako, u originalu. Znao sam da ću, ako bilo što budem čitao, otići s nekim stavom koji će mi biti ‘nametnut’. A moja je želja bila upoznati Afriku onakvu kakva jest. Na licu mjesta. Kao jedan od Afrikanaca.

Kako su izgledali prvi misionarski dani? Prvih trinaest godina proveli ste u Ugandi?

Tako je. Moja prva misija bila je u Ugandi, ali kad sam sletio u Afriku, prvo sam otišao u Ruandu posjetiti fra Vjeku Ćurića i fra Peru Vrepca, koji su tada bili u Kivumuu te dom Sebastijana Markovića koji je bio u Kigaliju. Vrijeme će pokazati kako će upravo moje prijateljstvo s velikim fra Vjekom uvelike utjecati na moj misionarski put.

Uganda i Ruanda bitno su se promijenile u odnosu na vrijeme kad sam došao. Rado se prisjetim tih mojih prvih misionarskih dana, kad u selu oko sebe vidiš samo par kolibica. A kad padne noć, nigdje svjetla, osim malih vatrica pred kolibicama gdje se kuhala večera i to kod onih koji su imali što za skuhati. Danas kad pogledaš oko sebe u selu, teško je vidjeti zemljište bez kućice, a na večer gori svjetlo, jer sad već brojne kuće imaju i struju. U Africi sam bio 21 godinu bez struje i iako nije bilo lako priviknuti se na takav život, sad ga se prisjećam sa sjetom. Teško sad možete vidjeti svjetlo od vatre kad se sprema večera, a i pjesme se ne čuju kao što su se nekada čule kad nije bilo struje i kad se kuhala večera. Uz pripremu večere mogla se čuti pjesma sa svih strana. Došla struja, nesta pjesme.

Na mome putovanju sa fra Tomom Anđićem, koji je tada bio u Ugandi, od aerodroma iz Entebbea do Mbarare, što je nešto više od 300 kilometara, mogle su se vidjeti samo kuće ispred kojih su se prodavali mrtvački lijesovi. U Europi se u to vrijeme tek počelo govoriti o AIDS-u, dok je u Africi to već naveliko bila stvarnost i bolest od koje se svakodnevno umiralo. Uganda je u to vrijeme bila još dobro uništena od 40-godišnjeg rata, koji je završio četiri godine prije moga dolaska.

Prva župa u kojoj sam radio bila je Kashekuro, udaljena 50 kilometara od Mbarare. Lijepo je bilo raditi na selu, ljudi su bili susretljivi, otvoreni i opušteni i sve ih je zanimalo. Dosta su propatili u vrijeme rata i nama je bilo puno lakše raditi s njima jer smo bili stranci, pa su imali više povjerenja u nas nego u domaće svećenike. Najviše smo tada radili u pastoralu, jer je to bilo dosta zapostavljeno zbog rata, a i nedostatka svećenika. U to sam vrijeme radio s jednim Amerikancem, koji je prije dolaska u Ugandu bio misionar 25 godina u Brazilu. Župa nam je bila dosta prostrana, imali smo 25 filijala. Pokrenuli smo i dosta katoličkih grupa: Marijina legija, Klanjatelji srca Isusova i razne katoličke udruge za mlade. Isto tako smo imali dosta dobre pjevačke zborove i razne sportske klubove.  

Tu sam ostao do veljače 1995. godine, nakon čega sam prešao u selo Rushooku. Novo mjesto, novi izazovi. U ovome novome mjestu trebalo je opet sve pokrenuti ispočetka. Izgradili smo župnu kuću, crkve, ambulantu, a istodobno nismo smjeli zapostaviti pastoralni posao. Došlo nas je pet fratara i posao je bio podijeljen tako da su oni radili s raznim grupama, a ja najviše s katehistima, jer ih je trebalo spremiti za nedjelje za one filijale na koje nisam mogao doći. I u ovoj smo župi imali 25 filijala. Mnogi dijelovi bili su jako zapušteni, tako da u nekim filijalama nisu vidjeli svećenika godinama. Posebno je bilo lijepo kad su se pripremale neke procesije ili slično, a najsvečanije je bilo za Veliki petak kad je put križa išao od jedne od filijala do crkve – u njemu su svi sudjelovali, katolici, protestanti, muslimani – svi su nosili križeve i sve se završilo na misnom slavlju u župnoj crkvi.

