Uronjeni u današnju društveno-političku situaciju, obilježenu jačanjem ideologija i nestankom kršćanskih vrijednosti poput otvorenosti životu, vjerničkoga odgoja i kreposti pobožnosti kojom roditeljima i domovini dajemo dužnu čast i poštovanje, lako možemo biti napastovani da na stvari gledamo tek ljudskim očima i angažiramo se oko toga da ih mijenjamo služeći se prvenstveno ljudskim sredstvima. Jedna od velikih borbi koju nam skora budućnost donosi jest ona oko ograničavanja roditeljske dužnosti odgajanja djece. Svojim tvrdnjama da su djeca u prvom redu dana državi, a ne roditeljima, socijalističke ideologije nacizma i komunizma nastoje i danas srušiti Božji poredak. Prema naravnom i Božjem poretku, djeca se u prvom redu rađaju za obitelj, a ne za državu. Obitelj ima određena svojstva zbog kojih je nije moguće svesti na politički vid, zbog kojih bi bilo jako loše da je politički vid apsorbira.
Otajstvo Očeva očinstva
Kršćani u Svetoj obitelji imaju najbolji mogući uzor i pronalaze najsnažnije argumente zašto je odnos između roditelja i djece privilegiran i nezamjenjiv odnos. Tijekom povijesti čovječanstva, kako u antici tako i danas, obiteljima su potrebni jasni i zdravi uzori kako bi se znale i mogle obraniti od ideoloških napada. No uzor koji nalazimo u Svetoj obitelji ide još i dalje. Puno dalje. Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa uči nas nečemu što nas nijedna druga obitelj prije ili poslije nje ne može na isti način naučiti. Uči nas nečemu što bi svakom vjerniku već na ovom svijetu trebalo biti najvažnije, kao što će mu nužno biti na budućem. Sveta obitelj nas na jedinstven način uči kako motriti Boga, uči nas kršćanskoj kontemplaciji. Uči nas dakle o otajstvu Očeva očinstva.
Sveta obitelj ima svoje posebnosti u odnosu na naše obitelji: Marija je posvećena Bogu i u svoju posvetu uvodi i Josipa, njezino je majčinstvo djevičansko, a Josip postaje Isusov poočim zahvaljujući izravnoj Božjoj intervenciji. Sve to nadilazi razinu naravne obitelji, te zato Sveta obitelj nije uzor naravnoga obiteljskog življenja, već onoga kršćanskog. Sveta obitelj nam je dana poput znaka, poput sakramenta nevidljivoga Božjeg otajstva.
Majčinstvo se, Crkva nas tome uči, ne shvaća samo u odnosu na dijete, već unutar odnosa ljubavi između muža i žene. Bračna veza između supružnika je zapravo na prvom mjestu, njihova ljubav i jedinstvo koji su znak ljubavi i jedinstva Krista i Crkve. Kada se na majčinstvo gleda samo u odnosu na dijete, onda način na koji dijete dolazi na svijet postaje manje važnim ili čak nevažnim. I time se ljudska plodnost svodi na učinkovitost. Zato Crkva ističe da ljudsko majčinstvo ne podrazumijeva samo odnos prema djetetu, već da se ono u prvom redu ostvaruje unutar uzajamne ljubavi muža i žene. Dijete je plod njihove ljubavi. Majčinstvo se dakle definira po prijateljskoj ljubavi supružnika.
Ta prijateljska ili duhovna ljubav na najizvrsniji je način vladala između Josipa i Marije. Budući da je Marija na posve božanski način postala majka, to joj je omogućilo da još više voli Josipa nego da je Dijete Isus plod njihova bračnoga sjedinjenja. A činjenica da je Duh Sveti u Mariji oblikovao Isusovo tijelo nije ni najmanje umanjilo Josipovu ljubav. On je zbog toga zapravo još i više voli: voli je vlastitom razboritošću prosvijetljenom Duhom Svetim i voli je po izričitoj Božjoj zapovijedi koju mu je prenio anđeo. Voli je dvostruko i dvaput je odabire za svoju ženu, i ljudskom i božanskom ljubavlju. Sveta obitelj podrazumijeva najsnažniju bračnu ljubav i otajstvenu, božansku prisutnost Djeteta Isusa.
Međutim, Sveta obitelj ima još jednu posebnost: u slučaju Djevice Marije majčinstvo se razumijeva u odnosu na vječno Očevo očinstvo. Kada je Marija pred anđelom i pred cijelim nebeskim dvorom izrekla svoj fiat, ona je bila uvedena u Očevu kontemplaciju, u njegovo očinstvo. Otac je Mariji otkrio svoju vlastitu tajnu, skrivenu od početka vjekova, da je on Otac koji ima Sina. I Marija je prva ljudska osoba koja je motrila Onoga kojega joj Otac daje. Marijino je majčinstvo stoga najsavršenije od svih majčinstava, ono je jedno istinski savršeno majčinstvo, i to poradi izravne povezanosti s vječnim Očevim očinstvom. Njezino je majčinstvo potpuno kontemplativno majčinstvo koje je potpuno ovisno o vječnom Očevu očinstvu u odnosu na svoga Ljubljenog Sina.
