Početna stranica » Priporuke – nekada i sada

Priporuke – nekada i sada

266 pregleda

Izričaj vjere ne ovisi o vremenu nego o ljudima i njihovu upravljanju ponuđenim vremenom. Razboritost je temelj svakog uspjeha, pa i učenja molitve

Obiteljska molitva česta je tema u propovijedima, nagovorima, katehezama, ali i u crkvenim dokumentima. Bez obzira na koji način se govori o obiteljskoj molitvi stalno se ističe njezina važnost u odgoju djece od najranije dobi i izgradnja zajedništva članova jedne obitelji. Dvostruka zadaća obiteljske molitve naglašava ulogu roditelja u posredovanju tajna vjere i učvrš­ćivanje međusobnih odnosa unutar jedne obitelji. Obiteljska molitva hrani i osnažuje i vjeru svakoga pojedinoga člana obitelji, ali naglasak u ovom članku je na obiteljskoj zajednici i molitvenom događanju kao središnjem duhovnom događaju unutar manjih ili većih obitelji.

Organizacija i korištenje vremena u zajedničkim obiteljskim sastajanjima nekada je bilo pravilo u gotovo svim katoličkim obiteljima: u selu i u gradu. Jutarnja molitva je bila veoma kratka i uglavnom se zajednički molio Anđeo Gospodnji dok bi se pojedinačne molitve obavljale odmah po ustajanju prije zajedničkoga okupljanja kod stola, ukoliko ga je uopće bilo. Podnevni zvuk zvona značio je prekid poslova i istovremeno bio poziv na zajedničku molitvu gdje god bi se vjernici zatekli. Najdojmljivije scene bile su kod žetve ili kupljenja sijena kada bi na jednoj njivi bilo i dvadesetak radnika. Domaćin bi počeo molitvu Anđeo Gospodnji, ostali bi slijedili. Osobito snažno bilo je vidjeti neke koji su molili na koljenima s tek odrezanim snopom pšenice, a sa srpom preko ramena. Tako je molitva pratila ritam dana i rada.

Poslovi su se završavali do večernjega zvuka zvona koji je bio znak povlačenja u kuću i početka molitve. Kako to u nekim krajevima kažu: “Zvoni za Zdravomariju, svaka cura u avliju”. Večernja molitva bila je središnji molitveni događaj u jednoj obitelji na završetku radnoga dana ili svetkovine. U vrijeme življenja u velikim obiteljskim zajednicama – zadrugama – kada je bilo i oko tridesetak članova, zajedničke molitve su izgledale kao mala nedjeljna okupljanja. Starješina zajednice bi osobno predvodio večernju molitvu ili druga osoba koju bi on odredio. U ovako brojnim zajednicama su se čuvale i prenosile mnoge molitve. Seoski način života i ritam rada u polju tijekom proljeća, ljeta i jeseni obavljan je uz izlazak i zalazak sunca, a snažno je prožet vjerskim doživljajem svakodnevnice čiji je znak večernja molitva često zvana i priporuke, preporuke prema uvodnim molitvama prije određenoga broj Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. I tako je bilo u svim mjestima u Bosni i Hercegovini, i u selima i u gradovima.

Večernja molitva u obiteljima bila je intenzivnija u vrijeme došaš­ća i korizme kada nije bilo zajedničkih okupljanja mladih. Sve priporuke iz liturgijskog vremena kroz godinu molile su se i u došaš­ću i korizimi, samo što se u adventu pjevala i cijela pjesma U sve vrime godiš­ća, a u korizmi Gospin plač i neke molitvice karakteristične za Veliki tjedan.

Danas se o priporukama govori s nostalgijom kao prema svim lijepim i dragim prošlim uspomenama. Ili se događa da se o tome govori i s podsmijehom i svojevrsnim izrugivanjem zbog toga što su djeca znala zaspati zbog dugih molitava i onda bi ih strogi stariji budili. (U jednoj zabavnoj emisiji na Federalnoj televiziji mještani jednoga našega sela su prikazali i taj dio naše prošlosti trudeći se što smješnije prikazati večernja obiteljska okupljanja i događaja s večernjih molitava. Iako se neprimjeren način predstavljanja molitve može predstaviti kao stvar ukusa, a o ukusima ne vrijedi raspravljati, ostaje činjenica da ovakav način predstavljanja obiteljske molitve neće nikome djelovati poticajno.) Najčeš­ća isprika zbog izostanka zajedničke molitve u obitelji je zaposlenost roditelja, školske i izvanškolske aktivnosti djece kao i različiti kulturni i sportski događaji. Jedan je propovjednik u svojoj propovijedi za Veliku Gospu 2011. obradio temu – umjesto sapunice krunice argumentirajući medijski pritisak na obitelji zbog različitih televizijskih emisija čijoj ponudi se teško oduprijeti.