U Ruandu ste došli na mjesto ubijenoga hrvatskog misionara o. Vjeke Ćurića?

Dok sam još bio u Kashekuru, u travnju 1994. godine izbio je krvavi rat u Runadi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno milijun ljudi. Posljedice su bile strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota, naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću trebalo bi stalno govoriti, jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja, što je postala njegova ratna misija.

Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke. Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi –  Odvedi ovog momka u bolnicu. Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je gonila. Kad sam odvezao momka, na povratku pitam fra Vjeku što će reći ako saznaju da pomaže nekome iz plemena koje je činilo genocid, a on mi kaže – Ja samo pomažem čovjeku u potrebi.

I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj život nesebično je posvetio služenju drugima no, na žalost, u tom teškom razdoblju ruandskog poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.

 Osim što ste ga naslijedili, nastavili ste i njegov rad. Sigurno ste nailazili na brojne izazove i opasnosti…

Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu, pa sam se ja prijavio. U toj poslijeratnoj situaciji čuo sam mnoge priče. Ljudi su imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla, mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu zbog straha to imali s kim podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima su mogli otvoriti dušu.

Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našeg fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. U to vrijeme u Ruandi je bio policijski sat i nakon šest na večer nije bilo kretanja, samo je danju bilo sigurno putovati. Policija je stajala na svakom koraku, naoružani kalašnjikovima. Često se događalo da čujemo pucnjavu, tako da smo zalijegali na pod. Nije bila rijetkost da je onaj ili ovaj župljanin ‘samo’ nestao. Poštovao sam pravila tako da nisam dolazio u neke posebno opasne situacije…

U devetnaest godina djelovanja u Ruandi puno ste toga dobroga napravili na duhovnom, humanitarnom, obrazovnom i kulturnom planu.

Prvo sam, nakon dolaska u Kivumu i preuzimanja župe, pokrenuo strukovnu školu Centar „Otac Vjeko“ koja je imala samo tri odjeljenja – za krojače, zidare i stolare. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte i to ne jednokratno, nego dugoročno. Jer, nije trebalo samo izgraditi školu, nego i osigurati školi pokrivanje redovitih troškova: za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu, za hranu za učenike, za funkcioniranje školske kuhinje.  

A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu u provedbi naših projekata. Iz toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku“, putem koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko“, a krajem 2011. godine izdali su i knjigu o mome misionarskom radu „Naš čo’ek u Africi“, koja je prodana u nevjerojatnih 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli čitave zarade od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Nakon toga Željko je napisao i knjigu „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ od koje je prihod također namijenjen za naš školski centar, a istodobno su stalno poticali ljude da pomognu našoj misiji brojnim drugim projektima u Hrvatskoj, BiH te drugim europskim zemljama.

Od tada do mog odlaska iz Ruande izgradili smo brojne objekte, u Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgradili smo i opremili dvije srednje škole – strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, zatim sportsku dvoranu, kao i kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta, jer za sve je učenike osiguran i topli obrok. Izgradili smo i opremili učeničke domove za djevojke i mladiće iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno smo opremili radionice za stolare, zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu kuću i Centar „Sv. Franjo za mir i pomirenje“. Uveli smo struju i osigurali vodu, izgradivši tri velike podzemne cisterne za vodu.

Dok sam bio u Kivumuu, odškolovali smo nešto više od 3000 mladih ljudi koji su primili državne diplome i kojima smo obrazovanjem omogućili bolju budućnost. Naime, prije samo deset godina većini djece u Kivumuu srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja nezamisliv novac tako da je većina djece, nakon osnovne škole, ostajala bez obrazovanja i mogućnosti da nešto postignu u životu.

Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko“ postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status „uzor škola u Ruandi”, dok smo u Hrvatskoj Željko, Maja i ja primili nagradu – Ponos Hrvatske.

Nakon što ste u Kivumuu (Ruandi) izgradili sve što je bilo potrebno, od sredine 2022. godine djelujete u Zambiji. Znači li to da ponavljate opet sve ispočetka?

Upravo tako. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Moj subrat, fra Aloys Hakizimana, koji je iz našeg Kivumua u Ruandi premješten u selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva naša zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica koronavirusa. Nakon njegove smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u Zambiju postaviti još jednu zajednicu ‘na noge’. Smatram da imam dovoljno volje, snage, a nakon toliko godina rada u Africi i potrebnog iskustva, da još jednu župu podignem od nule. Centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu predan je u najbolje ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana Innocent Harelimana.

I tako sam u ljeto 2022. godine stigao u Mwakapandulu gdje me dočekalo 56 hektara praznog zemljišta, tek jedna mala kućica koju je fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj afričkoj zemlji, krenuo od nule – bez struje i vode, odnosno ikakve infrastrukture.

Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji, jer ipak nisu iskusili onakva ratna zla. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje.

Veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je zemlja golema i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj djece ne ide u škole. Žalosno je vidjeti djevojčice od 13, 14 godina koje su već i same majke, a većina njih nije završila niti osnovnu školu.

Humanitarna udruga „Srce za Afriku“ nastavila mi je pomagati i nakon prelaska u Zambiju, Željko i Maja te njihova djeca, a moja kumčad Grga i Greta, došli su u Ruandu u ljeto 2022. te su mi pomogli u preseljenju u Zambiju.

Do sad smo u Mwakapanduli, u nepune dvije godine, uspjeli napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj smo pokrenuli vrtić te školu krojenja i šivanja za žene iz sela. Izgradili smo i samostan kako bismo mogli dovesti još fratara koji bi pomogli u radu, a u tijeku je i izgradnja crkve. Nabavili smo mlinove za žitarice i stroj za izradu ulja kako bismo pomogli narodu. Doveli smo struju, osigurali vodu.

Kada završimo izgradnju crkve, u planu nam je izgradnja školskog centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je takva da djeca sjede na prašnjavom podu, ili na cigli, ili na gumi od automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Planiramo izgraditi sve – od vrtića do srednje škole, školske domove za učenike iz udaljenijih mjesta, sportska igrališta, kuhinju i blagovaonicu, smještaj za učitelje. Također, u planu nam je i izgradnja ambulante. Planova je puno. Ali idemo dan za danom.

Možete li usporediti ove tri države? Sigurno svaka ima svoje specifičnosti…

Da, svaka ima svojih specifičnosti, nešto sličnosti, dosta razlika. Slično je u Ugandi i Ruandi bilo nakon njihovih ratova, jer su ljudi bili dosta zatvoreni, oprezni i morali su paziti što pričaju. Pa bi im razgovori s nama strancima dobro došli, jer su se mogli barem malo opustiti.

Ruanda je, recimo, iznimno čista i uredna zemlja. Rijetko gdje ćete vidjeti smeće, puno se pažnje usmjerava na to da sve bude uredno. Čak se svaku zadnju subotu u mjesecu održava radna akcija ‘umuganda’. Na umugandu su se obvezni odazvati svi punoljetni Ruanđani, a samo dobri učenici pošteđeni su te obveze. U vrijeme umugande, a to je od sedam sati ujutro do podneva, u Ruandi ništa ne radi, auti se ne smiju kretati cestama, čak se ne smije ni besposleno šetati. Ljudi su angažirani na čišćenju ulica, plijevljenju trave, kopanju kanala, sadnji stabala. Uvedene su i kartice u koje se evidentiraju oni koji dolaze na umugandu i zahvaljujući kojima ti savjesni i lojalni građani kasnije sebi ostvaruju olakšice u probijanju državne birokracije.