Kristov križ i Marijino majčinstvo
Prije Blagovijesti Marija se u najranijoj životnoj dobi posvetila Bogu i klanjala mu se kao svome Stvoritelju, kao onome tko je izvor njezina života, njezina uma, njezine ljubavi. Ali nakon Blagovijesti Marija otkriva Oca kao Oca Ljubljenoga Sina, kao izvor jedinstvene plodnosti: te vječne, luminozne i kontemplativne plodnosti. Marijino božansko majčinstvo posjeduje nešto od toga očinstva, ono sudjeluje na Očevoj kontemplaciji.
Njezino kontemplativno majčinstvo nam je dano kako bi nam očitovalo Očevo očinstvo. Ono je za nas poput „sakramenta” toga očinstva jer nam ga označava. Po Marijinu božanskom majčinstvu Očevo nam očinstvo postaje posve blisko. Njezino majčinstvo svakoga od nas na najsavršeniji način priprema da u kršćanskoj vjeri otkrijemo Očevo očinstvo. Marija nam je poradi toga dana. Marijino majčinstvo stoga za nas predstavlja kraljevski put koji nas vodi k Očevu očinstvu.
Očevo očinstvo će nam, naravno, biti objavljeno na izravan način na križu. Otkrivamo Oca po Sinovoj žrtvi, prikazanoj Ocu. Tko je Otac otkrivamo po Isusovu vapaju „Žedan sam!” i po njegovu predanju svega sebe u Očeve ruke. Otac nam se objavljuje po žrtvi života svoga Sina, objavljuje nam se po Isusovu prikazanju vlastita života. Zašto je to tako? Zato što se božanska ljubav može objaviti samo kroz apsolut odricanja, ogoljenja. Potrebno je da pšenično zrno padne na zemlju i umre da bi nam se objavilo Očevo očinstvo i da bi nam to očinstvo bilo darovano kao izvor plodnosti istine i ljubavi. Jer Otac, kad se objavljuje, ujedno se i daje.
Otac nam se dakle objavljuje na ta dva načina. Objavljuje nam ga Kristov križ, a prije toga nam se objavio po Marijinu majčinstvu. Marijino majčinstvo nam ponajprije objavljuje Očevo očinstvo, a raspeti Isus nas u njega uvodi i omogućuje nam da od njega živimo. Po raspetom Kristu mi se nalazimo in sinu Patris, u Očevu krilu, i od njega i živimo. Prvi od ta dva trenutka je poput neke priprave, dok nas drugi trenutak uvodi u božanski apsolut očinstva koje nadilazi sve što je ljudsko i ovozemaljsko. Kristov križ to čini upravo poradi svoga negativnog vida, poradi Isusove muke i smrti. Otac je Otac, i da bi nam omogućio da shvatimo da je on Otac na apsolutan način, on zahtijeva prikazanje svoga Sina, žrtvu Sinovljeva života. Na taj nam način otkriva transcendenciju božanske ljubavi, otkriva nam se koliko ona nadilazi sve naše ljudske ideje o ljubavi. Kada je u pitanju Marijino majčinstvo, stvari su većinom lijepe, pozitivne. Marija sudjeluje na Očevoj plodnosti, u Očevu očinstvu. No negativni događaji vezani za Isusovu smrt, za njegovo prikazanje vlastita života idu puno dalje. Nama su, istina, radosna otajstva bliža i lakša od onih žalosnih. Ali radosna otajstva imaju svoj limit, ne mogu ići do kraja, i to upravo zato što su pozitivna. Negativni vid može ići puno dalje jer zahtijeva potpuno odreknuće, i time je omogućen potpuni Očev utjecaj.
Podno križa Marija ulazi u novi odnos s Ocem. Taj je odnos još dublji od onoga ostvarenog tijekom Blagovijesti. Možda je to jedan od razloga zašto nam Majka Crkva dan nakon Božića daje da slavimo Stjepanovo mučeništvo. Možemo reći da je Marijino djevičanstvo u potpunosti bilo objavljeno tek podno križa. Jer ako smo na Blagovijest i na Božić imali dojam da je riječ samo o tjelesnom, materijalnom djevičanstvu, sada vidimo da je to nešto puno više, da je prije svega duhovno. U podnožju križa otkrivamo djevičanstvo Marijina Srca koje motri Srce onoga kojega su proboli, i u njemu motri apsolut Očeva očinstva. Ivan, ljubljeni Isusov učenik koji je stajao kraj Marije uz Isusov križ, daje nam snažno upozorenje na kraju svoje prve poslanice: „Dječice, klonite se idola!” (1 Iv 5,21). I danas Sveta obitelj ostaje za nas najbolji primjer savršenoga uklanjanja od idola i ideologija koje slabe ili sprječavaju razvoj našega odnosa s Ocem nebeskim.
