U aktualnom suvremenom kontekstu koji je obilježen postmodernim oslobođenjem od svih okova zakona i potpunom apsolutizacijom čovjekove slobode i volje, čini se kako govoru o naravnom moralnom zakonu nema mjesta. Ili upravo stoga što je zanemareno, kršćansko shvaćanje naravnoga moralnog zakona predstavlja riznicu kojoj se pogubljeni suvremeni čovjek ponovno vraća. Ključno pitanje koje se po tko zna koji put u povijesti nametnulo, propituje kršćane danas i traži od njih obrazloženje: Može li moralni zakon koji veže kršćane obvezivati sve ljude? Obvezuje li pravednost sve ljude poštovati ljudski život od začeća do prirodne smrti iako ne vjeruju da je čovjek stvoren na sliku Božju?
Iz kršćanske je perspektive posve jasno kako je Bog upisao u ljudska srca nepromjenjivi Božji zakon koji je u skladu s ljudskom prirodom, no obvezuje li to i na koji način sve ljude pitanje je koje danas gotovo svakodnevno traži relevantno kršćansko obrazloženje. Ono je artikulirano i u pitanjima poput: Zašto kršćani nameću svoje zakone o zabrani pobačaja cijeloj državi i svim ljudima ako oni ne vjeruju da pobačaj nije nemoralan? I konačno, kako može netko znati da je pobačaj nemoralan ako nije imao priliku upoznati objavljeni Božji zakon?
Nemoguće je da Bog postavi očekivanja od čovjeka, a da pritom ne omogući svakom čovjeku način da Njegova očekivanja upozna, pitamo zajedno s tomističkom filozofijom koja je davno zaključila kako je Bog kao vječni zakonodavac čovjeku unaprijed dao postavke potrebne za upoznavanje i vršenje onoga što je dobro. Ljudski izraz vječnoga Božjeg zakona je naravni zakon, jer je čovjek razumno stvorenje koje nosi sudioništvo u vječnome razumu, zahvaljujući kome ima prirodno nagnuće prema dužnome činu i svrsi.
Katolički moralni nauk oslanja se na tomističko učenje o naravnom zakonu, koje je na tim temeljima nadograđeno, što prvi put jasno izriče enciklika Veritatis Splendor, kada govori o ljudskom razumu koji je bitno podložan Božjem zakonu i njegovoj mudrosti.
Biblijski temelji naravnoga moralnog zakona
Naravni moralni zakon koji je obvezujući za sve ljude samom činjenicom što ih je stvorio Tvorac vječnoga zakona, prepoznali su grčki filozofi, poput Aristotela koji razlikuje pojmove građanski pravednoga po prirodi i pravednoga po zakonu. Biblijski korijeni univerzalnoga moralnog zakona koji obvezuje sve ljude, upisanoga u naravi čovjeka nalazimo već u Pnz 30,11.14: „Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za tebe preteška niti je od tebe predaleko. Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.” Biblijski tekst objavljuje kako je čovjeku posve spoznatljiv i njegovoj naravi prikladan zakon koji se od njega traži vršiti. Štoviše, zapovijedi Dekaloga koji se odnose na čovjeka sadržajno ne obuhvaćaju ništa što nadilazi ljudski naravni zakon. Univerzalnost naravnoga zakona, ističe sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, nad kojima se otkriva Božji gnjev jer istinu sputavaju bezbožnošću i nepravednošću, jer je ono što se o Bogu može spoznati, očito „Bog im očitova” te se „umom po djelima razabire te nemaju isprike” (Rim 1,20). Naravni je, dakle, zakon objava Stvoriteljeva koja je svim ljudima, i izabranom narodu i poganima upisana u njihovu razumnu narav i u srce, i koja čovjeka pred njegovom savješću optužuje zbog zlih djela te ih nikome nije moguće ispričati.