U Ugandi je puno opuštenije što se toga tiče i poprilično neurednije. Čim prijeđete granicu možete vidjeti smeće po ulicama. Ni približno uredno kao u Ruandi.

Uganda i Ruanda su puno izgrađenije od Zambije, jer u ruralnim dijelovima Zambije ljudi i dalje žive u malim kućicama prekrivenim trskom. Gradovi su dosta dobro organizirani, ali sela su još dosta u ‘zaostatku’. U Zambiji je narod puno otvoreniji, veseliji i slobodniji. Za prijevoz i obradu zemlje i dalje se koristi volovska zaprega. U Zambiji ima još naših Hrvata i često se posjećujemo, pa je i u tom pogledu ljepše.

 Postoji li hrvatska zajednica, kako se snalaze i čime se bave Hrvati u Zambiji?

U Zambiji ima određeni broj Hrvata, koji ovdje žive već drugu, treću generaciju. Njihova djeca i unuci rođeni su u Zambiji. Svi imaju svoje uspješne privatne poslove i sa svima sam u kontaktu, rado se nađemo i podružimo, iako sam dosta udaljen od njih. Morate znati da je Zambija 15 puta veća od Hrvatske, raštrkani smo na više strana, ali nađem vremena da ih posjetim, kao i oni mene. Tu je i misionar don Boris Dabo, no njegova je misija stvarno jako daleko od moje, pa se još nismo susreli. Jedina hrvatska zajednica za Hrvate u cijeloj Africi postoji u Južnoafričkoj Republici.

 Kako ste se uspjeli prilagoditi različitim kulturama i tradicijama tijekom godina boravka na Crnom kontinentu? Kojim jezikom komunicirate?

Sada u Zambiji komuniciram engleskim jezikom, koji je službeni, u Ruandi je do 2010. godine službeni bio francuski, pa nakon toga engleski, a oni imaju i svoj jezik kinyarwandu, dok sam u Ugandi solidno svladao njihova dva plemenska jezika.

Kako u samome početku nisam imao nikakva očekivanja, sve sam učio na terenu. Svako pleme ima svoje običaje. Kada dođete u drugo pleme, treba se prilagoditi i tu znaju biti dosta velike razlike iako geografski nisu daleko jedni od drugih. Imao sam par svećenika u posjetu i kažu oni meni – Ja ne bih mogao ovdje raditi, jer ne mogu gledati ovu bijedu. A ja im kažem – Nemoguće je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak. Najbolji je primjer iz Ruande gdje je više od 90 posto učenika koji su završili našu školu našlo posao i danas žive jedan bolji život. Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.

Uz pastoralni rad, dosta sam toga naučio u Africi te sam razbio mnoge predrasude o afričkim vjerovanjima. Učili smo da je afrička religija animizam, što znači vjerovanje u sve objekte, pa čak i da svemir ima dušu. No, u svim tradicionalnim afričkim religijama vjeruje se u vrhovno biće. On je tu i sve drugo je usmjereno prema tom biću. Religije nisu univerzalne već su plemenske. Isto tako, religija ovisi i o zanimanju plemena. Nije isto jesu li stočari ili ratari, žive li na brdu ili ravnici. Same religije su sveobuhvatne u svim oblicima društvenog života, sve ima religiozno obilježje, ne postoji razlika između svetog i profanog. Afrička vizija života je spiritualistička jer sve određuje prema transcendenciji. Život je u harmoniji sa svijetom. Žele harmoniju s čovjekom, životinjskim i biljnim svijetom, sa zemljom i elementima prirode.

Htio ja ili ne, to je dosta utjecalo i na moju vjeru. Rekao bih da je dosta pročišćena i puno više evanđeoska. U zapadnoj kulturi religija je opterećena pravom, etikom i moralom te na neki način nije slobodna.