Suvremeni način života, pred već navedenim izazovima, a nenavedenih ima mnogo više, često je jedan od izgovora za izostanak obiteljske molitve čiju važnost svjedoče i sami vjernici. Tijekom etnografskih istraživanja u Bosni i Hercegovini mogle su se čuti različite priče osnovane na istoj matrici obiteljskoga okupljanja i molitava – nekada se molilo a sada se ne može jer nema vremena. Ispada da vrijeme vlada čovjekom, a da čovjek ne upravlja vremenom. Ipak, dogodi se iznenada nekoliko slučajeva koji pokazuju sposobnost obitelji oduprijeti se pritisku vremena i ponuda smatrajući zajedničku obiteljsku molitvu neophodnom za održanje obitelji na okupu i garant potrebnoga blagoslova za svakog pojedinog člana.

Tragajući za jednim plesom za djecu u Podhumu, u okolici Livna, bio sam na istraživanjima kod Anđe Badrov rođ. Ćurić rođene 1940. godine. Razgovor s Anđom pratili su i njezino dvoje unučadi: Patricija i Jurica. Anđin sin Jakov i nevjesta Slavica toga dana nisu bili doma. Poslije završenoga razgovora o plesu započeli smo temu obiteljskih molitava i zavjeta. Anđa mi je počela govoriti kako i danas njezina obitelj zajedno moli navečer istim redoslijedom kako se molilo i u kući njezinih roditelja. Preporuke koje je naučila bile su iz jednoga staroga molitvenika u čast sv. Anti. Danas ih Anđa zna napamet i predmoli ih pred svojom djecom i unučadi. Naime, preporuke iz starijih izdanja molitvenika vjernici su pamtili svakodnevnim moljenjem. Stariji vjernici u svojim kazivanjima žale za ovim molitvenicima i kako kažu: “Ma, oni stariji [molitvenici] bili bolji i imali su velika slova. Ovo sada sve nešto sitno pisano pa se niti ne vidi.” U kući Anđe Badrov ne trebaju molitvenici jer stare molitve moli unučica Patricija istim riječima kao i njezina baka. Bilo je zanimljivo slušati šestogodišnju djevojčicu kako arhaičnim rječnikom izgovara molitve. Njezin dvanaestogodišnji brat manje se uključivao u razgovor jer je ispunjavao ulogu kućnog domaćina iako redovito sudjeluje u zajedničkim obiteljskim molitvama i zna ih i on.

Preporuke počinju na hvalu Presvetom Trojstvu, na čast Isusu, Mariji, Josipu i drugim katoličkim svecima. Mislim da je i suvišno spominjati ali mora se reći kako je neizostavna bila preporuka na čast sv. Anti, svebosanskom svecu. Njemu je Anđa molila za zaštitu njezine djece. Bilo kojim redoslijedom se nizale priporuke, završna molitva bila je za pokojne. Redoslijed je zadan u molitveniku, ali su se promjene ili izostavljanja događala prema želji predmolitelja. Anđa sama govori kako je znala smanjiti broj priporuka kako djeci ne bi bilo zamorno.

Obitelj Badrov uspijeva zadržati zajednička obiteljska molitvena okupljanja unatoč pritiscima kakve nudi suvremeni način života, osobito mediji, a koji služe kao isprika katolicima za propuštanje obiteljskih molitava. Pokazujući da želja za molitvom i na taj način proslavom Boga mogu pobijediti ponude protivne ritmu dana i rada kakav je nekad bio. Ipak, izričaj vjere ne ovisi o vremenu nego o ljudima i njihovu upravljanju ponuđenim vremenom.

Zatim, učenje molitvenih obrazaca metodom koju je primjenjivala Anđa u svojoj obitelji pokazuje domišljatost i razboritost. Naime, jedno dijete molilo je samo otajstva jedne krunice sve dok potpuno ne nauči, a kada bi naučili to otajstvo, Anđa je tražila da promijene i moleći nauče druga otajstva krunice. I tako sva radosna, žalosna i slavna otajstva krunice djeca su naučila predmoleći. Osobito me se dojmilo Anđino kazivanje kako je znala skratiti priporuke ako su djeca umorna ili imaju nešto drugo za raditi. Razboritost je temelj svakog uspjeha, pa i učenja molitve. Obiteljska molitva nekada i sada se ne razlikuje ukoliko postoji kontinuitet na kome inzistiraju i znaju ga prilagoditi mlađima stariji članovi obitelji. Dok mnogi govore o tome kako je nekada bilo sretnije vrijeme, upravo zbog obiteljskih molitava, obitelj Anđe Badrov iz Podhuma svjedoči kako je molitveno okupljanje moguće ostvariti i danas. Naravno, ima i drugih obitelji koji nastavljaju zajedničke molitve priporuka i nadati je se kako će ih biti sve više.