Ovdje pronalazimo temelje kršćanske refleksije o naravnom zakonu te je ideja naravnoga zakona implicitno prisutna u cijeloj Poslanici Rimljanima, osobito dobro artikulirana u Rim 2,14-15: „Ta kad god se pogani, koji nemaju Zakona (Mojsijeva), po naravi (physei) drže Zakona, i nemajući Zakona oni su sami sebi Zakon; pokazujući da je ono što Zakon nalaže upisno u srcima njihovim.” To je zapravo biblijski temeljni dokaz kako se svaka milost kasnije dana po Kristu, naslanja i podrazumijeva objavu kroz stvaranje i razumsku narav čovjeka.
Kršćanska je misao upravo s toga mjesta nadahnula nauk o naravnom zakonu, koji je upisan u srce svakoga čovjeka, a grijeh je univerzalna stvarnost od koje nije izuzet nijedan čovjek, ni Židovi ni Grci (Rim 3,9), zbog čega je jasno zaključiti kako poznavanje zakona ne može biti ograničeno samo na izabrani narod kojemu su objavljene zapovijedi Dekaloga, čime bi grijesi pogana kao nesvjesnih bili neuračunljivi. Izvorište je to govora o univerzalnom spoznanju Božje volje i univerzalnoj spoznatljivosti zakona i moralne norme. Štoviše, pavlovsko razumijevanje starozavjetnoga moralnog zakona i Isusova zakona ne razlikuje se od naravnoga zakona te se može zaključiti kako se od kršćanina ne zahtijeva ništa bitno drukčije od onoga što Bog zahtijeva od svakoga čovjeka. Teolog Sacchi navodi kako ne postoji nešto što bi za kršćane bilo zlo, što istovremeno ne bi bilo zlo i za sve ostale ljude i pogane, pri čemu je moralna norma ista za sve ljude, „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” Lev 19,18.
Nepromjenjivost naravnoga moralnog zakona
Osnovna načela naravnoga moralnog zakona može spoznati svaki razumni čovjek, zbog njihove očiglednosti. Njihova univerzalnost može se vidjeti i u općeprihvaćenom pravilu: „Što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome” Tob 4,15. Naravni zakon je utemeljen u ljudskoj naravi. Razum intuitivno shvaća zahtjeve ljudske naravi koja određuje što treba činiti, a što izbjegavati. Odredbe naravnoga zakona, prema tomističkoj filozofiji proglašene su time što ih je sam Bog stavio u ljudski razum kako bi se spoznalo naravno. Tomistički prvotni principi naravnoga zakona svedivi su na najopćenitiji princip kako dobro treba činiti i tražiti, a zlo izbjegavati, što tvori najveći princip morala i temelj naravnoga zakona čime se također očituje njegova univerzalnost i nepromjenjivost. Dobro se mora voljeti, a ono što je spoznato kao dobro mora se vršiti.
Na temeljima tomističke filozofije nadograđen je nauk naravnom zakonu, prije svega idejom bitne podložnosti ljudskoga razuma i zakona samoj mudrosti Božjoj i njegovu Božanskom zakonu, koja je osobito dobro artikulirana u enciklici Libertatis praestantissimum „prirodni zakon upisan i urezan u duh sviju i svakoga čovjeka, jer on nije ništa drugo nego sam ljudski razum koji nam zapovijeda da činimo dobro i navodi nas da ne griješimo”. Pritom ističe kako takav propis ljudskoga uma ne bi mogao imati snagu zakona „kada ne bi postojao glas višeg razuma kojemu naš duh i naša sloboda moraju bit podvrgnuti”, odnosno sve to ne bi moglo postojati u čovjeku kada bi čovjek sam bio vrhovni zakonodavac i zadavao pravila svojih postupaka.
Čovjek može spoznati dobro i zlo upravo zahvaljujući razumskom razlikovanju onoga što je dobro i zlo, osobito razumom koji je prosvijetljen božanskom objavom i vjerom na osnovi zakona danoga izabranom narodu. Isti je taj zakon Crkva primila i s ljubavlju čuva cjeloviti polog vjere i ispunjavajući svoje poslanje tumačenja zakona u svjetlu evanđelja. Novi zakon koji je ispunjenje zakona Božjega u Isusu Kristu, koji je zakon ne ispisan crnilom, nego Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3 ).