 Možete li podijeliti neku posebnu priču ili iskustvo koje Vam je ostalo u sjećanju tijekom Vašega misijskog rada u ovim zemljama?

Ima ih dosta, ali posebno mi je ostalo urezano u srcu i duši kada sam našao bebu umotanu ispred vrata samostana…. kao Mojsije iz Biblije. O bebi su brigu preuzele naše časne sestre.

Isto tako, par puta su mame donosile izgladnjelu djecu da ih nahranim. Vjerujem da će se to sada događati i u našoj novoj misiji u Zambiji. Naime, kišna sezona je potpuno zakazala, suša je poharala sve poljoprivredne usjeve i već se osjeća glad. U planu nam je nabavka kukuruznog brašna, koje bismo podijelili mještanima, a od kojega oni ovdje prave palentu i to im je i inače svakodnevna hrana. Kako biste dobili uvid u cijene, jedna vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura. Također, želimo instalirati jednu pumpu za vodu u selu kako bi narod mogao doći barem do vode za piće. Jedna pumpa koštala bi nas oko 3500 eura.

 Na koji način gradite mostove između hrvatske kulture i kultura zemalja u kojima djelujete?

Sam rad nas misionara učinio je mnogo toga da narod u mnogim afričkim zemljama zna puno o Hrvatskoj. Tu nam pomaže i golemi uspjeh naše nogometne reprezentacije, o kojoj u Africi svi sve znaju. Prije petnaestak godina na spomen Hrvatske svi su vikali – Šuker, a danas je to rezervirano za Luku Modrića.

Vrlo često, kad odlazim na odmor u BiH i Hrvatsku, povedem nekoga od subraće s Crnog kontinenta kako bi ih upoznao s našom kulturom i običajima, znali smo dovoditi i učitelje iz naše škole, a prije godinu i pol dana uspio sam dovesti četiri bogoslova iz Ruande, Burundija, Ugande i Malavija da studiraju teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da vidite kako su dobro svladali jezik!

Više od pola života ste u Africi. Koliko često dolazite u Hrvatsku, odnosno u rodnu Bosnu i Hercegovinu?

U početku misionarskog rada dolazio sam svake 3-4 godine. Kako je svjetsko zanimanje za Afriku raslo, tako se povećao i broj letova koji su postali povoljniji i brži, pa od 2010. godine dođem i češće od toga, ovisno o događaju i potrebi.

Dugogodišnji ste primatelj našeg časopisa – Matice. Na koji način zajedno s našim čitateljima možemo podržati Vaš rad i pridonijeti radu misije?

Zahvaljujući hrvatskome narodu već smo doista puno toga učinili, a učinit ćemo i još više, jer nam se i dalje ljudi javljaju i žele pomoći. Tu se vidi dobrota hrvatskoga naroda, jer narod koji je prošao svoje patnje uvijek je spreman pomoći drugome u potrebi. Maja i Željko su i dalje ‘motor’ cijeloga projekta, tako da se sve donacije mogu uplatiti preko naše Humanitarne udruge „Srce za Afriku“.

Udruga se ove godine prijavila i na Javni poziv za financiranje projekata međunarodne razvojne suradnje organizacija civilnog društva Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, te je naš projekt „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost” odabran među ostalih jedanaest. Ovim ćemo projektom u sljedećih godinu dana opremiti i pokrenuti školu za krojenje i šivanje za žene koje nisu imale mogućnost završiti školu i steći osnovno obrazovanje. Na ovaj ćemo im način pomoći da izuče barem jedan zanat i tako im omogućiti bolju budućnost.

Neizmjerno hvala svima onima koji nam pomažu, kao i onima koji će se priključiti ovome našem lancu dobrote. Želim vas sve, koji ste u mogućnosti, pozvati da nam se priključite i pomognete u provedbi naših projekata. Sve informacije možete dobiti na mailu [email protected] ili na Facebook stranici Srce za Afriku.

(Razgovarala: Snježana Radoš, časopis “Matica” HMI)