Početna stranica » Propovijedati Krista kroz umjetnost

Propovijedati Krista kroz umjetnost

657 pregleda

Umjetničko djelo je uspjelo onoga trenutka kada ima dušu, kad ima emociju u sebi, a ne kad je samo puka materija koja je posložena simetrično. Djelo je uspjelo kada ima jedan element, jedan taj titraj koji unosi onu drugu stranu, drugu dimenziju u njega. Za umjetničko djelo je najveći poraz kada ljudi kraj njega prođu ravnodušno

Akademski kipar Ilija Skočibušić rođen je 1981. godine u Tomislavgradu. Jedan je od najuspješnijih bosanskohercegovačkih kipara mlađe generacije, čija djela krase javne prostore diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ilija je kiparstvo diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu (Sveučilišta u Mostaru), danas živi u rodnom Tomislavgradu gdje radi kao profesor u gimnaziji, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu radi kao izvanredni profesor.

Za početak, recite nam je li kiparstvo nešto što je oduvijek bilo dio Vas ili se dogodio neki određeni trenutak u kojem ste osvijestili svoj talent i shvatili da je to ono čemu želite biti posvećeni, ne samo kao hobiju već i profesionalno?

Kiparstvo je uvijek bilo dio mene. To je jednostavno jedna moja potreba da neki svoj nutarnji svijet i nutarnje potrebe učinim sebi prisutnima, stvarnima, materijaliziranima – to je za mene kiparstvo i ono je u meni uvijek postojalo. Kad sam bio dijete, imao sam potrebu neke svoje vizije, ideje i želje ostvariti na način da ih oblikujem, da ih uprisutnim. Dijete sam sa sela pa sam jako volio životinje i često bih improvizirajući i lomeći grane sebi pravio nešto što bi me asociralo na neku životinju. A znate kako to kod nas ide, dijete sam iz male sredine, provincijske sredine i nitko tu vašu potrebu i želju za stvaranjem ne doživljava ozbiljno, nitko tome ne daje važnost. Ali evo imao sam sreću da je u mom susjedstvu živio, sad već pokojni, dr. Ivan Bagarić. On je prepoznao taj talent koji sam ja imao i on me usmjeravao. Čak i onda kada ja to nisam ozbiljno shvaćao, on me poticao i govorio da bih se trebao time ozbiljno baviti. Ja bih ga tada malo čudno gledao jer moj doživljaj je bio kao i većine Duvnjaka – kad završite školu, idete u gastarbajtere i to je životna priča. Tako da uvelike zahvaljujem njemu jer mi je osvijestio taj moj dar.

Sakralnost u djelima

Većina Vaših djela su skulpture sakralne tematike. Kako je došlo do toga da kao umjetnik mlađe generacije postanete prepoznatljivi upravo po tim djelima?

Odrastao sam u sredini i obitelji koja je jako religiozna, pobožna. Pogotovo su majka i djed pokojni bili pobožni. Tako da je vjerojatno taj element prešao i na mene pa sam i ja od ranoga djetinjstva bio sklon pobožnosti, sklon svetom, a onda sam negdje u razdoblju studija, kad sam bio već druga godina Akademije, čak imao želju i ići u fratre jer sam se zbližio sa svojim fratrima u svojoj rodnoj župi Seonici. S njima sam se zbližio i nekako sam u toj fazi želio da idem u fratre pa sam kasnije bio i postulant (godinu dana postulature u Samoboru), tako da cijela ta životna priča kako se slagala, išla je u tom smjeru – sakralnom i nekako mi je ta nit ostala, ta moja želja da budem fratar samo se pretočila na stranu kiparstva, dakle propovijedati Krista ne kao fratar nego kroz medij umjetnosti.

Stvarate li i djela nešto drukčije tematike ili isključivo sakralna?

Rjeđe radim djela profane naravi. Ono što volim raditi, a da nije sakralno, to je opet animalni svijet. Volim od djetinjstva i uvijek sam volio praviti životinje, tako da mi je uz sakralnu tematiku i ta animalna zanimljiva.

Između ostaloga, radili ste i na uređenju hrvatske kapele u Betlehemu koja se tamo gradila uz još pet kapela iz drugih zemalja. Kako je došlo do ove prilike i kakvo je iskustvo raditi na jednom ovakvom svjetskom projektu?