Moralni naravni zakon je nepromjenjiv upravo stoga što je dan od Boga. I premda se, kako ističe Veritatis Splendor u teološko-moralnom diskursu razlučuje naravni zakon od pozitivnoga ili objavljenoga zakona Božjega, ne može se ispustiti s uma kako se „oba korisna razlučivanja odnose na zakon kojega je tvorac sam jedini Bog, ne samo što se međusobno ne isključuju nego se naprotiv podupiru i uzajamno prožimaju”. Razlikujući objavljeni zakon od naravnoga zakona, Veritatis Splendor potiče kako i jedan i drugi imaju svoj izvor i cilj u mudrome i ljubavlju ispunjenom Božjem naumu kojim Bog ljudima predodređuje život suobličenja s Kristom.
Izuzeće ili oprost od naravnoga moralnog zakona
Naravni zakon počiva na razumijevanju ljudske prirode ili ljudske naravi, a upravo je to izvorište problema postmodernoga osporavanja naravnoga zakona koje proizlazi iz promijenjenoga poimanja ljudske naravi. U tom se kontekstu ozbiljno suprotstavlja naravni zakon i čovjekova sloboda različita od kršćanskoga poimanja slobode kojoj je prihvaćanje Božjega nauma jedini put potvrde istinske slobode. Može li se netko izuzeti iz zahtjeva naravnog zakona i ima li oprosta od moralnog naravnog zakona?
Istočnim grijehom ljudska se narav pokvarila u usporedbi s izvornom naravi, u usporedbi s natura pura.I biblijska povijest poznaje podnošenje svojevrsnoga izuzeća moralnih zahtjeva, poput famoznoga otpusnog pisma koje je Mojsijev zakon tolerirao. Težnje pale naravi čovjeka bez milosti otkupljenja nisu dostatne za jednako uzvišene moralne zahtjeve kao što bi bile težnje nepokvarene naravi. Stoga, Isus naglašava podnošenje, a ne odobravanje kada odgovara: „Mojsije vam zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene” (Mt 19,8). Smatralo se kako je taj, kako ga Pavao naziva „drugi zakon” koji vidi u svojim udovima, dokaz kako zakon nije djelo razuma nego pretežno volje. Tome tomistička filozofija argumentira da bi nalozi volje poprimili vrijednost zakona, moraju biti odmjereni nečijim razumom, a svrha zakona uvijek zajedničko dobro. „Ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Naravni zakon koji je upisan u racionalnu narav osobe, nameće se svakom biću koje je obdareno razumom i živi u povijesti, upravo stoga što je zakon univerzalan. Vrhovno pravilo ljudskoga života je „sam božanski zakon, vječni, objektivni i sveopći, po kojemu Bog, po odluci svoje mudrosti i ljubavi, uređuje, ravna i upravlja sav svijet i putove ljudske zajednice”, kako ističe Koncil.
Moralna teologija je svjesna kako velika osjetljivost suvremenoga čovjeka za povijesnost i kulturu navodi neke sumnjati u nepromjenjivost moralnoga naravnog zakona, i time u postojanje objektivnih moralnih normi. U čovjeku postoji nešto, kako kaže Veritatis Splendor,nešto što nadilazi okvire kulture i konteksta, a to je narav čovjeka. Upravo je narav čovjeka mjera kulture i uvjet da čovjek ne bude rob svojega konteksta, nego da potvrđuje svoje osobno ljudsko dostojanstvo, živeći u sladu s istinom svoga bića. U tome se krije tajna Kristova upućivanja na početak jer ono što Božji zakon od čovjeka zahtijeva ne sputava čovjeka, nego ga čini više čovjekom, očovječuje ga i uzdiže.
Time se doista potvrđuje kako je naravni moralni zakon u savršenom skladu s ljudskom prirodom – „Ono što Zakon nalaže upisano je u srcima njihovim” Rim 2,15.
(dr. sc. don Damir Šehić)