Sve se to dogodilo nekako spontano. Nisam očekivao da ću biti pozvan, ipak se radi o hrvatskoj kapeli, a ja sam u Bosni i Hercegovini. Međutim fra Tomislav Glavnik (fratar konventualac iz Zagreba) pozvao me je da napravim svoje rješenje pa da vidimo što će reći fratri u Jeruzalemu. I ja sam napravio svoj koncept, svoju viziju kapele i predao je. Fra Tomislav je to poslao u Jeruzalem i nakon nekoga vremena javili su mi da je taj projekt usvojen. Nisam se nadao da će biti prihvaćen, ali odazvao sam se pozivu i evo tako je ispalo. Projekt je bio dosta velik i izazovan, radi se o nekih 50 metara dužnih reljefa u drvetu. Drvo je iz Bosne i Hercegovine – naš hercegovački javor, tako da će i on biti prisutan u Betlehemu.

Kapele se nalaze na Pastirskim poljima, tamo gdje se anđeo javio pastirima i navijestio im rođenje Kristovo. Ja sam kapelu zamislio na taj način da s jedne strane kapele bude prikazan anđeo i anđeoski zbor, a s druge strane hrvatski sveci i blaženici za kojima ide ostalo mnoštvo. Ideja je da hrvatski sveci na ovaj način asociraju na pastire jer su oni bili voditelji i uzori hrvatskoga naroda. Tako da se anđeo u biti objavljuje našim svecima, odnosno našim pastirima i naviješta im radosnu vijest Kristova rođenja. Takav je koncept. Naravno, u prvom planu dominira sv. Nikola Tavelić kao prvi hrvatski svetac i ujedno čovjek koji je živio i boravio u Jeruzalemu, zatim sv. Jeronim koji je također živio u Jeruzalemu i to odmah do špilje Kristova rođenja, sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić, naša kraljica Katarina,…

Veza između promatrača i djela

Kako nastaju Vaše skulpture? Kako odlučite kojim materijalom i tehnikom ćete raditi? Razmišljate li u procesu rada odmah i o prostoru u kojem će skulptura biti smještena nakon izrade?

Uglavnom se radi o skulpturama koje su spomeničkoga ili naručenoga karaktera, dakle rijetko su to skulpture koje su nastale slobodno iz moga duha za moje osobne potrebe ili za moju duhovnost. Uglavnom su to djela koja su nastala kao narudžba, a onda morate najprije vidjeti gdje će djelo biti postavljeno, što se od vas očekuje i što se od vas traži, odnosno kakav je ambijent, prostor i arhitektura gdje se to nalazi. A onda kada vidite taj prostor, onda tražite način kako neko kiparsko djelo uklopiti u taj prostor. Dakle, kako povezati skulpturu i arhitekturu, kako povezati promatrača i djelo. Za umjetničko djelo je najgore ili najveći poraz kada ljudi kraj njega prođu ravnodušno, kada ih ne dotakne ni u kom smislu pa makar i u negativnom da izazove neku vrstu provokacije. Umjetničko djelo svakako bi trebalo biti u kontaktu s čovjekom, ne bi trebalo biti tako daleko. Evo to su one misli koje me vode dok pristupam djelu: kako postići komunikaciju.

Vaše skulpture su vrlo upečatljive i prenose vibrantnu energiju. Kako postižete to da nečemu što je, svojom postavkom u prostoru samo po sebi statično, udahnete karakter, emociju i pokret?

Umjetničko djelo nije samo čin racionalnoga stvaranja. Umjetničko djelo je u biti i jedan ritual ili čin kada vi kao autor unosite i dio sebe u tu materiju, kada unosite jedan dio onostranoga, duhovnoga, emocionalnoga u materijalno. Dakle, to je umjetničko djelo. I ono je uspjelo onoga trenutka kada ima dušu, kad ima emociju u sebi, a ne kad je samo puka materija koja je posložena simetrično. Djelo je uspjelo kada ima jedan element, jedan taj titraj koji unosi onu drugu stranu, drugu dimenziju u njega.

Na koje svoje djelo ste posebno ponosni?

Svako djelo volim na poseban način i svako djelo kad ga danas vidim u meni probudi određene uspomene, razloge nastanka, promišljanja koja su me vodila do toga rezultata. Nekako najdraža su vam ona djela sa samoga početka, kad ste tek startali, krenuli, kao što su u mom slučaju vratnice na Masnoj Luci ili oltar na Masnoj Luci. Ali evo djelo koje mi sada trenutno dolazi u misli i koje jako volim su vratnice na crkvi sv. Ilije u Kruševu kod Mostara, ta velika vrata s portalom za koje me vežu lijepe uspomene i emocije.

Događa li Vam se ikada u procesu rada da sumnjate u sebe? Što smatrate najvećim izazovima u Vašem poslu i kako se borite i nosite s tim izazovima?

Sumnjam jako često i volim tu sumnju. Najbolje rezultate postignem upravo kad sumnjam jer me ta sumnja tjera da iziđem iz onoga naučenog, iz onoga šablonskog. U biti me sumnja tjera da uvijek idem u nešto novo, da pravim iskorak. U početku mi je ta sumnja bila teška, frustrirajuća, ali sam je zavolio tako da je ta sumnja sada postala dio mene. I volim sumnjati. Ne volim za sebe misliti da sam neko i nešto već uvijek krećem ispočetka i pokušavam iznova pa koliko uspijem… nekad više, nekad manje.

Život ispunjen smislom

Život i rad Vas najviše vežu za Bosnu i Hercegovinu. Jeste li ikada razmišljali o tome da živite negdje drugdje? Smatrate li da je život u BiH za razvoj Vaše karijere olakšavajuća ili otežavajuća okolnost?

Pa ja volim ovu zemlju, volim ovaj narod i volim ovaj prostor. Moj duvanjski kraj je jako inspirativan – nigdje nema toliko oblaka kao na našoj visoravni, nigdje nema toliko zvijezda u noći kao na našoj visoravni, jednostavno volim taj kraj i nikad nisam pomišljao da ću otići iz njega. Imam djecu – što djecu čeka, koji su njihovi životni putovi, to dragi Bog zna, ja ne znam, ali nemam želju otići iz Bosne i Hercegovine. Utječe li ovaj prostor pozitivno ili negativno na mene kao kipara? Ja mislim da utječe pozitivno. Ma siguran sam da utječe pozitivno jer u biti naš prostor je meditativan, produhovljen, mi ne živimo u nekoj velikoj užurbanoj gužvi i vrevi i pretrpanošću prometom, jednostavno možeš živjeti jedan miran, tih, meditativan život što jako pozitivno utječe na umjetnost.

Spomenuli ste svoju obitelj. Pokazuju li Vaša djeca zanimanje za Vaš rad u smislu da, gledajući Vas kako radite, i oni pokušaju nešto izraditi?

Pa kada ja nešto radim, neku skicu ili nešto, onda ja to volim donijeti na stol i raditi (ako nisam u ateljeu i ako je u pitanju nešto manjih dimenzija). Onda oni dođu iz znatiželje pa i oni žele nešto raditi, žele nešto probati i uzmu i prave, a ja im to dopustim. Druge se kolege čude: „Pa kako možeš pored djece raditi da to oni ne raskopaju?” Ali je jednostavno – pustite ih i oni će se igrati s vama sat – dva i njima će to dosaditi, a vi kasnije možete raditi koliko hoćete. I naravno, tu se dogodi da neko dijete ima više afiniteta i osjećaja za to, neko manje, uglavnom svi to isprobaju, prođu, netko se zadrži netko ne, ali ih nikada ne forsiram. Dijete je dar Božji, dijete ima svoju slobodu, svoju privatnost. Koji su njegovi planovi, što Bog želi od njega, to on i dragi Bog znaju, ja se u to ne petljam. Ja im dopustim da se sa mnom igraju i rade, ako će sutra netko ići tim putem neka ide, ako neće – ja poštujem i neki drugi put. Ne bih volio ikome išta nametati.

Često čujemo roditelje koji savjetuju svoju djecu da se ne bave umjetnošću jer u umjetnosti nema novca i jer se od umjetnosti ne može živjeti. Koja je Vaša poruka mladima koji se žele baviti umjetnošću?

Danas općenito živimo u vremenu koje je vrijeme jedne krize duha. Materijalno – čovječanstvo nije nikada bolje stajalo. Kad pogledamo realno, nama ništa ne fali. Sve to za čime mi patimo, što nam nedostaje, za čim kukamo, sve je to manje-više luksuz. Osnovne stvari svi imamo, nikome ne fali ono najbitnije za život. Tako da, s te strane, može li se živjeti od nečega ili ne može – meni je puno važnije da se radi ono što volite jer kad vi nešto radite s ljubavlju, ono će donijeti plod i rezultat, a kad radite nešto bez ljubavi, na silu, prije ili poslije će to slomiti vas ili ćete vi odustati od toga. Jednostavno ne vidim smisao u tome da tražite životni poziv zbog ekonomije jer mi nismo tu da bismo zgrtali novac, da bismo skupljali novac, mi smo tu ipak da bismo osmislili život i da bismo živjeli život ispunjen smislom. Dakle, to je moj pogled na život.